Lepota krhkih granica

Skulpture Ivana Meštrovića, poput “Udovice”, “Sjećanja”, “Kraljevića Marka”, “Miloša Obilića”, “Karijatida” ili “Glave Srđe Zlopogleđe”, namenjene nerealizovanom kosovskom hramu, pripadaju samom vrhu ranog razdoblja velikog umetnika, procenili su istoričari umetnosti u Zagrebu. Velika izložba “Stotinu remek-djela hrvatskih umjetnika 1850 – 1950” koja je u glavni grad Hrvatske stigla iz Narodnog muzeja u Beogradu smesta je proglašena prvorazrednim kulturnim događajem sezone. Na svečanom otvorenju u Umjetničkom paviljonu na zagrebačkom Zrinjevcu zato je neprijatno odjeknula napomena domaćina da Ministarstvo kulture Republike Hrvatske ovaj događaj nije smatralo dovoljno vrednim da bi za njega izdvojio potrebnu novčanu pomoć. O značaju izložbe koja je u Zagrebu otvorena do kraja januara, kao i o dnevnopolitičkim komentarima koji je prate, za NIN govori jedan od njenih organizatora, profesor istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr Zvonko Maković. Iz Narodnog muzeja u Beogradu u Zagreb je stigla izložba koju će obe sredine dugo pominjati, pa i polemisati o njoj. Šta je najvrednije u ovom gostovanju? Dragoceni radovi pojedinih slikara i vajara, sama činjenica da je do gostovanja došlo ili nešto treće? - Najvredniji aspekt ove izložbe nedvojbeno je u tome što su mnoga vrijedna djela pokazana sredini iz koje su potekla, a gdje neka od njih nisu bila pokazana ili su to bila davno i rijetko. To je bila osnovna intencija kolegica i kolega iz Narodnog muzeja i nas u Zagrebu. Dakako, postoje i druge okolnosti koje su nam išle naruku i koje su otvorile i neke druge aspekte. Činjenica da se Narodni muzej renovira i da je stoga zatvoren dobro je došla da se djela pokažu na izložbi, umjesto da stoje pohranjena u nekom privremenom depou. Nadalje, ova je izložba najkompleksniji znak novih odnosa ne samo u kulturi, nego i općenito između Hrvatske i Srbije, pa je zanimljiva i stoga. Dakle, razloga za izložbu je više i mislim da smo ih zajedničkim snagama vrlo dobro odradili. Što se, pak, polemika tiče, ne znam zašto bi do njih i gdje došlo? U Hrvatskoj sigurno polemika neće biti, jer je samo otvorenje, pa i pozornost koju mediji iskazuju našem projektu, tretirano kao izniman događaj sezone. Stručnjak ste za hrvatsku umetnost 19. i 20. veka u kontekstu evropskih kulturnih gibanja. Šta u tom umetničkom mozaiku znače dela jednog Vlahe Bukovca, Vilka Gecana, Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića i mnogih drugih koja su sada dospela pred publiku u Hrvatskoj? - Ta djela znače mnogo upravo zato što cjelovitije osvjetljavaju opuse spomenutih umjetnika. Treba, međutim, reći da najveći dio njih nije nepoznat struci, pa ni ovdašnjoj publici. Ona su po potrebi dolazila na izložbe u Hrvatsku svih godina prije 1991, kao i nakon što je potpisan sporazum o međudržavnoj suradnji. Narodni muzej nam je uvijek, kad god smo tražili, posuđivao djela iz svojih zbirki, kao i neki drugi muzeji iz Srbije. Ja tome događaju uopće ne dajem neka senzacionalistička značenja kokogod se to poticalo u nekim medijima. Domaćoj javnosti već ste objasnili načine kojima su dela hrvatskih umetnika dospevala u Narodni muzej u Beogradu, od samog početka prošlog veka. Ipak, politizacija je neminovna. Smatrate li da su građani Hrvatske zaista bili stotinama godina onemogućavani da vide remek-dela svojih velikana iz “mračnih beogradskih dvorana”, kako se spekulisalo po novinskim, ali i kulturnim kuloarima? - Objasnili smo, i kolegica Qubica Miljković i ja, u predgovorima u pratećem katalogu kako su djela hrvatskih umjetnika dolazila