Kako je Gospa srušila SFRJ

U nedjelju 9. septembra 1984. – prije 24 godine – u Mariji Bistrici je održana, kako se tada govorilo u crkvenoj javnosti, „najveća hrvatska misa u povijesti“. Bio je to Nacionalni euharistijski kongres kojem je prisustvovalo, po službenim podacima hrvatske Katoličke crkve, oko 400.000 vjernika, 1.100 svećenika koncelebranata, 35 biskupa i nadbiskupa, te pet kardinala. Slavlje je, u ime pape Ivana Pavla II, predvodio bečki nadbiskup, kardinal Franc Kenig. Na čelu domaće, kaptolske elite bio je, naravno, zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić. Svečanost je počela prethodne večeri, 8. septembra, u Zagrebačkoj katedrali, gdje se okupio rekordan broj katolika. Ta se večernja misa spontano pretvorila u noćno bdijenje, a već u ranim jutarnjim satima nepregledne kolone vjernika uputile su se, iz svih mogućih pravaca, u „hrvatsko nacionalno marijansko svetište“, kakav su status hrvatski biskupi dodijelili Mariji Bistrici još 1971, na XIII međunarodnom marijanskom kongresu koji je predvodio izaslanik pape Pavla VI, hrvatski kardinal Franjo Šeper (na svečanoj misi, služenoj poslije tog kongresa, okupilo se oko 150.000 vjernika; znači, sada, 1984. bilo ih je dvostruko toliko plus još sto tisuća!). Živko Kustić, katolički svećenik, novinar i glavni i odgovorni urednik Glasa Koncila, u reportaži objavljenoj 16. septembra, nije skrivao oduševljenje nacionalno-političkim nabojem svečanosti. O misi u Zagrebačkoj katedrali pisao je: „Veliko povijesno bdijenje, kratki jedinstveni tečaj povijesti spasenja u patničkoj povijesti naroda. I koje čudo ako uzbuđenje provali suzama i pljeskom u času kad Matoševi stihovi upravo usred noći pred Bakačevim grobom progovoriše o ‘teškom križu cijele jedne nacije’?...“ A sam završetak slavlja u Mariji Bistrici Kustić je ovako doživio: „I opet nikad toliko stotina tisuća grla nije zajedno pjevalo ‘Lijepu našu’. Toga se časa zaustavio svaki pokret i na trgu i u ulicama, i u svim trgovinama i gostionicama, jer je jače nego iz kojih zvučnika silna pjesma ispunila cijeli kraj... Bio je to nezaboravni dan, 9. rujna 1984. Crkva u Hrvata snažno je i odgovorno zakoračila u buduća stoljeća.“ Tih dana – u stvari, nedeljama i mjesecima prije početka crkvene manifestacije u Mariji Bistrici - kompletno državno i partijsko vodstvo Hrvatske bilo je u panici. Službi državne sigurnosti RSUP-a SRH (kolokvijalno: hrvatskoj Udbi) naređeno je da pokrene dotad neviđenu operativnu akciju pokrivanja, „Berba ‘84“. Popis katoličkih svećenika, visokih dužnosnika hrvatske Katoličke crkve, koje je Služba pratila i „pokrivala“, bio je brojan, a na njemu su se, među ostalima, nalazili: Franjo Kuharić, Vladimir Stanković, Živko Kustić, Marijan Oblak, Josip Arnerić, Ćiril Kos, Đuro Kokša... Prema povjerljivim podacima kojima raspolažem, ukupno je u Hrvatskoj iz katoličkog klera u zadnjoj dekadi postojanja Jugoslavije (dakle 80-ih) praćeno 100 do 120 osoba. I ova je, najveća ikad održana misa u Mariji Bistrici protekla, po mnogo čemu, u znaku Alojzija Stepinca. Visoki dužnosnici hrvatske Katoličke crkve i svi svećenici nisu propuštali priliku a da ne naglase kontinuitet Crkve s pokojnim nadbiskupom. Tim su, naravno, veća bila i očekivanja uoči te vjerske manifestacije, u Bistrici. Ali, istodobno, i strah ondašnjega režima. Moje istraživanje je pokazalo da su organi policije ili Službe državne sigurnosti u Zagrebu razmatrali, uoči katoličkoga „dana D“, prijedloge da se skup u Mariji Bistrici osujeti. Fizički, dakle - represivno. Spominjala se, naime, opcija da se zatvore svi prilazi narodu u Mariju Bistricu, kako bi se blokiralo održavanje te manifestacije. Naravno, tehnički bi to bilo vrlo teško provesti, jer tih prilaza ima podosta: jedan preko Kašine, drugi preko Sljemena, treći preko Zaprešića itd... Služba se, praktički, podijelila; jedni su bili za represivnu akciju, drugi protiv. Prevagnula je „demokratičnija“, „reformistička“ (danas bismo rekli: „nacionalno svjesnija“) struja, tako da je „građanski rat“ u Hrvatskoj (ili barem u okolici Zagreba), srećom, ipak izbjegnut. Na kraju je sve završilo naizgled idilično. Vjernici i Crkva na sva su usta hvalili miliciju, autoprijevoznike itd. – koji su nesebično pomagali mirnom i organiziranom odvijanju skupa. Ali bila je to lažna idila. Svakom upućenom bilo je jasno da je Katolička crkva pobijedila. I to superiorno. Režim je bio poražen, u povijesnom smislu poražen; slično (samo u nešto manjem opsegu i intenzitetu) kao i komunistički režim u Poljskoj u aprilu 1979, kad je upravo izabrani papa Vojtila otišao na prvu veliku turneju po rodnoj Poljskoj. Hrvatska Katolička crkva je skupom u Mariji Bistrici ispunila zacrtani cilj, stavivši ujedno „točku na i“ na svoj najambiciozniji, a po posljedicama, zasigurno, i najdalekosežniji projekt u drugoj polovici XX stoljeća, dakle za čitavog postojanja SR Hrvatske, od 1945. do 1990. – projekt čiji je službeni naziv „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Malo je takvih konceptualno osmišljenih pothvata u povijesti hrvatske Katoličke crkve, a ovaj je doista nešto posebno. A i dugo je potrajao. Punih devet godina – zato su ga neki i prozvali Velikom Devetnicom. Realizacija je započela još sredinom prethodnog desetljeća - 1975. na 1976, na Gospinom otoku u Solinu - i do 1984. je, u postupnoj gradaciji, imala nekoliko međustepenica i zasebnih vrhunaca, tako da je Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici, pred 400.000 ljudi, bio samo dugo očekivani i jedva dočekani grand finale. U monografiji „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, koju je 1986. uredio današnji požeški biskup dr. Antun Škvorčević, ta je, devetogodišnja obljetnica definirana: „To nije slučajno gomilanje različitih sadržaja, nego je riječ o providnosnom slaganju elemenata bitnih za povijesno-spasenjski hod Božjega naroda.