Plodne provokacije

Knjiga Uge Vlaisavljevića radikalno koriguje pozitivno-humanističku definiciju kulture. I ona ne provocira i intrigira tek svojim “senzacionalističkim” naslovom nego cjelokupnom tematizacijom i originalnim postavljanjem i razmatranjem odnosa rata i kulture. I po tome je ova knjiga zasad vjerovatno jedinstvena ne samo u filozofskoj i publicističkoj literaturi u Bosni Hercegovini, već i na cijelom području bivšeg sh/hs jezika bivše nam zajedničke zemlje. A upravo sudbina te zemlje i toga jezika, zapečaćena skupno i udruženim, mada međusobno suprotstavljenim snagama, stoji u centru Vlaisavljevićevih izazovnih opservacija i analiza. Wegova promišljanja polaze od iskustva ideologije i stvarnosti komunističkog sistema i sljedstvenog mu etnonacionalizma (stvarnost visokorazvijenog kapitalizma je sve manja “stvarna”), od ideja i kulturalnih sublimacija kojima se ta stvarnost legitimiše i opravdava. To je referentni okvir njegovih analiza, a njegov diskurs oslanja se na impresivnu literaturu relevantnih mislilaca našeg vremena, kao što su Derida, Bodrijar, Liotar, Gatari i mnogi drugi, s kojima prof. Vlaisavljević dijeli postmoderni horizont mišljenja i pisma. Čini se (mada nisam dovoljno upućen) da taj horizont mišljenja, na specifičan i produktivan način, izrazito označavaju i omeđuju fenomenologija, hermeneutika i dekonstrukcija, u kojima je ovaj autor ponajviše kod kuće. No ogromna literatura koju on prati na više jezika upućuje na oprez: teško bismo ovog autora mogli smjestiti među dosljedne sljedbenike bilo koje škole mišljenja. Suviše je svestran i nepristrasan da bismo ga sa relativnom sigurnošću mogli svrstati u neki filozofski tabor. Rat kao najveći kulturni događaj sastoji se od devet eseja kojima su dodata i tri intervjua iz 2002. i 2005. godine. Oko naslovne postavke vrte se manje-više sva glavna razmatranja, počev od “Geotropaâ diskursa”, gdje se govori o “ukorijenjenoj zajednici” na određenom tlu i njenom jeziku (“Nijedna zemlja nije toliko neplodna da ne bi mogla biti hranljiva podloga nekog jezika”). A u “Padu realnog socijalizma na zemlju” čitamo: “Nacionalizam se predstavlja kao već oboreni komunizam, a u stvari je još-ne-oboreni-komunizam”. Slijedi “Ratna stvarnost objašnjena autističnoj djeci” – esej o “trošenju Znaka” i žudnji za susretom sa nepatvorenom “stvarnošću”, žudnji koju je socijalizam ostavio u nasljeđe etnonacionalizmu i koju će ovaj zadovoljiti u ratu kao konačno dosegnutoj, mogli bismo ironično dodati – “punokrvnoj” stvarnosti. U toj stvarnosti jezik povraća svoju “referencijalnu moć”, “puno prisustvo Označenog”, a sa ratnim strahotama doživljava se “apsolutna blizina” stvarnosti. Oživljava se i revitalizuje i “posljednja stvarnost” prošlosti, u što su upregnuti “preživjeli borci, rječiti svjedoci bitaka, a još više pjesnici i književnici” i drugi “kulturni poslanici” (primjećujem: ne tek “poslenici”, već upravo “poslanici” – radi se o misiji!). Oni su zaduženi za održavanje plamena (ili bar supreta) nacionalno uokvirenog sjećanja na presudne događaje iz prošlosti. Tu su zatim interesantni eseji o “vlastitim imenima” i njihovoj vezanosti za kult predaka, “ukorijenjivanju” u zemlju i vlasništvu nad njom. U naslovnom eseju autor govori o kulturi tzv. malih naroda, balkanskih ali u načelu i drugih, koja je u osnovi obilježena vjekovnim ratovima i pričama o sopstvenim pobjedama i herojima. To su kulture koje svojim pripadnicima obezbjeđuju, uvijek iznova, susret sa strašnom ali identitarno afirmativnom ratnom stvarnošću – kultura se tu potvrđuje kao autentična, narodnosna kultura iz koje su isključeni “drugi”. Kultura tih drugih, tj. neprijatelja, zapravo je “ne-kultura par excellence”, a