Nastavak dopišite sami

Otok je jedno čudo. To zna svako ko je bar jednom bio na Mediteranu i osjetio potrebu da se malo vrati sebi i pobjegne od uzavrele gomile, kako već znamo da živimo iz dana u dan. Jedan takav otok, među sedam stotina otoka na Jadranu je i Mali Brion, (u sklopu otočja Brioni) sa svojom starom tvrđavom Minor, jednim stanovnikom i sa svojim “mirom koji kaplje sa velova jutra u cvrčaka raspjevan žbun”, kako je nekad davno pjevao Vilijam Batler Jejts. Taj čuvar otoka, barba Ivo, kome je pod vrelim suncem, među burama i vjetrovima kako kaže “svaki dan lijep”, već osam godina dočekuje glumačku družinu Uldžsses, nudi ih fritulama i najboljom orahovačom pod kapom nebeskom i brine se da kazališne stvari teku bez zastoja na tom komadiću zemlje izraslih pinija okruženih morem. U tom spoju ljudske ljubaznosti i dopuštenja koje je dala priroda nastale su predstave; Kralj Lir, Medeja, Plej Beket, Hamlet, Pijana noć 1918. i druge s kojima je javnost već manje-više upoznata, ali ono što je važno i ono što se vidi jest da glumačka trupa u svakoj predstavi publici višestruko vraća ono što je na otoku tako velikodušno dobila. Zato, u pravilu, na brionskim izvedbama sudjeluje oko šest stotina gledalaca, brod koji sa kopna u vjetroviti sumrak prevozi publiku – nešto kao u Gospodaru prstenova – neka je vrsta uvoda u neizvjesno putovanje, dok sam otok dočekuje goste nekim tajanstvenim mirom koji prekidaju krikovi ptica negdje iz dubine... Nestvarna atmosfera izolacije omogućuje stvarnost jednog drugačijeg kazališta: knjigovodstveno gledano preduzeće Uldžsses odlično posluje, ali u stručnom smislu radi se o trupi koja, trapeći se i po suncu i po nevremenu, u svom radu ujedinjuje otprilike revnost jednog monaškog reda i anarhičnost vesele histrionske komune. Zato, smještaj za glumce i goste na otoku nije baš na nivou hotela sa četiri zvjezdice, u menzi se ispod glasa može tu i tamo čuti kako su opet na jelovniku ćufte sa pire krompirom, ali tu vrstu ničim izazvane radosti jedan dan pred premijeru teško ćete naći u nekom redovnom kazališnom bifeu. Ili, što bi rekao Nebojša Glogovac, koji je prošlog ljeta na Brionima briljirao u predstavi Pijana noć 1918: “Ovde se dirindži do jedan noću, probe se održavaju na livadi i živi se od suve ljubavi”. U takvom tonu elementarnih sila koje rade za kazalište, održana je i ovogodišnja premijera predstave Romeo i Julija ‘68 u režiji Lenke Udovički. Uz zvuke pjesama Yimija Hendriksa i Yenis Yoplin i benda pod ravnanjem ex-jugoslovenske rok legende Vedrana Božića počinje predstava u kojoj se naravno radi o “posljednjoj svjetskoj eksploziji utopijske energije”, ali “Romeo i Julija ‘68” ne predstavlja tek nostalgični refleks – kao što će mnogi pomisliti – prema vremenu u kojem su studenti vikali da žele biti realni i da zato traže nemoguće. Dramaturški, prema konceptu Tene Štivičić, ova predstava jest historijska razglednica turobnih slika toga vremena, od Vijetnama, preko Pariza i Praga do beogradskog podvožnjaka i natrag, ali samoironijski detalji, ruganje naknadnom intelektualizmu i parodiranje patetike, koje proizvodi osamnaestoro glumaca dva sata na sceni, govori o tome da oni pričaju o jednoj ideji slobode – iz današnje kože. Pola Uldžsseovog glumačkog ansambla rođeno je daleko nakon ‘68, mnogi od njih tek su na probama shvatili šta je Martin Luter King stvarno mislio kada je uzviknuo sanjao sam jedan san, ali iz čitave predstave pod kožu se uvlači osjećanje da tek prisjećanje na ‘68 jest neka vrsta uvrede naprosto zato jer – danas smo tu gdje jesmo. Naravno, ne morate nužno biti za legalizaciju marihuane, za slobodnu ljubav i za rješavanje političkih problema Molotovljevim koktelima, ali preko svih političkih parola toga vremena, Romeo i Julija ‘68 jest priča o elementarnoj ljudskoj hrabrosti koje danas, kao što znamo, u mnogim stvarima nema ni koliko je crno pod noktom. Šezdeset osme se na ulicama, između dva reda pendreka, puno pjevalo i plesalo pa muzike koju potpisuje Najdžel Ozborn i u ovoj predstavi ima koliko god