Nova žrtva balkanskog demona

Jedan događajčić uznemirio je ustajalu hrvatsku književnu kaljužu – poznati pisac napao je najpoznatiju hrvatsku autoricu scenarija za televizijske sapunice. Jedino je ta predana popularna spisateljica marljivija od čuvenog pisca. Miljenko Jergović objavio je mnoštvo knjiga, milijun članaka po svim novinama, a kao kolumnist javlja se u zagrebačkom “Jutarnjem listu” i u beogradskoj “Politici”. Jelena Veljača napravila je dotle skoro pet stotina scenarija za serije “Obični ljudi”, “Ratkajevi” te za novu, još neprikazanu – “Zakon ljubavi”. U tri godine ukupno 20.000 stranica ispisanih u formatu naročitog kompjuterskog programa što se koristi u pretprodukciji, pa omogućuje kompleksno planiranje svih funkcija prilikom proizvodnje serije. Wene serije producira velika, specijalizirana kuća “AVA”, koja je u tom biznisu oprihodovala petnaest-dvadeset milijuna eura, a zapošljava više od četiri stotine hrvatskih i srpskih glumaca i epizodista, u svemu – ozbiljan posao, u kojemu je scenaristički dizajn prava high-tech literatura. Jelena Veljača ima dvije pomoćnice, ali prilikom konstrukcije zapleta nužan je totalni uvid, potpuna kontrola. Dvadesetsedmogodišnja bivša glumica, glavni “inženjer duša” u sapunskom “Radi Končaru”, na visini je tog jedinstvenog zadatka: usredotočena, visokokompetentna, pametna i samopouzdana plavuša s odličnim nogama... Za modni časopis fotografirala se u najsmionijim modelima Yvesa Saint-Laurenta, i taj fetišistički erotizirani hommage izložen je u “Francuskom institutu” u središtu Zagreba, povodom smrti slavnog kreatora. Wen vlastiti ljubavni roman, aferu s mladim, zgodnim producentom, pratila je sveukupna bulevarska štampa. Jelenine sapunice imaju neusporediv rejting u cijeloj bivšoj Jugoslaviji – emitiraju ih sve balkanske televizije, a posljednja sapunica “Ratkajevi” postigla je kataklizmički učinak na javnu svijest u Hrvatskoj, gdje je bila najgledaniji TV-program. Ta kostimirana povijesna romansa, iskazala je, naime, jasan antifašistički angažman, što je u doba obnove hrvatske desnice, koja se poslije prošlih izbora vratila na političku pozornicu, zaista postalo središnje društveno pitanje. Lijepa i pametna, nevjerojatno sposobna, poslovno i financijski sjajno etablirana, angažirana spisateljica popularne forme nailazi, međutim, na što – na bosanskog hrvatskog pisca, koji se u Zagreb doselio iz Sarajeva pod opsadom, pa tu neko vrijeme proveo u podstanarstvima kod drugih bosanskih izbjeglica koji su izdavali desničarske tabloide, zatim se zaposlio u ljevičarskom “Feral tribjunu” i onda objavio zbirku priča “Sarajevski Marlboro” koja mu je, prevedena u cijelom svijetu, donijela međunarodnu književnu reputaciju. Imao je sjajnog izdavača, europski povezanog Nenada Popovića, koji je promociji Miljenkove proze posvetio svoje najbolje energije. Jergović ga je napustio jer je išao dalje – zaposlio se u velikoj novinskoj kući, pa postao njen uvodničar, te na prošlim izborima odigrao ključnu ulogu otvoreno zastupajući hadezeovskog prvaka Ivu Sanadera, dok je njegova suparnika, mladog šefa SDP-a, prikazao kao nedosljednog politikanta i našao mu razne felere, što je zaista pokolebalo neodlučne birače građanskog lijevog centra. Osim Crkve, najzaslužniji je za ponovnu