“ No, kako je do te obljetnice došlo, tko ju je predložio, tko ju je, i zašto, osmislio, kako su se uopće odmotavali događaji vezani za njezino stavljanje „na dnevni red“ u najužem vrhu hrvatske Katoličke crkve, a potom i za njezinu operacionalizaciju i realizaciju; kako je, zapravo, tekla ta kronologija, od sredine 70-ih do sredine 80-ih, i u čemu se sastojala skrivena logika – sve je, do dana današnjega, ostalo nerazjašnjenom tajnom. Na “Trinaest stoljeća kršćanstva” mnogi su i zaboravili – toliko se toga odonda do danas odigralo – a nitko nije ni pokušao ispitati što je stajalo u pozadini. Ako bismo „javnu“ (poznatu iz medija, knjiga, časopisa itd.) povijest pitali kako su se zaplitale i rasplitale stvari u Hrvatskoj i Jugoslaviji u zadnja dva desetljeća prije raspada SFRJ, dobili bismo, otprilike, ovakav shematizirani prikaz: bio je „Maspok“ (tj. „Hrvatsko proljeće“), onda je Tito taj pokret nasilno ugušio, uslijedilo dugo razdoblje represije i „hrvatske šutnje“; onda se, takoreći niotkuda, a na valovima zaoštravanja krize na Kosovu, pojavio Milošević, i na kraju se, kao odgovor na Miloševića, pojavio i Tuđman. I to bi, otprilike, bilo to. Ne bih se čudio da ovakva, do krajnje banalnosti uprošćena i u osnovi pogrešna interpretacija za koju godinu uđe i u školske udžbenike (ako već nije, nisam provjeravao). Iz raznih razloga, od kojih su neki, vjerojatno, objektivne, a neki ipak samo subjektivne prirode, u našoj se publicistici i historiografiji djelovanje Katoličke crkve u Jugoslaviji - u tom najkritičnijem periodu hrvatske poslijeratne povijesti: u 70-ima i 80-ima – sistematski baca u zapećak. Pa, nerijetko, mnogo važnijom ispadne neka sjednica Centralnog komiteta SKH ili Centralnog komiteta SKJ (ili što drugo iz sfere vladajućeg, komunističkog establišmenta) nego, primjerice, ovo ili ono zasjedanje Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ) na Kaptolu. Kao ono prijelomno, ali zaista prijelomno, u oktobru 1975. Kakva zabluda, kakva ignorancija! Dakle: „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Možda se time i ne bih trebao hvaliti, ali bit ću iskren: prve šire informacije o tom „pothvatu stoljeća“ Katoličke crkve dobio sam, u protekle dvije godine, u Beogradu. Ali kad ne može drukčije, zašto ne i ovako? Tamo ta tema, za razliku od ovdje, nije bagatelizirana, još manje prešućivana. Najviše mi je o njoj govorio umirovljeni profesor povijesti umjetnosti na Beogradskom univerzitetu i redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti dr. Dejan Medaković (od 1999. do 2003. i predsjednik SANU), koji je, nažalost, umro 2. jula ove godine, samo nekoliko dana prije 86. rođendana (istoga je godišta kao i Franjo Tuđman). Sreća je u nesreći da smo se od jeseni 2006. pa sve do njegove smrti sastali 30-40 puta i temeljito pretresli baš sve teme koje su me, u vezi s mojom studijom o raspadu Jugoslavije, zanimale (i, naravno, sve to zabilježili na magnetofonske vrpce). Dejan Medaković, svojedobno jedan od vodećih pripadnika Simine 9a (izuzetno utjecajan neformalni klan u Beogradu nastao neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata iz kojega se kasnije razvila kompletna srpska politička opozicijska scena; šef klana bio je Dobrica Ćosić), rođeni je Zagrepčanin. Rođen je u bogatoj i otmjenoj kući na Zrinjevcu 15; njegov djed, dr. Bogdan Medaković, bio je zadnji predsjednik Hrvatskog sabora pred ujedinjenje 1918. (s kraćim prekidima čak punih desetak godina), a on sâm školovao se kod dalmatinskih fratara na otočiću Badiji kraj Korčule, tako da je i nakon preseljenja, odnosno bijega u Beograd (u septembru 1941, za postojanja NDH) ostao zauvijek senzibiliziranim za hrvatske i katoličke teme. U Beogradu se poslije sprijateljio s katoličkim svećenikom, isusovcem, koji je tamo živio i radio (paterom Polgarom), i od njega nabavljao najsvježije primjerke Glasa Koncila iz Zagreba, iz kojih je izrezivao članke što bi mu se učinili najintrigantnijima i marljivo ih lijepio u dnevnik, koji je počeo voditi 1976. – praktički, iste godine kad je startao i megaprojekt hrvatske Katoličke crkve „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Medakovićevi dnevnici, s brojnim izrescima iz Glasa Koncila – koji je, kao što znamo, još od početka 70-ih uređivao Živko Kustić – umnogome su i kronologija zbivanja u hrvatskoj Katoličkoj crkvi, od 1976. nadalje. Uz dužnu napomenu da su svi Medakovićevi komentari i primjedbe na račun Katoličke crkve mahom - negativni. Jer, Medaković je (to mi je povjerio pred smrt) bio ne samo dosta velikim istomišljenikom i sljedbenikom profesora latinske paleografije, inače radikalnog kritičara Katoličke crkve, Viktora Novaka, autora u Hrvatskoj vrlo nepopularne mamut-knjige „Magnum Crimen (prvi put objavljene 1948, a drugi put 1986.), nego i intimnim prijateljem cijele njegove obitelji, pa se, možda, jednim dijelom i time može objasniti zašto je, ne samo u dnevnicima, tako oštro i nemilosrdno kritizirao lik i djelo osobito Alojzija Stepinca, Franje Kuharića i Živka Kustića (općenito se u Beogradu, kad se govori o hrvatskoj Katoličkoj crkvi, spominju, uglavnom, samo ta tri imena). Tako je za „Branimirovu godinu“ 1979. – što je bio jedan od vrhunaca „Trinaest stoljeća kršćanstva“ – a u povodu izrade „jubilarnog“ ili „Branimirovog križa“, i pretpremijerne prezentacije na naslovnici Glasa Koncila, zapisao u dnevnik, s dosta cinizma: „Pravi trijumf istorizma“. A hrvatsko hodočašće u Rim, k novoizabranom papi Vojtili, koji je tom prigodom, 30. aprila 1979, održao prvu misu na hrvatskom u Vatikanu, prokomentirao: „Potresli su me ti izveštaji i sve ono što se desilo pred papom, a naročito ono što sam predviđao, da će hrvatski episkopat iskoristiti ovu priliku da u spektakularnoj formi izvrši svojevrsni plebiscit na temu pripadnosti hrvatskog naroda zapadnjačkoj kulturi...