sami neprijatelji “zvijeri” i “neljudi”, što pokazuju zlodjela koja su počinili nad “nama”, zlodjela koja postaju glavni sadržaj etnonacionalne svijesti i kulturnog pamćenja. Etnonacionalni kolektiv živi u strahu od gubljenja ili dezintegracije svoga identiteta i svoje “istine”, žigošući “kukavice” i “izdajnike” a slaveći one koji homogenizuju njegovu svijest i snaže njegovo tijelo. Itd, itd. U ostalim esejima riječ je o “ratnoj subjekt-konstituciji malih naroda Balkana” uz pitanje “ko treba da se pomiri u Bosni i Hercegovini”, o našem tro-jeziku i “trima porodicama vlastitih imena”, o “etničkom identitetu i ratu”. U najkraćem, tu se između ostalog govori o tome kako mali narodi žive pod dominacijom velikih i njihovih kultura kao “pod-subjekti” bez stvarne moći. Prijeti im asimilacija – zato moraju postati stvarni subjekti sopstvene istorije i sopstvenog oslobođenja. Kao subjekti konstitucije sopstvenog identiteta, oni se rađaju tek u istorijskoj akciji – u oružanom ustanku, u ratu. (Ovdje se prisjećamo izjave jednog bošnjačkog intelektualca po završetku rata 1995. – izjave u kojoj se osjećalo neko čudno zadovoljstvo – kako su se Bošnjaci tek u moru prolivene krvi konačno konstituisali kao nacija. Znači – isplatilo se! U bliskom polju metaforičke upotrebe jezika odjeknula je još prije rata drastično slikovita riječ čuvenog srpskog pjesnika o Srbima u Hrvatskoj kao “ostatku zaklanog naroda”.) Po Vlaisavljeviću, svojstvo subjekta i sopstveni identitet mali narodi potvrđuju tek stupanjem u pravu stvarnost i istoriju, to jest – u rat! “Moderni subjekt emancipacije je ratni subjekt”, piše autor, pri čemu se javlja paradoks “da ustanak, ukoliko je emancipacija, ne može biti raskid sa velikom kulturom, pa bila ona kultura i najvećeg neprijatelja”. Nema dakle potpunog oslobođenja za male, ali se pokušaj (rat) stalno obnavlja. “Kulturna politika jest ratna politika i obrnuto.” To su prilično zaoštrene tvrdnje i teze s kojima bi se dalo i polemisati ukoliko ih shvatimo kao neutralno-objektivističke deskripcije ratne stvarnosti i nacionalne kulture na osnovu kojih autor dolazi do logičkih generalizacija i naučno zasnovanih ocjena i stavova. Jer nesumnjivo je da u malim balkanskim kulturama postoje i antiratne kulture – “alternativne” kulture unutar kultura, ma koliko nejake i sistemski podređene dominantnom kulturnom diskursu. Ova knjiga, međutim, nije ni imala namjeru da objektivno sociološki rekonstruiše cijeli kompleks odnosa rata i kulture – ne, ona ne spada u takav žanr. Ovdje je na djelu inteligentna i provokativna misao filozofa koji se ne zadovoljava ni neutralno-naučnim opisima saodnosnih fenomena kulture i rata, ni njihovim preovlađujućim ideološkim i kulturno-političkim interpretacijama. Stoga i prihvatamo kao veoma dragocjen Vlaisavljevićev provokativno-heuristički diskurs kojim on uspijeva da nas trgne iz intelektualne letargije i rutinske upotrebe pojmova, podstakne na dublje uvide i smjelije interpretacije. U jednom od intervjua u knjizi sam Vlaisavljević kaže da ga veoma zanimaju uzroci rata koje “niko ne vidi”, “niko ne uspijeva vidjeti”. U drugom intervjuu veli da je otkrio “da je mir za male narode gori nego rat.” (Ovo potvrđuje jedan od domaćih nacionalnih prvaka, ratoborni Silajdžić, izjavljujući da je sadašnji mir gori od rata!) Vlaisavljevićeva knjiga nije dakako nikakva pohvala ratu, već demaskirajući objektivno-ironični nalaz o našim malim, epski profiliranim kulturama i surevnjivim identitetima, o jeziku u kojem se stalno sije i uzgaja (lat. cultura) opako sjeme rata. Ukratko, jedno neobično inovativno i intelektualno podsticajno djelo zbog kojeg njegovom autoru dugujemo izraze priznanja i čitalačke zahvalnosti.