pobjedu desnice. Wegova književna karijera i dalje napreduje – ozbiljan njemački izdavač uložio je ozbiljan novac u publikaciju njemačkog prijevoda Jergovićeva posljednjeg velikog romana “Dvori od oraha”: nije Ivo Andrić, ali je iz Bosne, i vrlo literarno... No zašto onda autor, najuspješniji hrvatski seriozni pripovjedač, napada u novinama najpopularniju hrvatsku televizijsku pripovjedačicu, kao da je, recimo, tridesetih godina, Miroslav Krleža napao Mariju Jurić Zagorku i u novinama je nazvao “glupačom”? Krleža je bio kavalir, imao je zagrebački “kinderštube”, a osim toga, nije pretendirao da osim političkog i književnog, zasjeni obzor “žanrovske” ili “trivijalne literature”, kako danas nazivamo područje što prekriva otprilike 99 posto knjižarske i literarne produkcije. Miljenko Jergović stanuje u Novom Zagrebu, odakle se svakog dana doveze svojim velikim “Hdžundai” džipom u kafić robne kuće “Merkator”, gdje čita novine. Usprkos tome, nije se uspio prilagoditi građanskoj agramerskoj klimi. Ponaša se i djeluje apartno – uvijek sam, odnjegovao je prepoznatljivu bizarnu afro-look frizuru, pa po gradu hoda u plastičnim klompicama za plažu, mrzi Zagrepčane, zgodne, visoke, dotjerane Zagrepčanke i zagrebačke dentiste. U jednom članku opisao je djedov panama-šešir te priznao kako je uvijek sanjao da bude gospodin s takvim pokrivalom za glavu. Kad je jednom isprobao tu napravu, shvatio je da mu ne pristaje – oniži, malko zapušten, s bujnom kosom i velikom glavom, mogao bi natući jedino rastafarijansku kapu, ali onda bi izgledao zaista smiješno. Nedostaje li mu multikulturalni ugođaj i škripa doksata na Baš-čaršiji? Hrvatski bosanski pisac, egzilant u Zagrebu, vidi da ga malograđani ne prihvaćaju, ali se tu ipak bolje osjeća nego u Sarajevu, gdje bi ga raznijeli, jer nema smisla za humor, a sebe shvaća vrlo ozbiljno. Oženio se sestrom direktora Hrvatskog leksikografskog zavoda – to je jedan ljigavac koji je novinare nekoć prijavljivao partiji (mene, recimo), a zatim se ulizivao Tuđmanu, Račanu i Sanaderu. Miroslav Krleža po kojem se ustanova koju vodi zove, okreće se u grobu – ne što bi pokojni Krleža bio neki neustrašivi antirežimski disident, nego stoga što ga je naslijedio taj nepismeni birokrat, koji u životu nije ni retka objavio. S takvim šogorom, Jergović se već namjestio u pozu klasika, koji ne podnosi ljudske slabosti, moralne devijacije i idejna skretanja. U nekoliko divljačkih polemičkih nasrtaja demonstrirao je silu, pomevši urednika kulturnog časopisa što ga je u Zagrebu pokrenuo Alan Finkelkraut, pa ga otjerao u bolnicu gdje se ovaj tankoćutni inteligent morao liječiti od živčanog rastrojstva. Najvećeg izdavača beletristike što je ikad djelovao u Hrvatskoj, urednika kultne biblioteke “Hit”, izvrijeđao je na pasja kola, jer je negativno ocijenio jedno njegovo djelo. Nekoliko židovskih intelektualki koje su se usudile primijetiti da njegov roman o predratnoj dječjoj glumici, maloj Židovki koju su ustašama tobož odale njene razredne drugarice, osim literarno, nije autentičan, napao je najgrubljim riječima. U polemikama, Jergović ori stentorski, u komesarskom tonu što se u Zagrebu nije mogao čuti otkako je grad napustio bjesomučni Šuvarov kultur-ideolog Goran Babić. Budući da ne razumije sredinu, Jergović