“ Sve je ovo važno iz još jednoga razloga: pojedine teme iz dnevnika Medaković je s vremena na vrijeme, u raznim neformalnim prilikama (slave, rođendani, pravoslavni Božići itd.), temperamentno raspravljao sa prijateljima i kolegama proisteklima iz Simine 9a (Borislav Mihajlović Mihiz, Živorad Žika Stojković itd.), kao i s još nekima, iz čega su se zatim, u redovima srpske političke opozicije, već potkraj 70-ih stvarale i razvijale određene strategije prema Hrvatskoj. Ali, uporedo sa beogradskim sugovornicima, razgovarao sam, i razgovaram i dalje, i to dugo, i s vodećim predstavnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj. Osobito s onima koji su bili u žiži događanja koja me najviše zanimaju (tijekom 70-ih i 80-ih). Jedan od tih vrlo značajnih ljudi je i Vladimir Stanković, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu (Director nationalis operum pro migrationibus croatis) 1969-99. Kao takvoga, zvali su ga i „šef druge (tj. iseljene) Hrvatske“. Tijekom 70-ih i 80-ih, kad se lomila sudbina Hrvatske u Jugoslaviji, Stanković je bio jedan od trojice članova hrvatskog/katoličkog „drimtima“; preostala dva bili su zagrebački nadbiskup Kuharić i Živko Kustić. Bila je jesen 2007. kad mi je u razgovoru sa Stankovićem, danas kanonikom Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, u njegovu stanu na Kaptolu 1, valjda kao usputna asocijacija na Medakovićeve dnevnike (upravo smo bili razgovarali o hrvatskom hodočašću u Rim 1979.), sinulo na pamet pitanje: „Dobro, recite mi tko je, zapravo, taj genije, ako takav uopće postoji, koji je tako lijepo posložio sve te datume i sva ta jubilejska slavlja u zajedničku, tako zaokruženu i visokosistematiziranu cjelinu ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’, što je onda dizalo hrvatski identitet u godinama kad je Hrvatskoj to bilo najpotrebnije?“ Stanković se nasmijao i odgovorio (doslovno ga citiram iz transkripta našeg razgovora): „Ne bih mogao potpisati i reći da je postojao neki dekret ili neko imenovanje, ali svi su znali i svima je bilo jasno, u crkvenoj javnosti, da je iza svega stajao nadbiskup kardinal Kuharić. Ali glavni pokretač svega toga, spiritus movens svih tih jubilejskih slavlja, bio je - Živko Kustić.“ „Ma nemojte mi reći!?“ Stanković se nije dao smesti: „Da, Živko Kustić i ekipa u Glasu Koncila. A zajedno s Kustićem, i glavni urednik Malog Koncila, Luka Depolo. Ali najviše Živko Kustić. On je sve to smišljao... Naravno, ne samo on. Važnu je ulogu u tim zbivanjima imalo i tzv. ‘veliko trojstvo’ u Kršćanskoj sadašnjosti (Tomislav Šagi-Bunić, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić), a oko konkretne provedbe inicijativa angažirao se i velik broj ljudi u drugim biskupijama – profesora i zauzetih svećenika. Posebno tu treba spomenuti profesora Antuna Škvorčevića, danas biskupa u Požegi... Međutim, motor svega toga, štoviše i ‘mozak’, glavni ideolog, bio je, kažem vam, Živko Kustić.“ Prvom prilikom kad sam stupio u Dom umirovljenika Centar u Klaićevoj, gdje već duži niz godina umirovljeni svećenik don Živko Kustić, zajedno sa suprugom Maricom, čeka da ga Gospodin napokon pozove u Čistilište, rekao sam, malo se i šaleći: „Don Živko, sve znam i nema više skrivača. Nema ‘mrdanja’! Na vama je sad samo da potvrdite što vam kažem...“ I tako sam započeo sa Živkom Kustićem posebni blok retrospekti-vnih razgovora posvećen isključivo temi „Trinaest stoljeća kršćanstva“. Gotovo da je postajao naporan kad mi je govorio: „Smatrao sam da to nije akcija Živka Kustića nego akcija Crkve u Hrvata... Nije važan Živko Kustić nego je važan posao!... Bolje da se ne zna da sam ja to potaknuo... Napravio sam to, i to je Crkvi sigurno koristilo. Ali ne želim da ljudi mene slave, i to ne zato što sam ponizan nego što se bojim Boga... Razumite me!“ Prilike u SR Hrvatskoj na početku 70-ih, nakon slamanja „Maspoka“, bile su takve kakve su bile, o tome ne treba trošiti riječi. Neprilika je imao i sam Kustić, kao glodur i komentator Glasa Koncila. Zbog tekstova u tim katoličkim novinama, a posebice zbog članka povodom proslave Sv. Poliona u Vinkovcima, i njemu je priređeno političko suđenje u Zagrebu. Sudilo mu se i – presudilo: dvije godine zatvora uvjetno, plus zabranu pisanja u Glasu Koncila čitavo to vrijeme. Kaznu je odslužio djelomice: „don Jure“ privremeno nije izlazio, ali sve ostalo je i dalje pisao, samo se nije potpisivao. U međuvremenu, otpočele su pripreme za prilično važan jubilej hrvatske Katoličke crkve u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji: proslava 1000. obljetnice prvog hrvatskog marijanskog svetišta („Gospe od Otoka“) u Solinu, u nekadašnjem sjedištu starohrvatskih kraljeva, gdje je 976. (ili 975.) pokopana kraljica Jelena. Pripremama je rukovodio splitski nadbiskup msgr. dr. Frane Franić (1912–2007), ugledni svećenik, profesor i teolog, ali i strastan zaljubljenik u nogomet, koji je i sam rado igrao. Slavlje je u početku trebalo imati lokalni okvir, ali je u međuvremenu uzdignuto na nacionalnu razinu. O tome se odlučivalo na dva sastanka, održana u župskom stanu u Solinu: 5. prosinca 1973. osnovan je Radni odbor za organizaciju proslave jubileja solinskog svetišta, a 