Arhiva

Duško Kovačević – ko to tamo priča?

Svetozar Koljević | 20. septembar 2023 | 01:00
Zlatno doba beogradskog pozorišnog života u drugoj polovini 20. veka – raskošno po izvrsnoj režiji i glumi, po poniranju u savremene koliko i večno aktuelne teme, kao i po odzivu publike – bez sumnje mnogo duguje Dušku Kovačeviću. U nezaboravnom sećanju mi je ostala predstava „Balkanski špijun”, sa Batom Stojkovićem, koja je gostovala pre ovog poslednjeg (?) rata u Sarajevu. Velika sala negdašnje sinagoge bila je dupke puna, a još veća tema našeg vremena – tragična tema uhođenja i manipulacije – prevedena je u toj predstavi u komediju običnog ljudskog života i smešnih začkoljica naše političke savremenosti. Dve godine zatvora izmanipulisale su jednog ibeovca u građanina pokornog koji, u znaku udbaške retorike, halucinira državne neprijatelje i tamo gde ih nema. NJegovo uhođenje tih neprijatelja izrasta u nušićevsku sliku budalastog doušništva, koja otkriva, u obliku jedne lične tragikomedije, da je put u pakao političkog besmisla popločan dobrim namerama. Publika je pratila taj živi dramski galimatijas s neskrivenom pažnjom, ali na svim politički „škakljivim” mestima izostao je smeh – kao da su gledaoci bili preneraženi da se tako otvoreno, običnim ljudskim jezikom, može govoriti o svetoj temi policijskog doušništva. Ukratko, i reakcije publike bile su neka vrsta političkog igrokaza unutar jedne sjajne pozorišne predstave. Ko to tamo priča? Kada sam devedesetih godina prisustvovao izvođenju „Profesionalca”, uz urnebesni smeh u Zvezdara teatru, opet mi se učinilo da je uhođenje dovedeno do vrhunca komičnog apsurda – recimo, u polupismenim aluzijama dobro informisanog obaveštajca na „Mikiza” (s dugim „i” i akcentom na drugom slogu, bar u predstavi, za razliku od lektorisanog objavljenog teksta u kome stoji „pravilno” Mihiz). Potkraj predstave obaveštajac podseća pisca – kome je svojim prisluškivanjem i snimanjem spasao najveći deo usmenog, kafanskog književnog opusa – da je napisao i jednu dramu za koju pisac nikad nije čuo, da bi mu zatim otkrio da je upravo snimio njihov razgovor – i to je ta drama! Ovoga puta, naročito u svim šaljivim opaskama na račun još uvek vladajuće ideologije i sistema, reakcija publike bila je ne samo burna, opet kao izvanredno živ politički igrokaz unutar pozorišne predstave. Najzad, i u nedavno objavljenoj seriji Kovačevićevih članaka o zađevicama među Srbima – regionalnim, idejnim, političkim, pa i psihološkim – zavadama ne samo sa celim svetom nego i sa samim sobom, opet mi se činilo da je Kovačević dirnuo u jednu sudbonosnu temu, sudbonosnu moralno koliko i istorijski, ali da joj je dao oblik prepoznatljiv u našoj svakodnevici, odsudan možda za našu budućnost, ali raskošno ozaren humorom, koji nas uvek ostavlja pomalo i u nedoumici upravo stoga što toliko vidi, pa sve razume i prašta.. Kada bih imao makar nekog aktivnog obaveštajnog iskustva, možda bih se i ja u svim tim susretima zapitao ne samo ko to tamo priča, nego i ko to tamo gleda i sluša, pa se čak usuđuje i da čita!