u fundus Narodnog muzeja. I to davno prije nego je došlo do stvaranja zajedničke države, pa i u novije vrijeme kada je ta država nestala. To ne vrijedi samo za djela hrvatskih, nego i slovenskih umjetnika. Opće je poznato da se projekt stvaranja zajedničke države južnoslavenskih zemalja počeo artikulirati davno prije 1918, a međusobna suradnja umjetnika iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, ali i Bugarske, bila je vrlo intenzivna nakon 1904. Gesta da neki hrvatski umjetnici, s Ivanom Meštrovićem na čelu, izlažu u paviljonu Kraljevine Srbije na rimskoj izložbi 1911. imala je nedvojbeno snažne političke konotacije i predstavljala stanoviti oblik građanske hrabrosti tih umjetnika. Tu su gestu srpske vlasti na prikladan način honorirale otkupima, čime je postignuta obostrana korist. Uopće nije istina da su građani Hrvatske bili onemogućavani upoznati djela svojih umjetnika koja, konačno, nikada nisu niti bila u “mračnim beogradskim dvoranama”. Prema njima se odnosilo s izuzetnom profesionalnošću, baš kao što se odnosi i prema djelima talijanskih ili njemačkih umjetnika. Moguće insinuacije koje spominjete zaista nikome ne koriste i one su isključivo plod medijskog žutila, bilo kojoj strani ti mediji pripadali. Najpolitizovaniji umetnici čija su dela danas iz Narodnog muzeja Beograda stigla u Umjetnički paviljon u Zagrebu su Vlaho Bukovac i Ivan Meštrović. Jesu li svojim radovima koji krase muzeje i galerije u Zagrebu, Beogradu, Dubrovniku, i ostalim evropskim gradovima, zaista pokazali manjak nacionalnog patriotizma u vremenu koje je obeležilo njihovu umetnost? - I Vlaho Bukovac i Ivan Meštrović podjednako su radili i za druge naručitelje, a ne samo za one srpske. Riječ je jednostavno o velikim umjetnicima. Bukovac portretira i pripadnike crnogorske dinastije, djeluje u Pragu i Parizu, no njegova je zastupljenost, dakako, najznačajnija u Hrvatskoj odakle je potekao, gdje je bio najaktivniji i gdje i pripada. To vrijedi i za Meštrovića. Velike narudžbe koje on dobiva od Karađorđevića, baš kao i teme koje pripadaju srpskoj prošlosti, dio su jednog vremena i one obogaćuju i Meštrovića, i sredine u čijem su ta djela vlasništvu. Reći da je kod ovih umjetnika postojao neki manjak patriotizma krajnje je pogrešno, jer su oni svojom kontinuiranom društvenom angažiranošću u Hrvatskoj, a ne samo umjetničkim djelom, dokazivali visoki patriotizam. To što im se djela nalaze u Pragu, Beogradu, Americi ili bilo gdje drugdje, potpuno su pogrešni kriteriji kojima se mjeri nečiji patriotizam. To je isto kao da kažete da je jedan Matisse manje Francuz jer je radio po narudžbi Morozova za Rusiju. Kako biste opisali integralističke, preciznije opšteslovenske težnje slikara i vajara, ali i pesnika i prozaika toga doba? Da li je to umanjilo njihovu umetnost i koliko je integralističko shvatanje umetnosti zaista održivo u stresnim istorijskim periodima? - Integralističke ideje nekih, ne, dakako, samo hrvatskih umjetnika treba gledati u duhu vremena. Takve ideje zastupali su velikani poput Ivana Meštrovića i Nadežde Petrović, te brojni drugi sa svih prostora naše regije i to su činjenice koje su nepobitne i sasvim razumljive ukoliko ih promatrate u povijesnom kontekstu. Nadalje, u njihovim djelima nije uopće riječ o nekoj političkoj propagandi, nego prije svega o velikoj, iznimnoj umjetnosti. Svojevremeno se smatralo da je svaka politizacija umetnosti odiozna sama po sebi, njegovala se neka vrsta hibridnog “l’art pour l’art” pristupa koji u domaćim podnebljima nije dugo zaživeo. Mogu li umetnost i lepota koja iz nje proizlazi zaista biti