Arhiva

Rečnik političkih pijanki

Zorica Stanivuković | 20. septembar 2023 | 01:00
Hrvatsko-srpski odnosi dosegli su poslednjih dana „dno dna” međunacionalne i međudržavne politike dve zemlje. Počelo je naizgled mirno i uljudno, na sastanku Jadransko-jonske inicijative u Zagrebu. Ministar spoljnih poslova Republike Srbije Vuk Jeremić govorio je o zločinima koje su obe strane činile u ratu, pominjao vukovarske masakre i kninski egzodus. Šef hrvatske diplomatije Goran Jandroković rekao mu je da laže, jer su Srbi sami otišli iz Knina, mada ih je pokojni predsednik Franjo Tuđman pozivao da ostanu. Stručnjak za ratnu odštetu koju Hrvatska u Hagu traži od Srbije, Ivan Šimonović izjavio je zatim da u prethodnom ratu zaista nije bilo nevinih, ali da je „Srbija bila vrag!” Uskoro se na internetskim portalima pojavila fotografija Vuka Jeremića sa šajkačom i tekst pod naslovom „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!” Bilo je to ponovo „dno dna” na koje se spustila javna komunikacija između Zagreba i Beograda. Jeremić se, tvrde kreatori javnog mnjenja u Hrvatskoj, u javnosti pojavljuje kao ministar spoljnih poslova Srbije, ali u trenucima opuštanja nosi šajkaču, „pravi simbol svih Srba” i „nacionalističko obilježje koje u Hrvata budi neugodna sjećanja na četnički dio povijesti koji ostatak svijeta smatra zločinom”. Tekst sa portala „Javno”, uskoro je dobio morbidan pandan. Nasuprpt tome, kao znak hrvatske uljudnosti bio je događaj u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski” gde je „Zagrebačka filharmonija” takođe proslavljala dan grada Zagreba, a gradonačelnik Bandić je držao dirljiv i pobožan govor koji je završio najavljujući masovnu procesiju ka „Majci Božjoj od Kamenitih vrata” na gornjogradskim zagrebačkim ulicama. Na koncertu se svirao Petar Iljič Čajkovski i Antonin Dvoržak, nastupala je slavna čelistica Monika Leskovar, među uglednim gostima bio je i gradonačelnik LJubljane Zoran Janković, ali se publika proredila posle prvih bleskova televizijskih kamera kako bi još stigla i na Tompsonov koncert. Serija loših hrvatsko-srpskih odnosa nastavila se dan posle Tompsonovog koncerta i koncerta „Zagrebačke filharmonije”. U dvoranu „Vatroslav Lisinski” su posle umetnika i poklonika klasične muzike ušli delegati Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu. NJih 1.700 iz čitave Hrvatske sastalo se ovde nakon prilično vremena da razmotri u kakvoj se situaciji srpska populacija danas nalazi u Zagrebu i Hrvatskoj i šta može da očekuje u budućnosti. Nacija je ponovo bila konsternirana. Jer se pročulo da je lider Srba u Hrvatskoj, dr Milorad Pupovac u Zagreb pozvao i predsednika Republike Srbije Borisa Tadića, kao i premijera Republike Srpske Milorada Dodika. Što je protumačeno kao provokacija, jer je, procenjeno je ovde, šef srpske diplomatije Vuk Jeremić pre toga „usred Zagreba uvrijedio Hrvate”, a sad još treba da slušaju i ostale političare s kojima se ne slažu. Iz kabineta premijera Ive Sanadera odmah se čulo da se on neće sastajati ni sa Borisom Tadićem, a ni sa Miloradom Dodikom. Ali je predsednik Hrvatske Stjepan Mesić, koji je došao na skup Srpskog nacionalnog vijeća i pozdravio prisutne, izjavio da od vlasti u Beogradu očekuje da Srbima u Banjaluci nedvosmisleno poruče da im je glavni grad Sarajevo, a ne Beograd ni Banjaluka, kao što im je domovina Bosna i Hercegovina. Dodik je Mesiću odgovorio da se ne brine o spoljnoj politici Srbije, nego svoje sopstvene zemlje koja je, po njegovim saznanjima, nastala na najvećem etničkom čišćenju posle Drugog svetskog rata. Predsednik Hrvatske premijeru Republike Srpske kratko je poručio „Bezobrazan si!” Ulje na vatru dolila je i izjava Milorada Pupovca koji je apelovao na vlasti u Hrvatskoj da povuku tužbu protiv Srbije za genocid u Hagu. Ona opterećuje poziciju Srba u Hrvatskoj, nameće im kolektivnu krivicu i ometa normalan građanski život u zemlji. Hrvatski pravnici, istoričari i političari na sve načine pokušavaju dokazati da su strašna krvoprolića u Vukovaru, istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Dalmaciji i Dalmatinskoj Zagori isključivo zlodela četničkih paraformacija i nekadašnje JNA. Zločini „druge strane” tretiraju se i dalje kao „sporadični ekscesi”, pa i „obrambene mjere”. Zbog toga je izjava Vuka Jeremića u Zagrebu da zbog „sporadičnih ekscesa” i „vojnih operacija čistih kao suza” generalski vrh Hrvatske vojske i sedi na optuženičkoj klupi haškog tribunala toliko i uzrujala domaći politički i pravni establišment. U svemu je posebno interesantno da je Jeremić zbog toga u Hrvatskoj ismejavan onako kako se to ne radi ni u kafanskim političkim pijankama, ali nije bilo ni protestne note, ni bilo koje druge ozbiljnije diplomatske mere. Što dovoljno govori da je Hrvatska nesrećna što je morala da ugosti ljude sa vlastitim pogledima na prethodni rat. Ali je još manje srećna što brižljivo negovana domaća poratna istina više nije onako čvrsta i čista kako se to mislilo poslednjih petnaestak godina. Svaka pukotina u ranije etabliranim ratnim i poratnim istinama za naciju je uznemirujuća i bolna. Zato je i moguće da se javne polemike među političarima i državnicima vode na nivou emocionalnih tvrdnji tipa „on laže”, „ti si bezobrazan”, „bolje ti je da šutiš”, „pravo lice šajkače”, pa čak i „Za dom spremni!”