26. septembra 1974, na već nešto višoj razini, Vijeće za proslavu tisućuobljetnice prvog hrvatskog Gospina svetišta kraljice Jelene. U isto je Vijeće, u jesen 1974, ušao i glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić, s još nekolicinom značajnih intelektualaca iz Katoličke crkve, među kojima je bio i direktor Kršćanske sadašnjosti Josip Turčinović. Naposljetku je, prema utvrđenom planu, nadbiskup Franić svečano otvorio 8. septembra 1975., na blagdan Male Gospe, tzv. Hrvatsku marijansku godinu (iliti „Jeleninu godinu“, tj. godinu kraljice Jelene Dobre, žene kralja Mihajla Krešimira II. i majke kralja Stjepana Držislava), koja je trebala potrajati – kao što se i dogodilo – do Male Gospe iduće, 1976. godine, točnije do 12. septembra 1976., kad je na Gospinu Otoku u Solinu održana impozantna, rijetko viđena vjerska manifestacija, predvođena kardinalom Franjom Šeperom (1905–1981), tadašnjim predstojnikom Zbora za nauk vjere u Vatikanu, i to pred stotinjak tisuća ljudi. Ali već početkom oktobra 1975. - taman što se “Jelenina godina” zahuktala - došlo je, najedanput, do velikog i dramatičnog preokreta. Za preokret ne samo da se ne zna u široj hrvatskoj javnosti nego je on (uvjerio sam se u to) totalna nepoznanica i za veliku većinu sadašnje kaptolske elite. Sve se odigralo brzo i tajnovito, u uskom, zatvorenom krugu. Gotovo kao u napetom trileru, ili špijunskom filmu. Za 7. oktobar 1975. (utorak) bio je zakazan početak jesenskog zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, čiji je predsjednik bio zagrebački nadbiskup i metropolita dr. Franjo Kuharić (1919 – 2002.). Očekivalo se rutinsko zasjedanje. Međutim, nekoliko dana uoči Konferencije Živko Kustić je, u jednome, valjda samo njemu svojstvenom, naletu inspiracije, kolegi i prijatelju Franji Kuhariću („Prema njemu sam se odnosio kao prema starijem bratu“ – rekao mi je), s kojim se zbližio još u davnašnja vremena kad je on, Kustić, bio seoski župnik u Mrzlom Polju na Žumberku, a Kuharić župnik u Samoboru, predložio neke prilično radikalne novine, koje će daljnji tok događanja u Hrvatskoj prebaciti na posve drugi kolosjek. Prvo, zašto da se unutar Katoličke crkve slavi samo jedan jubilej – proslava „Jelenine godine“ u Solinu – kad se može nanizati nekoliko takvih jubileja uzastopce i držati u mobilnom stanju cjelokupnu crkvenu, pa i širu javnost u Hrvatskoj? Drugo, zašto postojeći, tj. aktualni jubilej, „Jeleninu godinu“, ne povezati s mnogo većim i značajnijim jubilejem, koji je svojedobno najavio, pa i započeo nadbiskup Alojzije Stepinac, još u predvečerje Drugog svjetskog rata? Trebala je to biti proslava „Hrvatske svete (jubilejske) godine“, koju je Stepinac i otvorio na Petrovo, 29. aprila 1940, ali je nije stigao zatvoriti na Petrovo, 29. aprila 1941, jer je u međuvremenu i u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, počeo rat. Slavila se, konkretno, 1300. obljetnica prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom i početka pokrštavanja (u vezi s poznatom akcijom pape Ivana IV. Dalmatinca iz 641, koja je opisana u papinskom ljetopisu „Liber Pontificalis“). Prema tome – predložio je Kustić Kuhariću – manje slavlje valja sada uklopiti u ono veće, nekadašnje Stepinčevo, nadovezati se time i na samog Stepinca, kojega su komunističke vlasti u SFRJ proskribirale i od njega, hapseći ga, napravile mučenika, uhvatiti taj kontinuitet s njime i time, zapravo, snažno radikalizirati cijelu priču. Prijedlog je naišao na plodno tlo, jer je Kuharić još 1969. – ali tada u najstrožoj tajnosti – kao apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije već odškrinuo vrata za buduću beatifikaciju nadbiskupa Stepinca, zatraživši od Kongregacije za kauze svetaca u Vatikanu mišljenje o prikladnosti toga postupka. Treće, svaki jubilej u sklopu „Trinaest stoljeća kršćanstva“, ma o kome se radilo, treba usko povezati s potencijalnim drugim, trećim ili četvrtim jubilejem – neka sve bude jedna, zaokružena i konzistentna cjelina. I neka se sve to provlači kroz cijelu Hrvatsku marijansku godinu (od septembra 1975. do septembra 1976.), a, po mogućnosti, i dalje. Primjerice, kraljicu Jelenu treba povezati s kraljem Zvonimirom, iako ih dijeli čitavo stoljeće. Jelena je dala sagraditi prvo poznato hrvatsko marijansko svetište (u X stoljeću), a u bazilici sv. Marije u Biskupiji kraj Knina, koju je dovršio Zvonimir (1078. godine), pronađen je najstariji Marijin lik u hrvatskoj umjetnosti. Prema tome, zašto sada taj najstariji Gospin reljef – nanovo prekovan u srebru i zlatu – ne prenijeti u najstariju Gospinu crkvu, i najdirektnije upoznati hrvatski/katolički puk s izvorištima njegove povijesti, njegova višestoljetnoga, dapače 1300 godina dugog opstanka? Povijest – tu slavnu hrvatsku povijest iz ranoga srednjeg vijeka – treba transponirati u sadašnjost, da bi se onda, jednoga dana, iz toga isprojektirala hrvatska budućnost. A kod svakog jubileja iz ciklusa “Trinaest stoljeća kršćanstva” valja, ali na vrlo sofisticirani način, isticati analogije u vezi s trenutačnom političkom situacijom u Jugoslaviji. Odnosno, s položajem Hrvatske u SFRJ. Kad se spominje ugrožavanje hrvatske slobode i nezavisnosti od strane Bizanta ili Franačkog carstva – bit će svakome jasne aluzije na Beograd. Isticanje veza Hrvata s bilo kojim papom, odnosno Svetom Stolicom, u bilo kojoj godini bilo kojega stoljeća – bit će u funkciji isticanja i sadašnje čvrste opredijeljenosti Hrvata za Rim, za Zapad, za zapadnu kulturu i civilizaciju, pripadnost Hrvata „krugu zapadnih kulturnih naroda“. A svako isticanje međunarodnog priznanja hrvatske državnosti i nezavisnosti u ranom