Iz neminovnog u nepoznato

Kineski monolit se ovih dana na Tibetu odlučno nije dao ucijeniti omiljenim intruderom krivnje (ljudskih prava), koju Zapad unosi kao obaveznu hašku uvertiru prije svog simfonijskog vojnog pohoda. Demonstrirao je da pretenzije na Himalaju, kao buduću nuklearnu bazu koja kontrolira najogromniji kontinent – neće ići po modelu Kosova. Štoviše – upravo je nedavni politički cunami Srbije omogućio Kini ovako odlučnu akciju dubinskih tektonika. (Za razliku od običnog talasa koji samo površinski zapljuskuje obalu – cunami na nju izljeva čitav svoj razorni dubinski sadržaj). Nejasno je zašto dalaj-lama kao religiozni, a ne politički vođa, i sam ne stradava u demonstracijama, kad je običnom Kinezu jasno da je pitanje umiranja svakog demonstranta suštinski religiozno i induskatabilno. Pad Tibeta pod iniciranim naletom “ljudskih prava” prevelik je ustupak za one Kineze izvan Tibeta koji trebaju odustati od nuklearne pozicije himalajskih visoravni. Prašnjave ceste koje iz Kine napajaju tibetske hramove nisu manje svete od tih hramova. Ti narodi su drukčiji i po broju, sposobnosti organiziranja i vojnog žrtvovanja od američkih Indijanaca, američkih crnaca, Aboridžina ili Jevreja u doba evropskog stradanja. Svi bi oni tom imperijalnom društvu – da su mogli – odgovorili za neki svoj Tibet na isti način kao Kinezi sada. Ubrzano vojno formatiranje Zapada koji upravo provodi zajedničke nuklearne implikacije Australije i Francuske, zatvorit će iluzorno polje novog containment tehnoloških društava oko “komunističkog bloka”. Na nesreću svih naroda koje više ne poznaju, jer su izgubili dodir sa vlastitim. I srozali odnos sa svojim narodom na njegovo navodno “javno mišljenje” kao da je ono – koje nije imalo privilegij da postane javno – od manjeg značaja. Žalosno je i činjenično da je čitav feed-back Drugog svjetskog rata tako jadno odstranio njegov moralni užas i uništio ga knjiženjem u rentijerski prihod pobjednika, koji ne prestaje, kao cunami-prihod. Tako njihovi potomci smatraju da imaju prava na stalnu “relativnu prednost” u odnosu na sve druge narode, premda su globalni doprinosi tih elitno liberalnih političkih dinastija – krajnje upitni. Mnogo je gore knjigovodstvo imperijalne alijanse u svojoj vojnoj komponenti. Tu se stiglo do tačke definicije complexitdž management ili upravljanja samom strukturom složenosti (kao stara tlapnja o kontroli božjih puteva). Standardni control value ili vrijednost koja je upravljana – setirana je ovdje kao pobjeda. Rezultat je formiranje psihološkog stava koji se propagandno širi kao polje zarazne neminovnosti, kojeg napadnuti narodi ne mogu izbjeći poput smrti, nego samo prihvatiti. Ova snažna vojna iluzija o upravljanju samom prirodom složenosti i napadu idolom neminovne smrti onoga koji se brani, zapravo predstavlja sasvim cjelovitu suštinu Hitlerove doktrine od koje se alijansa – uza sve modifikacije – nije uspjela osloboditi. Ne radi se samo o opsesiji istrebljenjem, nego o imperijalnoj ovisnosti o istrebljenju naroda. Hitler je njemački rat inicirao kao zavjet “Svevišnjem” u njegovoj totalnoj borbi za istrebljenje Jevreja. Zatajenih genetskih i kulturnih korijena, nije jasno iz kojeg mentalnog sustava je izvukao toliko arogantnog samopouzdanja za formatiranje njemačke vojne matrice. I sa kojim oduševljenjem! Nema javnih dokumenata u kojima je evidentno kazano da taj čovjek ne prolazi niti infantilno poimanje religije, a kamoli da lamata zavjetima “Svevišnjem”. Sve crkvene institucije su ga pustile kao da im samima nije bilo duboko u iskustvu – kako svaki čovjek postaje monstrum kad mu se legalizira pozicija samozvanog predstavnika Apsoluta. Nedostajala je, dakle, elementarna verifikacija njegovog zavjeta i nije ni čudo da je sam o njemačkoj crkvi mislio