Arhiva

O “nacionalističkoj eliti”

Bogdan Tirnanić | 20. septembar 2023 | 01:00
Izgleda kako od moje ideje da ostatak života provedem kao niko i ništa neće ostati ni kamen na kamenu! Odakle mi ovako naprasno saznanje? Helsinški odbor izvesne Sonje Biserko, za koju mislim da je u ona vremena radila u kabinetu Budimira-Leke Lončara, jednog od idejnih projektanata raspada Jugoslavije (danas je, uprkos poodmaklih godina, savetnik predsednika Mesića), izdao je godišnjak o svom radu u 2007. godini, sa pretencioznim naslovom Samoizolacija – projekat ili cilj. Odnosno, tako nekako. Naslovnu stranicu krasi fotografija (ili crtež?) Srbije, koja, poput sante leda, pluta uzburkanim morem. Naravno, bez Kosova. Nije mi padalo na pamet da to uzmem u ruke. Ali, neki su nedeljnici kupusaru ozbiljnije shvatili, posvetivši joj pažnju kao još jednom manifestu one Druge Srbije, valjda (kripto) komunističke. Razume se po sebi, kažu kritičari, da se Druga Srbija bavi razvojem demokratskih odnosa u zemljama iz okruženja, sa akcentom na Hrvatsku. Ne kapiram baš najbolje šta bi to moglo da znači: nisam rođen u Blajburgu, ali su neki moji bliski rođaci poreklom iz Jasenovca. Međutim, u Srbiji još ima onih koji se tome protive. Ko su dotični? Biserko i saradnici su, u najboljoj titoističkoj tradiciji, sačinili spisak od preko šezdeset imena, uglavnom profesora fakulteta i akademika, pisaca i slikara, reditelja i novinara, čiji je zajednički imenitelj nekakva nacionalistička elita. A dok je nama takve elite napretku se ne smemo nadati. Pitanje, koje zalazi u oblast teorije, glasi: jesu li oni elita (u čije postojanje, inače, duboko sumnjam) zato što su nacionalisti ili su se, kao nacionalisti, organizovali po pravilima nekakve elite? No, svejedno, takve treba lustrirati, možda čak i pohapsiti, uz izuzetak onih koji imaju overeno lekarsko uverenje da će uskoro umreti. Među pripadnicima dotične nacionalističke elite našlo se, uz još petoro novinara, i ime moje malenkosti. U tom smislu, srdačno se zahvaljujem. Naime, većinu pomenutih (prednjače profesori Pravnog) uopšte ne poznajem, za neke sam prvi put čuo, a samo je malo onih koji su moji višedecenijski prijatelji ili oni sa kojima sam u nekakvoj svađi. Ali, oprostite, veliko je priznanje za jednog profesionalnog malog maturanta, doduše sa peticom iz predmeta Svečana akademija – ili to beše Veliki odmor? – da se nađe u društvu (to jest, na spisku) tolikih univerzitetskih profesora i akademika, sa najvećim današnjim srpskim slikarom Qubom Popovićem, prestižnim rediteljem Kusturicom, kafanskim pajtosom, lakim piscem Kaporom, pa čak i sa ocem nacije D. Ćosićem. A o mrtvima inače sve najbolje. Nije bila namera osobe Biserko da me pod stare dane proslavi, već da nadležnu vlast opomene kako bi morala da mi zabrani svako dalje pisanje. E, u tom smislu, mož’ da me u’vate za onu stvar, tek da vide kako ona izgleda. Ne sporim ja mogućnost da su neki od proskribovanih ubeđeni nacionalisti. Pa šta onda? To da su oni udruženi u nekakvu nacionalističku elitu već je manje verovatno. S druge strane, zamolio bih Helsinški odbor da navede makar jedan moj tekst koji je otvoreno nacionalistički. Biće da takvog pronaći neće. Ukoliko, pak, navedu članke u kojima sa izjašnjavam kao Srbin, onda je ta neumitna biološka činjenica njihova vetrenjača. Da li ste ikada čuli za nekog Francuza koji se stidi što je rođen u vinogradima iznad Kana i Nice? Elem, inače ničim izazvana pripadnost nacionalističkoj eliti sastoji se u tome što ne propagiram idejne stavove Helsinškog odbora i njemu srodnih NVO. Istini na volju, ni pokojni Ignjacio Lojola, šef srednjovekovne inkvizicije, ne bi me naterao da tako nešto učinim. Upravo suprotno: borio bih se protiv Helsinškog odbora kada bih znao šta njegovi članovi zaista zastupaju. Sada sam, eto, saznao. Oni su, jednom rečju, protiv Srbije i njenih državotvornih interesa. Možda će ilustracija za naslovnu stranicu izveštaja o delatnosti HO u 2008. godini biti samo malo (re)dizajnirana: Srbija će, kao kakva santa leda, plutati uzburkanim morem i bez Vojvodine, koja se već proglasila evropskom regijom sa mnogim elementima državnosti. To je pravi put. Uzgred budi rečeno, kada smo se već dohvatili ove teme, separatisti iz Novog Sada, predvođeni jednim propalim kafanskim muzičarem, tamburaju da Vojvodina samo brani sopstvene interese (budželar) itd. Oni tako vaskrsavaju komunizam. Jer, šta je to uopšte Vojvodina? Kada je (mislim) 1609. godine došlo do velike seobe (srpskog) naroda, carica Marija Terezija im je dozvolila da se nasele u ravnicu s onu stranu Save i Dunava, a iz nekog svog interesa omogućila im je i stepen autonomije, to jest da se nazovu Srpskom Vojvodinom. Na kraju, priznajem: jesam pripadnik nacionalističke elite ukoliko se pod tim podrazumeva netrpeljivost nekakve Druge Srbije. Takođe: kada je vođena rasprava o himni ja sam predlagao – i to javno objavio – da se za njen tekst uzmu stihovi Dositeja Obradovića: Vostani Serbie, dugo si spavala!. Čudim se da siroti Dositej nije i danas član nacionalističke elite. Valjda otud što je izvesno vreme živeo u Trstu. Da li je tada prodavao izlizane farmerke na Ponte Rosu?