Ukus i miris Mediterana

Za 15 mjeseci postojanja u knjižarskim izlozima, roman Nikole Malovića (1970) “Lutajući Bokelj” (Laguna) stekao je epitet književnog iznenađenja, doživio četiri izdanja i brojna priznanja: Pekićeva nagrada, nagrada “Laza Kostić”, uži i širi izbori književnih nagrada u sezoni 2007/2008. – “Miloš Crnjanski”, NIN-ova nagrada, “Vitalova” nagrada, nagrada “Meša Selimović” i “Branko Ćopić”. Kragujevačko Udruženje “Srpska kruna” nedavno je uručilo Maloviću “Majstorsko pismo” – Nagradu za životno djelo. Moskovska “Metafora” prevodi ga na ruski jezik. Mediteranski tematski fenomen u srpskoj književnosti zaintrigirao je mnoge. Unutar 375 strana nalazi se putopis, ljubavna avantura, megaesej o turizmu, kotorski urbani lavirint, istorijski pomorski podvizi, antički i biblijski mit u Boki Kotorskoj, a književna kritika detektuje – najpotpunija do sada slika života na moru u našoj književnosti. Nikola Malović, rođen je u Kotoru 1970, diplomirao je književnost u Beogradu, autor je zbirke priča “Posljednja decenija” i dvije drame, “Capt.Vizin-360 stepeni oko Boke” (izvođena 7 puta) i “Peraški goblen”. Zalivskoj javnosti uglavnom je poznat po svakodnevnoj šestogodišnjoj radijskoj emisiji “Lutajući Bokelj”. Kao Bokelja, sa 314 godina starom adresom, sada ćemo ga najčešće sresti u Herceg Novom, u knjižari “So” čiji je vlasnik. Herceg Novi, “Grad pisaca” i “Grad mimoze i zelenila”, za njega je povlašćena geografska adresa, i toga je, kako kaže, svakog dana svjestan čim otvori oči i kroz palme pogleda u more. Nikola je Mediteranac, godi mu život i na 33 i na 75 sezonskih obrtaja. Kako biste predstavili sopstvenu poetiku i da li je Boka Kotorska kao mjesto književnog zbivanja Lutajućeg Bokelja glavni “krivac” za to? - Boka Kotorska je do sada nepravedno bila zapostavljana kao važan rubni prostor naše kulture, i kao prostor na kome je Sveti Sava osnovao prvu Zetsku episkopiju. Geografsko čudo, jedini fjord na Sredozemlju, čak i kad je slikan s ambicijom da bude teatrum mundi, tek je poetički ambijentalni alat. Neki kritičari pronalaze elemente magijskog realizma, ali takovih elemenata u romanu naprosto nema. Ima samo duhovnog realizma. Sve što se dešava, može se dogoditi. Poetika duhovnog realizma, vrlo zahtjevna, ima za cilj da zabavi i da poduči. Riječ je o složenom književnom sistemu za koji je, čini se, trebalo vremena? - Pet godina zapravo, za krojenje, šivenje, paranje, te za finalni umjetnički štep. Lutajući Bokelj u 24 poglavlja ne predstavlja samo našem vremenu prilagođenu Odiseju, nego i njeno dopisivanje. Homerov junak poznatiji nam je po lutanjima od druge njegove prave suštine – da rodnu Itaku nikad ne napušta. Po Tiresijinom proročanstvu, Ulisov se životni krug ne okončava na rodnom ostrvu, nego među ljudima koji, iako primorci, neće umjeti da prepoznaju veslo. Poenta je globalna, kao i pitanje: nismo li, kao Qudi izgubili i veslo i kompas? Galerija oneobičenih likova i karaktera time što u romanu sve čine, kanda upućuju na to da se jesmo pogubili. Početkom romana dominira naglašeni erotizam. Kakvu funkciju imaju opisi razuzdane tjelesnosti? - Ti su opisi u funkciji razumijevanja jedne od tri dominantne ravni, o čemu se mnogo i strogo vodilo računa. Junak Niko, antiodisej, preobražava se od paganina do pravoslavnog hrišćanina. U prvoj glavi ne očekuje se od njega da bude posve čedan. Za partnerku ima – a to mnogima promakne – ne bilo kakvu draganu, opijenu novom globalnom drogom paradisexom, već upravo Afroditu. Epizodna je Venera ista kao na Botičelijevoj slici Rođenje Venere. Roman je pun udica. Lutajući Bokelj je po mnogim dimenzijama vrlo realističan. Da li je to ključna matrica za opus koji treba da poduči, da bude angažovan? - Lutajući Bokelj jeste angažovan, antiglobalistički prvenstveno, ali ne nauštrb umjetničke funkcionalnosti. Namjera mi je bila da čitaocu žednom mora, ne samo u savremenoj srpskoj književnosti, ponudim slike, boje, mirise i ukuse Mediterana. Boka Kotorska u romanu djeluje kao zasebna planeta, gotovo izolovana, čak i kada čitamo i osjećamo “upade” prošlosti koja uistinu opominje i uči!? - Boka Kotorska geografski i jeste izolovana, s tri strane omeđena morem previsokog kamena, a tek s jedne – morem mora. Otcijepljena kao samostalna i suverena zalivska država, Kotorska je u romanu slika i prilika svih esencijalno nesamostalnih državnih projekata na prostoru ex-YU. I ne samo ovdašnjih, da se razumijemo. Svojevremeno se, od 1185. Stefan Nemanja preporučivao u svom vjernom, serbskom, stonom, ljubljenom i slavnom gradu, do 1371, po čemu je Kotor zaista bio srpska prestonica. Danas postoje dvije jednako primjetne secesionističke težnje, srpska i hrvatska, koje jednako upinju da približe – a ako bi se