precjenjuje efekt što se postiže agresivnošću i zastrašivanjem. Svi mu se uklanjaju, nitko ne pruža vidljiv otpor, ali ostaje sam, te izaziva podsmjeh. Pretvorio se u kulturno strašilo. Zabranio je da se uz njegove eseje na internet-stranici “Jutarnjeg lista” publicira čitateljski forum, jer ga je publika, dok je pristup bio otvoren, zasipala kamionima dreka. Na Internetu pak postoji cijeli klaster sajtova s hiperprodukcijom persiflaža što ismijavaju Jergovićev stil, pojavu i poziciju u hrvatskoj kulturi. Zašto Jergović misli da ima pravo biti toliko nametljiv? Epik opsade Sarajeva, uspeo se na moralni pijedestal u časopisu “Feral tribjun”, gdje je mogao slobodno pisati protiv režima. Zatim je u inozemstvu izdao nekoliko knjiga. Pa što? Jergović je priznat, valjan hrvatski pisac starog sloga i neinventivne narativne tehnike, i kad uglednom bečkom arhitektu koji govori hrvatski, moraš odnijeti neka recentna domaća prozna djela, odeš u knjižaru te skineš s police i poneseš red Jergovića, kao što bi iz Beograda odnio ikonu, a iz Sarajeva kilim. Temeljni Jergovićev problem u srazu sa sredinom jest što koncept visoke kulture i nacionalne književnosti u kojoj, brahijalnim ispadima, nastoji osvojiti vrhunaravnu poziciju, odavna ne funkcionira. Jelena Veljača deset puta je popularnija od njega, a posredstvom televizijskog medija, što se neslućeno razvio, također, neusporedivo utjecajnija. Literatura u violinskom ključu s tri povisilice u kojem Jergović gudi, literatura raspredanja i blagog daveža, ne uspjeva u kulturnom centru, razvija se samo na periferiji, pa odanle plasira kao egzotični import. Bosna je stoga rasadište hrvatske književnosti. Kad bi ondje zabranili crni humor i razlivenu naraciju s ilahijskim volutama, stil što navodno nastaje u dugočasju ramadanskog posta, Bosna bi ostala bez beletristike, a ubrzo i Hrvatska, što, držim, ne bi bila velika tragedija. No, s periferije ne dolaze samo antikviteti, baščaršijski filigran, nego i, primjerice, uzbudljiv izričaj crossover repera Ede Maajke – najvažniji živi hrvatski pjesnik također je bošnjački egzilant. On je buntovnik, marginalac i boem, pa nije riješio svoj građanski status. Ima bosanski pasoš pun štambilja, ali ga, čini se, radije nosi nego bezličnu hrvatsku ispravu koju mu bezuspješno pokušava uručiti Stipe Mesić, skupa s lentom i Danicom s likom dr. Drea. Edo je otvorio birtiju na periferiji, pa sam stvara ugođaj u kojemu se dobro osjeća. Ako nije mogao prenijeti Tuzlu na Trešnjevku, barem je napravio kafanski ugođaj u kojem se osjećaš kao čovjek, a ne kao prodana duša i borac za građanski status u jednoj mrtvoj provinciji. Kakav dojam ostavlja hrvatska književnost na objektivnog promatrača, pokazalo se na prošlom lajpciškom sajmu knjiga. S njega su izostali Jergović, koji se postavlja odvojeno i iznad svega, te najugledniji hrvatski autori, dakle autorice, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić. Kao i sve značajne pojave hrvatske književnosti od Radovana Ivšića i Stanka Lasića do Darka Suvina, one su prisutne u jeziku, a odsutne iz zemlje. Netrpeljivost stvara provincijalizam, i obratno. U Lajpcigu je nastupio samo jedan bezopasni akademik, omanji brontosaurus, autor nečitanih knjižurina, poput onih od kakvih se sastoji glavnina slovenske