odvojene od realnosti, makar i brutalne, kakvu je većina ljudi ovde proživela u ratnim vremenima? - Politički diskurs uvijek je bio prisutan u umjetnosti i uvijek će biti, a zavisi, dakako, što i kako smatramo da tome kompleksu pripada. Ne postoji djelo iz kojega je politika isključena, jer je i politika dio stvarnosti, a umjetnost ne nastaje ispod staklenog zvona. Druga je stvar treba li umjetnost čitati isključivo iz političkog aspekta. Ima jedna sjajna knjiga američke znanstvenice Carol Duncan, a zove se “Estetike moći”, u kojoj autorica na osnovu argumenata dokazuje ekspanzionističku i osvajačku politiku koja je, na primjer, utkana u plasman djela velikih američkih umjetnika koji se javljaju nakon 1945, a riječ je o tzv. apstraktnim djelima, naoko sasvim nečitljivih političkih poruka. Qepota, koju spominjete, pripada potpuno drugim kategorijama i ona je zaista irelevantna, dok politika to nije. Pripremajući ovu izložbu s koleginicom Qubicom Miljković iz Narodnog muzeja u Beogradu, istakli ste umetnički doprinos velike srpske slikarke Nadežde Petrović. Mnogi ovde prvi put čuju za nju. Koliko je srpska likovna umjetnost u poratnom vremenu moderne Republike Hrvatske uopšte prisutna u Hrvatskoj, barem u umetničkim krugovima ili među kritičarima koji ih prate? - Rekao bih da su Nadežda Petrović, kao i srpska umjetnost općenito, prisutni u Hrvatskoj barem isto onoliko koliko je to, vjerujem, i hrvatska umjetnost u Srbiji, recimo bliski Nadeždin prijatelj Miroslav Kraljević. Da postoji interes za poznavanje navesti ću vam samo vlastiti primjer. Ja sam profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u programu redovite nastave imamo i terensku nastavu. To znači da sa studentima putujemo u razne sredine – od Amsterdama, Rima, Pariza i Berlina, do regionalnih destinacija gdje na licu mjesta upoznajemo umjetničku i uopće kulturnu baštinu tih sredina. Činimo to prije svega da bismo bolje razumjeli svoju vlastitu. Kao što svoje studente vodim redovito u Beč ili Veneciju, vodio sam ih tako u Qubljanu, te u Beograd i Novi Sad gdje smo proljetos proveli tri dana u intenzivnom radu. I na toj su terenskoj nastavi puno naučili, a usput im se sredina izuzetno svidjela. Dakle, mladi se i te kako upoznaju s kulturnom baštinom iz svoje bliske okolice. “Stotinu remek-djela hrvatskih umjetnika od 1850 do 1950. godine” donedavno je smatrana eksperimentalnom, pa i političkom izložbom. Govorilo se da je to još jedna od prisilnih poratnih kulturnih razmena Zagreba i Beograda osuđena na propast. Ima li istine u takvim tvrdnjama? - Imam dovoljno iskustva i znanja da bih razumio sva skrivena značenja notorne insinuacije kao što je ova koju spominjete. Riječ je o onome što sam već ranije spominjao, o kategoriji medijskog žutila koje je kontraproduktivno. Mene ono ne zanima. Konačno, pozornost i ozbiljnost koji prate ovu izložbu dovoljno govore što ona znači i Srbiji i Hrvatskoj. Umetnička gibanja juga Evrope u 19. i 20. veku imala su veliki uticaj na sve narode koji žive na tom području. Može li se današnja hrvatska umetnost razvijati autonomno, neopterećena nasleđem koje se diletantski opisuje kao “artistička jugonostalgija”? - Nijedna se umjetnost nikada i nigdje nije razvijala autonomno, niti se tako može razvijati. Neka hipotetička autonomija dovela bi do devijacija, do gangrenoznoga stanja. Bilo da je riječ o njemačkoj i estonskoj, bilo o hrvatskoj, francuskoj ili srpskoj umjetnosti. Hrvatska je suvremena umjetnost vrlo živa, otvorena, dinamična i svjesna svoje tradicije, ponekad je cinična i, vjerujte, lišena nostalgije bilo koje vrste.