srednjem vijeku (npr. 879. od strane pape Ivana VIII, 1075. od strane pape Grgura VII itd.) bit će, samo po sebi, i anticipacija (ili barem aluzija na to) možebitnog međunarodnog priznanja samostalne Hrvatske jednoga dana u doglednoj budućnosti. Drugim riječima, ono što je, po prvotnim zamislima, trebala biti crkveno-vjerska manifestacija, ograni-čenog karaktera, bit će nekoliko manifestacija u nizu, ali ne samo s crkveno-vjerskim nego, indirektno, i nacionalno-političkim predznakom. Onoliko, naravno, koliko to objektivne okolnosti budu dopuštale. Hrvatski narodni pokret jest nasilno ugušen, ali hrvatska će ga Katolička crkva sada, kroz sva ta jubilejska slavlja i druge prateće manifestacije, nastaviti promicati i gurati „na mala vrata“. Bit će to nastavak „Maspoka“ drugim sredstvima... Kao i sve drugo što je dolazilo iz usta ili pera Živka Kustića, nadbiskup Kuharić je prihvatio. NJih su dvojica ionako bili jedna duša u dva tijela. A kako to da je baš njemu, Kustiću, pala na pamet takva smjela, ledolomačka ideja – posebna je priča. Da bismo na to pitanje odgovorili, morali bismo puno toga reći o njemu samome kao ličnosti. On definitivno nije bio poput drugih svećenika. Niti poput ostalih ljudi. Evo, primjerice, što mi je 21. avgusta ove godine rekao o sebi: „Prva knjiga na kojoj sam, praktički, učio čitati bila je ‘Gibanja i sile’ velikog zagrebačkog prirodoslovca i astronoma Otona Kučere (1857–1931). Zahvaljujući njoj, moja primarna pismena naobrazba bila je fizika i astronomija. Ni sam ne znam kako se ta Kučerina knjiga našla kod moje mame, u Pagu, ali ja sam je kao dječak – još od prvog razreda osnovne škole - listao kao lud. I na njoj učio čitati... I sad pamtim mnoge slike i crteže iz nje, npr. prikaz Galileja kako promatra svjetionik koji se navodno njiše... Moja je slika svijeta, dakle, nastala preko tog Kučere, i ja sam od početka, od djetinjstva, mislio astronomsko-kozmološki (kasnije je, neko vrijeme, i studirao matematiku i fiziku – op. aut.). Točno sam znao gdje je koji planet, i tu sam onda smjestio i sebe i vjeru i Boga. Matematika je poslije došla samo kao dodatak, u nižim razredima srednje škole. A kad se kasnije pojavio mislilac, inače isusovac, Pjer Teljard de Šarden (Pierre Teilhard de Chardin) (1881–1955), sa evolucionističkim i progresističkim pogledom na svijet, shvatio sam da Šarden govori ono što bih, zapravo, ja želio da se kaže. I kad sam počeo listati Šardena, znao sam da je to to. Šardenovska se logika u meni povezala s fizikom, s astronomijom, sve do integralne spoznaje svijeta, pri čemu je osobito važan pojam napretka, progresa. Pazite, kršćanstvo je za mene od početka nagovještaj onoga što se još nije dogodilo. Biti kršćanin znači živjeti od sutra; iz onoga što znaš – živjeti sutra. Jučer više ne postoji osim kao baza za odskok. Tako sam ja čitav svoj duhovni život, koliko sam mogao, uvijek postavljao na tu kontinuiranu promjenu prema naprijed, gdje je Krist vrhunac čovječnosti.« S ovakvim, šardenovskim poimanjem vremena, na kojem je, zapravo, zasnovano funkcioniranje zapadne civilizacije, i s osjećajem gotovo neograničene, „divlje“ slobode, prouzrokovanim činjenicom da je, 12. prosinca 1930. došao na svijet kao izvanbračno dijete (biološki otac Vinko Ružić nikada ga nije javno priznao za sina), pa je zamjenu za oca još u djetinjstvu našao u Kristu, Bogu i Katoličkoj crkvi – Živko Kustić je zaista imao sve preduvjete da brže i bolje od drugih pronikne u bit “povijesnoga trenutka“ i snalazeći se u koordinatama vremena kao riba u vodi, pravodobno reagira. Kustić: »Jednoga dana, reče meni Kuharić: ‘Sutra će te biskupi nazvati da onaj svoj projekt, o kojem si meni govorio, izložiš na Biskupskoj konferenciji!’ On je to, dakle, i formalno stavio na dnevni red BKJ, najavivši mi da će me biskupi pozvati da im to priopćim. Ali ja sam zaključio da je bolje da to učini neki biskup, a ne ja...“ I Živko Kustić, prividno potpuno neočekivano, čini salto mortale. Dobio je priliku, od nadbiskupa i predsjednika BKJ, da pred svim biskupima, na najmeritornijem mjestu (Kaptol) i u najmeritornijoj prigodi (redovno zasjedanje BKJ) kaže što je naumio. Ali on od toga bježi i traži posve novu, alternativnu varijantu! A sve se to događalo u trku; zasjedanje Biskupske konferencije trebalo je, kako mi je rekao, početi već za dan, dva. „Sjeo sam u avion i odletio u Split. Zašto nisam išao autom? Mogao sam, ali meni se jako žurilo. Bilo je vrlo hitno...“ Iz zračne luke u Splitu, Kustić je najprije pohitao u Solin, k solinskom župniku i upravitelju svetišta Gospe od Otoka Miri Jovanoviću (neki misle da je taj svećenik bio Srbin, ali nije; Hrvat je iz Boke Kotorske, a u izgovaranju njegovog prezimena naglasak je na prvom, a ne na drugom slogu; dakle, na “Jo” - a ne na “va”). Danas je župnik u toj istoj solinskoj crkvi brat aktualnog hrvatskog premijera, don Vinko Sanader. Nakon što je Kustić Jovanoviću iznio plan, obojica su odmah otišli u Trogir, gdje je stolovao pomoćni biskup Splitsko-makarske nadbiskupije, Ivo Gugić. Kustić je i njemu (u večernjim ili čak noćnim satima) priopćio što je rekao Jovanoviću. A Gugić je bez protivljenja pristao da on, umjesto Kustića, izloži Kustićev plan na predstojećem zasjedanju BKJ. Kustić: „Gugić se inače nije u tom smislu isticao, ali je vrlo brzo shvatio o čemu je riječ. Pripremao sam ga cijelu tu noć...