i srpske proze, a uz njega, nekoliko poluamatera koji glume književnike rok-generacije. Za njih bi se moglo reći da su srednjih godina da je ljudski rod dostigao životni vijek od sto godina. Seizmograf nije zabilježio nikakvo podrhtavanje tla. Pokazalo se da u Hrvatskoj uopće ne postoji reprezentativna hrvatska književnost. U Bosni nema novaca ni knjižara, ali ima pisaca, a u Srbiji još postoji knjiga, dok su pismeni Hrvati koji su desetljećima rogoborili protiv beogradskog suprematizma, beogradske čaršije i duhanskim dimom zasićene sale restorana u Francuskoj 7, prešli nakon propasti Bivše na lukrativne poslove u diplomaciju, politiku i oružane snage. Lajpcišku epizodu opisao je kao komično aluniranje hrvatskih kozmonauta na udaljeno nebesko tijelo, jedan novinski autor koji se prethodno pročuo savršeno točnim opažanjem da su hrvatski novinari propali pisci, a pisci, propali novinari. On sam već je dospio propasti u obje branše, pretvoriti se u književnu legendu te postati korifej literarnog kafića “Limb” na zagrebačkoj periferiji, gdje su frekventni najmlađi spisatelji, koji tu dijele šank s mlađim glumcima. Ni jedni ni drugi nisu više mladi. Okupljaju se oko “karlovačkog piva” – ono ih poji, ono ih hrani, budući da jedni žive od nastupa u reklamama, a drugi rade kao kopirajteri u reklamnim agencijama. To je zagrebačko rasadište novog literarnog talenta, dok se u Splitu nešto brojnija i unekoliko darovitija skupina utorkom okuplja u kultnoj gastronomskoj konobi “Hvaranin”, po čemu su dobili naziv “utorkaši”. Sudionik Domovinskog rata, autor poraznog lajpciškog izvješća, objavio je seminalnu zbirku versa “Liječenikatolik.hr” gdje dokumentarno, bez patosa, u slobodnom stihu opisuje ratne zločine postrojbi kojima je pripadao, počinjene na karlovačkoj bojišnici. Još jedan, najdarovitiji mladi pisac uglavnom odsustvuje iz zemlje – moderni lički Villon, Damir Karakaš, nije ni u domovini ni u inozemstvu, nego vječno negdje između, na proputovanju. Najčešće svira harmoniku na pariškom bulevaru St. Germaine kod “Deux Magots”, a sad se malo duže zadržava na zagrebačkim i splitskim privremenim adresama, jer je snimljen film po njegovoj briljantnoj pripovjeci iz Domovinskog rata, “Kino Lika”. Zbog njegova prvog, hiperrealističkog romana “Kombetari”, u kojemu je prikazao borbe hrvatskih crnokošuljaša, džankija, obožavatelja Yonija B. Štulića, sa četničkom hordom kod sela Lički Brlog, gdje će zatim zaigrati nogomet s glavom ubijenog Đorđa Božovića Giške, Karakaš se ne smije vratiti u rodno mjesto – bojovnici su mu priprijetili da će ga, ako se pojavi, dočekati trofejnim dugim cijevima. Pariški boem, emigrant, on je kod kuće, kao i Liječeni katolik, unutrašnji disident, socijalni otpadnik, ulični genij, prokletnik, savjest generacije, književnik obuzet krajnjim estetskim i moralnim pitanjima, kao i svi značajni hrvatski pisci od Matoša do danas – dok, naime, ne bi stupili u državnu službu, u režimske ustanove ili preuzeli specijalne političke misije. Tvorni napad Miljenka Jergovića na nježnu plavušu, osim pizme, pokazuje fundamentalnu nesigurnost etabliranog književnika. Politički pacificiran, on se ne izjašnjava za režim, nego za vladu. Svoj status potvrđuje polemičkim paskvilama. Što ga uistinu pokreće? Strah i mržnja.