moglo i da udruže – Kotor s Beogradom, ili sa Zagrebom. Hrvati to čine mudrije, imaju diplomatsku prednost, stonog konzula u Kotoru, naoko su lojalni, no puni civilizacijskog prezira spram dominantnih tekovina s oficijenih Brda. Rodonačelni zalivski Srbi, za razliku, nemaju niti konzula u Herceg Novom, za kojim naprosto vape, niti generalno imaju većinsko povjerenje u bilo kog od međusobno posvađanih lidera postojeće opozicije, one iste koja je nastavila da igra igru čak i kad se pojavila 3,33 kg teška Bijela knjiga – zbirka dokaza o “legitimnosti” famoznog referenduma. Kritičkim iščitavanjem ove postmoderne Odiseje nameće se pitanje: da li je život savremenog čovjeka na matrici već postojećeg mita? - Roman se samo donekle to pita. Potom uzima da odgovara u vezi s tim njho the fuck nje are? U svim kulturama nailazimo na mit o izgubljenom raju. Boka Kotorska je za Nika izgubljeni raj, ali avaj! u Zalivu sada stoluje Visoki predstavnik, prokurator Ujedinjenih zemalja. Razlika između njega i prvom čitaocu najbližeg američkog ambasadora gotovo da ne postoji. Kao što mit nije priča koja se pripovijeda u trivijalnom okruženju, nego samo u ritualizovanom, roman postaje poslastica literarnom posvećeniku. Utisak je da Lutajući Bokelj sve vrijeme odražava aktuelnost, preko društveno-političke, nacionalne i vjerske duboke podijeljenosti sadašnje Crne Gore? - Ne bi roman opstao na duže staze da samo to odražava. Unutar 375 strana ni na jednom se mjestu ne pominje sintagma Crna Gora. Čitalac koji nije s naših prostora, čitaće o univerzalnom odnosu svih mediteranskih primoraca s njihovim verdž onjn brđanima. U romanu se genetski izmijenjen bob ne naziva bobom, niti se nekanonski pop uzima za popa. To što se unazad petnaestak godina porodilo na relaciji od Prestonice do Prijestolnice, racionalno ne može da se objasni. Država po ovakvu cijenu? Izdaja kosmičkih razmjera, palimpsest falsifikata uvezan organskim bezobrazlukom – da se na kraju za tu cijenu ne dobije suštinski ama baš ništa! – po meni je dokaz ugovora s vragom. Pardon, reći će neko, konvertovana o vlastitom strateškom trošku, MNE se koracima od 7 milja približava integracijama. Ako se raspoloženje onih već integrisanih ne promijeni nakon globalnog šoka teškog 700 milijardi dolara, opet je ovdašnja dara bila skuplja od mjere. Prva rečenica romana: “Još uvijek mislim na srpskom”, česta je tema razgovara koje vodite. Na koji način ova svijest o aktuelnoj nacionalno-jezičkoj politici u Crnoj Gori ostaje koncepcijski dosljedna pa i umjetnički ostvarena? - Misliti na srpskom u Boki znači u najmanju ruku dvije stvari: pjevati na način na koji vam je izrastao kljun – i sloviti, makar to bilo fatalno i po karijeru i po fizičku bezbjednost, kontra bilo kojim sredstvom stimulisane većine, one s manjkom obrazovanja, ili one s manjkom novca. Na obje se ove precizno definisane većine lako može uticati. TV-om, intenzivnim mantrama po kojima se S nikad nije čitalo kao C, i obradom na terenu. Na jezičkoj ravni, roman vrvi i od romanizama i od internacionalizama. Prvi su do te mjere utkani u svakodnevnu obalnu komunikaciju da bi se od njih, po logici tzv. maternjeg, mogao lako da kodifikuje novi, bokeljski jezik. Internacionalizmi pak svjedoče o tome da u eri globalizacije nacionalni jezici počinju da odumiru, a i kad ne bi htjeli, opet bivaju privučeni gravitacijom onih jezika u kojima se svakog dana rađaju nove riječi, funkcionalne u savremenoj komunikciji. Na jednom mjestu u romanu, junak gorko plače, naročito usljed grijeha čedomorstva. Hrišćanska asketska nit djelimično čisti Nikovo pagansko i erotizovano biće, pa ipak se on “pričešćuje” narkotičnim tabletama na kraju? - Da bi junak Niko iz prve ruke prikazao i svijet iza ogledala, svijet njorldnjide realnosti – a glave 23. i 24. to filmski bilježe na način da ih nije uputno okom posjećivati iza ponoći – bilo je potrebno da se u krug posvećenika paradisexa inicira i Niko. No, mnogo je truda uloženo u motiv po kome se incident dogodio slučajno. Čedomorstvo nije dozvoljeno, najgore je od svih ubistava. Čedomorstvo je nedopustivo. Mi ubijamo, mi svakog dana ubijamo svoju djecu. Statistički i kroz teološku prizmu gledano, imamo ubice u prvim komšijama. U Crnoj Gori niste dobili nikakve nagrade, stranac ste za crnogorske medije!? - U neku ruku jesam. Jer sam srpski pisac iz Boke. Ne činite naročitu čast Bokelju ako o njemu mislite kao o Crnogorcu. Bokelji su, naprosto, vjekovima bili Bokelji, ma koje nacije i vjere. Nagrade, mada neoficijelne, već stižu. Kako drukčije da tumačim iskrene i po poznavanju zakučastih sitnica provjerene impresije onih, mahom čitateljki, koje su mi posvjedočile da roman čitaju po nekoliko puta. Tako sam zamišljao nagradu publike.