“ Operacija je uspjela. Ali što je to trebalo Živku Kustiću? I zašto Gugić, a ne on? A ako ne on, zašto ne Frane Franić, nadbiskup (Splitske nadbiskupije), i to ugledan i karizmatičan? Uostalom, upravo je on, dr. Frane Franić, prvi u Hrvatskoj počeo objavljivati djela Šardena, preko splitske crkvene izdavačke kuće „Crkva u svijetu“, koju je sam osnovao, i to još u vrijeme kad je Šarden unutar Katoličke crkve u svijetu bio naveliko proskribiran i proganjan... Ova pitanja zadiru u područje “više matematike” i dotiču problem tadašnjih, vrlo kompliciranih, međuljudskih odnosa u vrhu hrvatske Katoličke crkve. „Vidite, Franić je prema svojoj savjesti pošten, ali često kontradiktoran. Takav je bio tip: dobar, sjajan, ali čudan. I zato ja s njim nisam htio ići u taj dogovor, jer bi me on mogao iz pukog inata iznevjeriti, i sve bi propalo! Bilo je pametnije ovako, s Gugićem. Naprosto nisam vjerovao u stabilnost Franićeva stava.“ Franić je, inače, Kustiću jako zamjerao što je, kao svećenik, bio oženjen. To mu nikako nije mogao oprostiti (a tko zna, možda mu je malo na tome i zavidio). A naročito ga je smetalo što se Kustić, kao oženjen čovjek, toliko ističe u crkvenoj javnosti, što je toliko utjecajan i popularan među biskupima i drugim svećenicima, da bi netko sa strane to mogao doživjeti i kao svojevrsnu propagandu oženjenosti među svećenicima. Kustić o tome ima vlastito mišljenje: „Mislim da je on bio jedan od onih koji su dosta teško podnosili celibat. Bio je čisto muško pa se mučio čovjek s time... I onda, zamislite, ja najedanput držim duhovne vježbe svećenicima u Gradišću, u Austriji, što je Franića silno razljutilo. Poslije mi je glavni župnik u Gradišću priznao da im je Franić osobno poručio da nije zgodno da oženjen čovjek, poput mene, uči svećenike duhovnosti! Svejedno, prema meni je ipak bio korektan. Kad bih došao sa suprugom u Split, znao nas je oboje izvesti na ručak u Nadbiskupiju.“ Zadatak na Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, koja je potrajala tri dana (od utorka do četvrtka, 7-9. oktobra 1975.), Gugić je obavio perfektno. Kustić: „Atmosfera na Konferenciji bila je lagano uskomešana. Biskupi su naslućivali da će se nešto važno dogoditi. Sjećam se, bio je tamo i pokojni Smiljan Čekada, nadbiskup vrhbosanski (tadašnji predsjednik Vijeća Biskupske konferencije za misije – op. aut.). Rekli bismo danas: ‘luda desnica’. Pogledao me i rekao: ‘Dobro, domine Kustić, a što ste to nakanili?’ A ja kažem: ‘Ako se ne varam, biskup Gugić je o tome jako informiran pa mislim da je najbolje da vas on izvijesti o svemu.’ Htio sam da biskupi shvate da je to puno šire od mene. Upravo sam zato mislio da je bolje da to bude biskupska inicijativa, a ne moja. I – Gugić je kao magnetofon ponovio cijelu priču od prošle noći u Trogiru! Bio je jako solidan. Biskupima je izložio sve što sam mu ja preko noći govorio. I biskupi su to shvatili. Prvo što su prihvatili bilo je to da se ne održava, kako je prethodno bilo planirano, samo manifestacija u Solinu, u septembru 1976, nego da se započne niz, višegodišnje slavljenje pod imenom ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’.“ (Pomoćni biskup Splitsko-makarske nadbiskupije, msgr. Ivo Gugić, besprijekorno je odradio povjerenu mu misiju, ali, nažalost, nije imao sreće u daljnjem životu. Franić ga nije volio pa ga je potjerao „Bogu iza leđa“, u daleki Kotor, u Crnoj Gori, gdje je obavljao dužnost kotorskog biskupa od 1983. Poslao ga je južnije od rodnog mu Dubrovnika, samo da bude što dalje od Splita i ne smeta. A u Crnoj Gori skončao je na tragičan, zapravo vrlo ružan način: u maju 1996, nekoliko mjeseci nakon što je otišao u mirovinu, ubio ga je, pod mračnim okolnostima, neki Albanac.) Tragovi o svemu tome mogu se, ipak, naći u Glasu Koncila. Prvi broj koji je izašao nakon zasjedanja Biskupske konferencije bio je onaj od 12. oktobra. U njemu nema ni riječi o tim događajima. Vjerojatno je već bio u tisku prije nego što je zasjedanje BKJ završilo. Zato je sve prolongirano za broj od 26. oktobra 1975. E, taj je već krcat prilozima o nadolazećem megaprojektu hrvatske Katoličke crkve – „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Preokret u pisanju Glasa Koncila naprosto je parao oči. Dok su se u ranijim brojevima, prije spomenute Biskupske konferencije, spominjali samo termini „Hrvatska marijanska godina“, „Jelenina godina“ i sl. – a u funkciji priprema za jubilejsko slavlje u Solinu u septembru 1976. – od sada pa nadalje sve će biti u znaku parole „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. I površni je čitatelj mogao osjetiti da je, odjedanput, nastupilo novo vrijeme. Već je na naslovnici, gotovo u tabloidnom stilu (Kustić je bio vrhunski novinar i urednik!), objavljen „Jubilarni proglas katoličkih biskupa hrvatskog jezičnog područja“, čija je glavna poruka da je sve što se dotad napravilo oko obilježavanja “Jelenine godine” “ujedno prilika da proslavimo što nam još nije bilo moguće dostojno proslaviti: tisućljeće našega kršćanstva i trinaest stoljeća naših veza sa Svetom stolicom“. Najavljen je, novi, mnogo širi i značajniji jubilej, koji je još 1940. na 1941. htio proslaviti nadbiskup Stepinac. Bila je to, naravno, operacionalizacija Kustićeve ideje. A u istome broju Glasa Koncila objavljene su i „Upute naših biskupa za proslavu tisuće obljetnice svetišta Gospe od Otoka“, u kojima se posebno ističe: „Za Blagdan Bezgrešnog Začeća biskupi će uputiti vjernicima posebnu poslanicu u kojoj će se osvrnuti na 1300. obljetnicu naših prvih veza sa Sv. stolicom i na tisućitu obljetnicu našeg pokrštenja, koje nismo do sada mogli dostojno proslaviti, te će vjernicima dati poruku za sadašnji čas (sic! – op. aut.)... Očekujemo da će proslava ovog jubileja ojačati vjeru našeg naroda na temeljima naše tisućgodišnje vjernosti rimskoj Crkvi...