Argumenti kontinuiteta

Sjetimo se samo Cankarjevog doma. Ustupanjem Cankarjevog doma za tribine Šiptara, na kojim se tražilo Kosovo republika, slovenačka politička elita krčila je put ka vlastitoj nezavisnosti. A poslije inspekcije revira Trepče i posjete bananama iznurenim štrajkačima. Na domaćem terenu, Kosovo je bilo vatra na kojoj su zapadne republike podgrijavale svoju nadu u što lakše rasturanje zajedničke države. Taj čas je kucnuo padom Berlinskog zida. Kad je, malo kasnije, zaprijetila realna opasnost da se poreski obveznici NATO zemalja počnu pitati: “šta će nam taj NATO kad više nema ni ideološkog ni vojnog neprijatelja?”, i njihovi politički i vojni stratezi su se sjetili Kosova. Prvo su ušli u Albaniju i razjurili vojsku. Banda se domogla oružja, i karavani natovarenih kopitara krenuli su ka Kosmetu. Pod budnim okom vrhovnog sudije Bila Klintona, počela je pucnjava. Pa su onda ponudili dobre usluge posredovanja u izmirenju, u vidu one bruke od čovjeka zvane Ričard Holbruk. Počela je već viđena priča o dobrim i lošim momcima na brdovitom Balkanu, i potrebi da milosrdni NATO anđeo priskoči u pomoć dobrim a nejakim. Poreski obveznici su pridobijeni, NATO je odradio svoje, preživio i obezbijedio svijetlu budućnost. A onda je stigla nagrada u vidu nezavisnosti. Uz Albance, okoristili su se i Amerikanci, Englezi, Francuzi, te stari deoničari Kosmeta Nijemci i Italijani. Srbi su jedini gubitnici. Zasada. Albanci su ostvarili dio svoga plana, kojem je u osnovi stav: dokle god su na Balkanu doprli brabonjci stada naših ovaca, albanska je zemlja. I tako, između tragova hrišćanske kulture i duhovnosti i ovčjih brabonjaka, Evropa se opredijelila za brabonjke. Aferim i mašala. Istim tragom vidim da je krenula i Nataša Kandić. Kad je već otišla u Prištinu, zar se baš morala vraćati? Sve u svemu, možda smo i dobro prošli. Jer, da su se Albanci sjetili sjemenki kao argumenta, stradala bi cijela Srbija sa bližom okolinom. O baklavama i tulumbama kao argumentu, da i ne govorimo. Cvijetin Mihajlović, Subotica