hoćete ali – tu leži njena gotovo brehtijanska začudnost – glumci, sa nekim maničnim sjajem u očima, igraju u nekoj rastrojenoj formaciji i pjevaju bez pratnje instrumenata neku atonalnu melodiju koja kao da se probijala četrdeset godina i tako osakaćena stigla do nas. Dok govore, glumci kao da hodaju po polomljenom staklu, a fakti o pretučenim i ubijenima diraju nas ne samo zbog onog što se dogodilo, nego i zbog onoga što možda nismo uradili nakon toga. Svaka generacija ima svoju šezdeset osmu, kaže jedan od najmlađih glumaca u predstavi Ivan Đuričić, pitanje je samo da li je ona u stanju da ju iznese, odnosno da li ima prvorazrednu odgovornost sama prema sebi. Jedno je sigurno: Romeo i Julija ‘68 poziva nas između redova da učinimo u kreativnom smislu, ako ništa drugo, onda bilo šta samo da ne budemo tupi promatrači vlastitih života. U tom smislu i predstava je pravljena, ne kao diktat učenja teksta napamet, nego kao neka vrsta maštovitosti koja hoda u kojoj je Lenka Udovički bila neka vrsta usaglašivača ideja koje su stizale sa svih strana. Članovi trupe rastrčali su se da traže podatke o godini koja je uzdrmala svijet, svi su pročitali knjigu Marka Kurlanskog o ‘68, dovučena je gomila dokumentarnog materijala uključujući i film Želimira Žilnika (Lipanjska gibanja), glumac Mile Rupčić iz Amerike je u paketu poslao kostimografkinji Bjanki Adžić Ursulov šarenu odjeću na cvjetiće iz tog vremena, a Tena Štivičić je dopisivala tekst na licu mjesta, već prema stupnju improvizacija i lucidnosti na probama. Tako je izrasla predstava koja funkcionira kao neka vrsta antimjuzikla u parčićima o vremenu ondašnjem i kao ohlađena beketovska metafora o vremenu današnjem. Qubavna sekvenca sa Romeom i Julijom gotovo je iščupana iz Šekspira i bačena na golu scenu da bi se pokazalo da će čista plemenitost – kao i uvijek – biti izrešetana čim ugleda svjetlo dana. Zato scenografije (Zlatko Kauzlarić Atač) osim pomalo avetinjskih zidova tvrđave Minor, gotovo da i nema: na video-ekranu tupo promiču godine ko zna koliko unazad, a osamnaestoro ljudi na brisanom prostoru pozornice svijeta, osuđenih sami na sebe, predstavljaju incident u vremenu i prostoru. Jer, i onda je bila olimpijada u Meksiku kao što je prije toga bila okupacija Čehoslovačke, ali niko nije znao da je četrnaest dana ranije ubijeno tri stotine pedeset studenata u Meksiko Sitiju – o tome između ostalog govori predstava – kao što se i danas olimpijada održava u zemlji koja je svjetski šampion po broju smrtnih kazni a o broju poginulih u Osetiji da ne govorimo. Ono što svakako pogoduje visokom tonusu izvedbe, u kojoj glumci zaista ginu sto dvadeset minuta ne stojeći ni časa, jest što je ansambl sastavljen od nekoliko kultura i nekoliko generacija: najmlađem članu ekipe je šesnaest, najstarijem pedeset tri godine, osim umjetničkih suradnika iz Zagreba i Beograda, tu su i četiri američka glumca, a rad sa izvođačima na songovima vodio je Ejdan Burk, gost iz Edinburga koji živi u Mostaru... Predstava završava tužnim mimohodom generacije odbačenih, monologom o stvarnom paljenju robnih kuća koje su sproveli njemački anarhisti 1974. i rečenicom – nastavak dopišite sami... Što kaže publika? Ciničan dio mene, razmišlja jedan gledalac nakon premijere, šapće mi da je sve bilo uzalud, a moja optimistična strana mi govori da današnja urbana kultura mnogo duguje upravo toj šezdeset osmoj. Pri povratku na kopno, u neko gluvo doba noći, publika se na brodu zaista podijelila na cinike i optimiste: jedne je fascinirala energija glumaca, drugima je to bila tek romantična historijska čitanka, trećima je završetak bio nedorečen. Na kraju dana, može se reći da Romeo i Julija ‘68 u teatarskom smislu nije velika predstava jer o fragmentarnoj dramaturgiji, modernom plesu i video-instalacijama znamo već sve, ali ona to jest u socijalnom i moralnom. Ona govori o tome da bez obzira na nepremostive probleme, u svakom vremenu postoji prostor za ljudsku autentičnost, nešto kao otok na kojem – samo ako to želimo – uvijek se možemo vratiti sebi.