“ Biskupska je poslanica, kao što je i najavljeno, ugledala svjetlo dana u jednom od preduskršnjih brojeva Glasa Koncila iduće godine - konkretno, 21. marta 1976. I to u obliku separata, s posebnim prijelomom. Datirana je „na prvu korizmenu nedjelju 1976.“, a potpisali su je, među ostalima: zagrebački nadbiskup metropolita i predsjednik BKJ Franjo Kuharić, splitski nadbiskup metropolita Frane Franić, zadarski nadbiskup Marijan Oblak, šibenski biskup Josip Arnerić, beogradski rimokatolički nadbiskup i križevački grkokatolički biskup Gabrijel Bukatko, trogirski pomoćni biskup Ivo Gugić itd. Nije objavljeno tko je Poslanicu napisao, ali doznao sam, iz najpouzdanijih izvora, da je njezin autor, od prve do posljednje rečenice, katolički teolog i jedan od velike trojice iz Kršćanske sadašnjosti, dr. Tomislav Šagi-Bunić. U Poslanici su nanizani svi datumi i jubileji iz hrvatske crkvene i narodne povijesti koji su se trebali proslaviti – kao što se i dogodilo – u sklopu višegodišnjega skupnog jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. U Zaključku Poslanice, pod točkom 31, posebno je naglašeno da je „papa Ivan VIII. (872-882) služio... na blagdan Spasova, 21. svibnja 879. na grobu sv. Petra svetu misu za Hrvate, te je tom prigodom blagoslovio hrvatskog kneza Branimira i hrvatski narod“ – čime je, implicitno, već tada najavljena i „Branimirova godina“ 1979, kada se, kao sastavni dio projekta „Trinaest stoljeća kršćanstva“, slavio i taj veliki jubilej. Na samom kraju Poslanice, međutim, istaknuto je još nešto, čime se svakom čitatelju, odnosno svakom hrvatskom katoliku, htjelo dati do znanja da se svi ti jubileji ne slave toliko zbog prošlosti, koliko zbog – nastupajuće budućnosti: „Mi ovom prilikom želimo samoj svoj hrvatskoj katoličkoj zajednici sasvim posebno staviti na srce da budemo vjerni sadašnjem papi Pavlu VI, koji tako mudro ravna Petrovom lađom u ova odlučna vremena, da usrdno molimo za nj i za njegove plemenite nakane i da koračamo po smjernicama koje nam on zacrtava u ovo prelomno doba (sic! – op. aut.), kad treba staru baštinu neokrnjenu i živu prenijeti u novi svijet koji nastaje...“ Sam je nadbiskup Kuharić u uvodniku tom broju Glasa Koncila, od 21. marta 1976., podvukao: „Ta biskupska poslanica vodi nas tragom sačuvanih spomenika kroz svu povijest Crkve među Hrvatima, da na temelju tisućljetne baštine i tisućljetnih iskustava zacrta današnje naše brige, mogućnosti, zadatke, stavove i perspektive. Formalno je poslanica korizmeno-uskrsna, ali se njezino značenje ne može iscrpsti u samoj korizmi...“ Time je Kuharić, zapravo, zadro u samu bit projekta „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, koju mi je Vladimir Stanković ovako opisao: „Komunisti su uspjeli slomiti Hrvatsko proljeće ili ‘Maspok’, međutim mi smo uvidjeli da se i na mala vrata može nešto napraviti. I to na sasvim religijskom području, ali je, budući da je tu bila riječ o sjećanju na 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, to nužno doticalo i ne samo kulturne, povijesne teme nego, indirektno, i nacionalno-političke.“ Dalje se sve odvijalo kako je, načelno, bilo predviđeno i najavljeno u Biskupskoj poslanici „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ iz marta 1976. Na jubilejskom slavlju u Solinu, u rujnu 1976. okupilo se oko 100.000 vjernika. U zraku se moglo napipati da se događa nešto vrlo važno i veliko. Čak su, tih dana, i hrvatski otmičari američkog zrakoplova TWA, na čelu sa Zvonkom Bušićem, fiksirali Solin kao jedan od strateških ciljeva: bilo je isplanirano da se njihovi leci, osim na velike europske gradove, bace i na Gospin Otok, krcat hrvatskim katolicima! O tome piše Julienne Eden Bušić u svojoj knjizi „LJubavnici i luđaci“: „U ovo se vrijeme održava velika vjerska proslava na jednom hrvatskom otoku, kaže mi Taik (Z. Bušić – op. aut.). Podigli bismo moral hrvatskome narodu kad bismo bacili letke na otok...“ Taj im se plan, međutim, izjalovio. Jubilejskom slavlju u Biskupiji kraj Knina, u septembru 1978. prisustvovalo je nešto manje vjernika – između 25 i 40 tisuća – no više se nije ni očekivalo, budući da je održano izvan bilo kojega gradskog središta. Projekt „Biskupija kod Knina“ bio je, zapravo, dodatak ili prirepak projektu „Solin“, a u funkciji „povezivanja kraljice Jelene i kralja Zvonimira“. Nakon Biskupije kod Knina postojale su, u vrhu hrvatske Katoličke crkve, stanovite dvojbe kojim putem dalje nastaviti započetu „duhovnu obnovu“, no na kraju je izabran put koji je već bio trasiran u Šagi-Bunićevoj Poslanici iz 1976. Godina 1979. proglašena je „Branimirovom godinom“, u čast hrvatskom knezu Branimiru koji je 879, dakle prije 1100 godina, odlučno okrenuo leđa Bizantu, tj. Istoku, i jednom zauvijek preusmjerio Hrvate i Hrvatsku prema Rimu, tj. Zapadu, razmijenivši s papom Ivanom VIII. ona glasovita pisma o kojima se uči i u školskim udžbenicima. A Marija Bistrica je, kako i dolikuje nacionalnom marijanskom svetištu, ostavljena za sam kraj Velike Devetnice. Na manifestaciji u Ninu, na proplanku Grgur, u septembru 1979., okupilo se oko 200.000 vjernika. A Nacionalnom euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici, u septembru 1984., prisustvovalo je oko 400.000 vjernika (po procjeni Crkve; procjene tadašnjih vlasti i tajne policije bile su, razumljivo, nešto skromnije), što će reći - dvostruko više nego u Ninu 1979. Broj vjernika na jubilejskim crkvenim slavljima rastao je, iz godine u godinu, geometrijskom progresijom. Hrvatska Katolička crkva uspjela je i nakon slamanja „Maspoka“ stvoriti novi narodni pokret. Duh 1971. uspio je tako preživjeti sve represije i potrajati sve do zrelih 80-ih... Hrvatska kakva je bila 1984, nakon