kao o neupotrebivoj dvoličnoj instituciji. Danas kad su Rusi i Srbi uspjeli formirati kičmenu liniju koja poput strune prima sve tajne vojne melodije gudača imperijalne alijanse, ostaje da se sasvim jasno kaže da se ovdje radi o polju suprotnog političkog naboja. Putin ga je izrazio kao imperativ da se na napade mora reagirati asimetrično i beskonfliktno. Ukratko to je transfiguracija ili preobražaj neminovnosti (smrti) u – Nepoznato! Kao apsolutni odgovor izvornog identiteta na matematičke smicalice vojnih igrica. Zapravo je rekao ono što i Tarkovski u filmu “Ivanovo djetinjstvo”, ili susretu sa neminovnim. Nespekulativna narodna kohezija Rusa i Srba – postoji samo u ovom uzgonskom i nenametljivom polju koje znači život ne samo čitavom ugroženom slavenstvu, nego i kršćanstvu. Ona nije intelektualni derivat. Nuklearna era podrazumijeva da je ovo polje regionalno odgovorno i u kojem narodi formiraju kontinentalnu nuklearnu higijenu koja počiva na dubokoj platformi dokazanog historijskog stabiliteta u kojem pojam istrebljenja nije suštinski postojao. (Nešto slično postojalo je u burzama kapitala koje su nekad svoj stabilitet također gradile iz uzajamnog povjerenja kao elementarnog fenomenološkog veziva. Danas svoj stabilitet “osiguravaju” spekulacijama koje “spašavaju pobjedničke ratove”. A baš ta burza – bila je nekad nedosanjani slavenski san koji je Ameriku doveo na pijedestal idola slobode. Za nas je takvo funkcioniranje sistema bila tajna!) Politički poražena istočna Evropa koju se ubrzano pokušava ubaciti u imperijalni nuklearni blok – ne ostavlja dileme u “neminovnost” tako superiorne intelektualne građevine novog vlasnika. Kako da se obični čovjek uopće usudi komentirati takvu stvar? Odgovor na ovo pitanje – primjeren skorašnjim srpskim izborima (za narod ili elitno društvo) – postavlja se svakom čovjeku. Šta je uopće to “obični čovjek? Da li je to patetični mislilac pun spoznaja, suprotan Dostojevskom koji je rekao da “čovjek da bi živio uopće ne treba nikakvu spoznaju” – ili je taj obični čovjek, koji nema kapitala za otkup na Šindlerovoj listi, samo biološko punjenje Hitlerovih spalionica ili samo ropski stalni stanovnik Gulaga? Odgovor je u Solženjicinu – kao dokazu dubine slavenske borbe i njenog kontinuiteta na svim frontovima “neminovnosti” koja je pretvarala i nobelovce u smeće. Koja ljude transformira, ali ne preobražava. Solženjicin je nedavno ukupnoj strategiji opstanka dodao – nije mogao iz autoritativnijeg nego svog iskustva – da se Rusija mora boriti za očuvanje naroda. (Svjetska banka je 2007. elaborirala da u bogatstvu nacija-nekretnine, zemlja, kuće i industrija zajedno čine 40 odsto kapitala, a narodi i njihova koheziona moć i akumulirano znanje ostatak od 60 odsto!) Ovo je bitno drukčiji control value ili vrijednost koja je upravljana političkim sistemom od one koju nudi zapadna inicijativa beskrajnog niza “obećanih zemalja i pobjeda”. I po tome se razlikujemo. Što je rekao Spaski – Rusija je rasla kao hleb. I branila se. Niti jedan narod svijeta nema takvu obrambenu historiju od koje staju i dah i pamet. Srbija je ostala sam nerv ovog političkog polja na evropskoj i predivnoj balkanskoj lokaciji i odatle njena ponderirana politička težina koju ima u cjelokupnom sistemu. To nije liderstvo – nego status kojeg jedan narod zaslužuje težinom političkog tereta kojeg aktualno i historijski nosi. Naša je hrvatska i suicidalna antislavenska kob – da nuklearizaciju istočne Evrope podmuklo odšutimo, dakle verificiramo. I budući da se ta nuklearizacija ovaj put ne provodi u ime Svevišnjeg kao Hitlerova, crkva nam više ne može biti opravdanje za šutnju. Ostaje indiferentna na okolinu iz koje se biološki reproducira u svojim nekretninama kao i Tibet. Rikard Barić, iz Melburna i sa Pacifika