Kompas

Javnost Balkana je ponovno zatrpana informatičkim zapaljivim smećem (kao primjer su neverificirane informacije iz političkih spin-radionica) i redakcije moraju stenjati u pokušaju da ostvare svoju profesionalnu i moralnu zadaću u tako jadnoj političkoj manufakturi. U tradiciji naše generacije je jedno historijsko iskustvo koje je iznad svega karakteristično za slavenske narode, ako se pod tim podrazumijeva njihova realna lingvistička ili bitna komunikativna matrica (publicistika je prepuna nebuloza o genetskom slavenstvu, nečemu šta nikad nije bilo karakteristika očigledne receptivnosti Slavena). Povodom smrti Solženjicina preskočena je tako jedna informatička činjenica od fundamentalnog komunikacijskog značaja slavenskog komunizma, iskustva koje drugdje nije ni postojalo i kao takvo podliježe silovitim moralnim analitičkim distorcijama kad se promatra sa Zapada. Više-manje je nekako ubrano da je Solženjicinov opus moralni kompas slavenskih prostora, ne samo ruskih, ali propušten je značaj klasične lijeve okoline u formatiranju tog kompasa. Ostaje utisak da komunizam nosi na duši svoje arhipelage, ali se zaboravlja njegov vapaj u široj planetarnoj okolini koja ga je svojim kodiranim kontejnmentima bogataša zapravo kreirala. Nije stoga na odmet sjetiti se da informiranje političkog subjekta podrazumijeva suptilnu harmoniju dnevnog ali i tjednog ritma u kojima se naše navigacijske rute pažljivije arhiviraju. Iščitavanje činjenica pokazuje da je komunizam tražio svoje heroje u domeni najjadnijih, što ne bi mogao da je bio instrument najbogatijih. Osim toga, on je tražio – sasvim podsvjesno, gdje istinske potrage i počivaju – da se individua pojavi kao subjekt naroda, ne kao narinuti lider nasljedne tehnologije obogaćenog društva. U tom smislu treba vidjeti da je časopis Novi mir, čiji urednik je odabrao Jedan dan Ivana Denisoviča, zapravo ocrtao i dolazeće herojstvo Ivanovog djetinjstva (Tarkovski) koje je porazilo cjelokupnu vojnu mašineriju zapadne Hitlerove političke aktive, još prije nego se američka udavača odlučila za svoje nuklearne bračne opcije. Fokusiranje redakcije Novog mira na činjenicu da jedan logoraš opisuje svoju istinsku sreću u jednom Ivanovom danu koji mu je napunio i želudac sa kruhom, najzanimljivije je kad se iznutra osvjetli intimna slika u kojoj naš nagon za životom predstavlja kruh, ali i hostiju opstanka. Taj sirovi nagonski vektor ima osim svoje životne veličine i neočekivani moralni smisao, a to je upravo ono što je redakcija Novog mira prepoznala u Ivanu, pa možemo reći da je to i tražila, odnosno bez nje taj kruh nikad ne bi postao hostijom. To je religiozni supstrat komunizma ili najopasnije političko polje od kojeg Zapad tako bezuspješno bježi u interkontinentalne ratne sukobe. Novi mir je inicirao čitav niz čitalaca koji su u tom jednom Ivanovom danu uspjeli otkriti fine nijanse Tolstojevog sukoba sa institucionalnom crkvom i dokazati da je ignoriranje koje je Tolstoj doživio na desnom misaonom krilu uskoro i dovelo do potpunog uništenja te institucije. Poučena tako jezivom lekcijom kao fundamentalnim feed-back-om, redakcija se odlučila za istraživačko novinarstvo u područje sirove religije u kojoj je i sama znala da počivaju ljudske sudbine. Tako je Novi mir postao dodirnica sa tlom crvenog kotača, koja uvijek miruje i jedino što je proizvela je okretanje smisla vrtnje ulijevo ili kočenje bogataškog progresa u ime održanja ljudske sudbine. Snaga ove misli koja je stvorila Solženjicina leži u njenoj ogoljelosti od patetike i odatle svaki pokušaj demontaže komunizma zapravo dovodi do njegove religiozne suštine. Rikard Baric, Split