Marije Bistrice, nije bila ona Hrvatska iz 1976, prije Solina. Bile su to, dubinski gledano, dvije različite Hrvatske. Na površini se to možda i nije toliko primjećivalo, ali suptilna duhovna strujanja u najširim slojevima pučanstva, u hrvatskome katoličkom puku, jasno su ukazivala na pravo stanje stvari. Samo tako možemo razumjeti kako je to predsjedniku HDZ-a Franji Tuđmanu moglo poći za rukom da samo nekoliko godina poslije Marije Bistrice izvede na mitinge desetke, pa i stotine tisuća ljudi. I to u sredini, odnosno u narodu, koji, po svom mentalitetu, nije osobito sklon masovnim javnim okupljanjima, tj. mitingovanjima. Možda nećemo pretjerati ako kažemo da je Franjo Tuđman, zapravo, preuzeo već gotovu „infrastrukturu“, koju je niz godina strpljivo stvarala i na kraju stvorila hrvatska Katolička crkva. U tome je možda i, povijesno promatrano, najveći značaj devetogodišnjeg ciklusa „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Paradoks je što se Franjo Tuđman s jedne, a Živko Kustić i Vladimir Stanković s druge strane (za Franju Kuharića je to već nešto teže ustvrditi), nisu previše voljeli. Ali to je već tema za jednu drugu priču... Hrvatska Katolička crkva i razbijanje SFRJ jun 1940 – jun 1941. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac proglasio «hrvatsku svetu godinu»: obeležavanje 13 vekova prvih veza Hrvata i Svete stolice, početka pokrštavanja Hrvata; zbog rata svečanosti nisu okončane; 1969. Franjo Kuharić u naj-strožoj tajnosti – kao apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije, zatražio od Kongregacije za kauze svetaca u Vatikanu mišljenje o prikladnosti postupka beatifikacije nadbiskupa Stepinca; 1970. po nalogu Svete stolice uvedeno da se za godišnju proslavu Iseljeničkog dana, prva nedelja posle Božića, svim župama u domovini i misijama u inostranstvu pošalje biskupska poruka u ime BKJ; 1971. u jeku Hrvatskog proljeća, održan Međunarodni mariološki i marijanski kongres u Zagrebu i Mariji Bistrici (posebno zaslužan hrvatski teolog fra Karlo Balić); vođstvo hrvatske Katoličke crkve tada se uverilo da je sposobno organizovati manifestacije na nacionalnom, pa i na međunarodnom nivou; septembar 1975. početak Hrvatske marijanske godine, tzv. Jelenine godine; obeležava se 1000. godišnjica smrti kraljice Jelene Dobre, tj. njene sahrane na Gospinu Otoku u Solinu; oktobar 1975. jesenje zasedanje Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu na kojem je zvanično usvojen predlog za organizovanje višegodišnjeg niza proslava «Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata»; oživljena Stepinčeva zamisao iz 1940. i naglašena Kuharićeva zamisao o kontinuitetu crkvenog delovanja; septembar 1976. na završnoj svečanosti «Jelenine godine» u Solinu, »kolijevci hrvatskoga kraljevstva«, okuplja se 100.000 ljudi; obeležava se i 900. godišnjica krunisanja kralja Zvonimira u Šupljoj crkvi u Solinu, koga kruniše izaslanik pape Grgura VII, opat Gebizon; septembar 1978. u Biskupiji kraj Knina obeležena 900. godišnjica dovršenja i osvećenja bazilike sv. Marije, koju je kralj Dmitar Zvonimir (1075–1089) obnovio za „hrvatskog biskupa“; u ruševinama te crkve mnogo je stoleća kasnije pronađen najstariji poznati Marijin lik u hrvatskoj umetnosti; skupu prisustvuje 40.000 ljudi; sa oltara se upozorava na težak položaj Hrvata u Jugoslaviji; oktobar 1978. Vojtila postaje papa Jovan Pavle II 1979. proglašena „Branimirova godina“ 30. aprila 1979. u okviru „Rimskih svečanosti“, narodnog hodočašća u Rim koje predvodi nadbiskup Kuharić, novoizabrani papa Jovan Pavle II drži prvu misu u istoriji na hrvatskom jeziku u bazilici sv. Petra u Vatikanu; misa je sećanje na misu za Hrvate koju je, u doba kneza Branimira (na Spasovo, 21. maja 879), na istome mestu služio papa Jovan VIII; obe su mise, osim blagosiljanja hrvatske Katoličke crkve i hrvatskog naroda, imale kao podtekst i specifično priznanje hrvatske državnosti; u slučaju papa Vojtiline mise može se govoriti samo o anticipaciji priznanja, jer je Hrvatska tad u sastavu SFRJ; istog dana, 30. aprila 1979. u večernjim satima, ambasador SFRJ pri Svetoj stolici Zdenko Svete, sa suprugom, priredio svečani prijem, u hotelu „Columbus“, za uglednike iz Rimske kurije, diplomatskog kora pri Vatikanu i voditelje hodočašća Franju Kuharića, Vladimira Stankovića, Živka Kustića i druge; to je prvi put da neka jugoslavenska politička institucija direktno učestvuje na značajnom crkvenom (katoličkom) događaju; krajem leta 1979. u Ninu za najšire narodne mase svečano je obeležena »1100. obljetnica obnavljanja saveza Hrvata sa Svetom stolicom«, vezano za poznatu razmenu pisama kneza Branimira s papom Jovanom VIII. 879. godine; okupilo se 200.000 ljudi; kardinal Franjo Šeper, predstojnik Zbora za nauk vjere u Vatikanu, govori o hrvatskoj državnosti; 1980. organizovana je proslava Benediktove godine, povodom 1500. godišnjice rođenja sv. Benedikta 1981. proslava Franjine godine, povodom 800. godišnjice rođenja sv. Franje Asiškog juna 1981. u Međugorju se »pojavljuje« Gospa; vidioci su bili pod zaštitom franjevaca, dok je crkvena hijerarhija od Zagreba do Vatikana uglavnom zauzimala stav zvaničnog neodobravanja; septembar 1984. oko 400.000 ljudi na Nacionalnom euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici; obeležavana 300. godišnjica nalaženja čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke s Detetom, tzv. Crne Gospe, napravljene početkom XV veka, ali dvaput skrivane zbog straha da je ne oskrnave turski osvajači; konačno je pronađena 1684; put za pojavu Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice praktično je bio otvoren.