Pravo lice Stipe Šuvara

Da se predstavim: rođen sam u Zagrebu 1943, danas imam između ostaloga državljanstvo Republike Hrvatske; u Hrvatskoj sam živio ukupno 17 godina, u Jugoslaviji pohađao makedonske, hrvatske i srpske škole, bio sam prijatelj Stipe Šuvara - iako tek nakon što je propao komunizam, dok je izdavao svoju „Hrvatsku ljevicu”, gdje sam objavljivao liberalno orijentirane tekstove, a i dugogodišnji sam pretplatnik NIN-a i poštovalac Mome Kapora, kako kao pisca, tako i kao crtača. Nažalost, s konsternacijom sam u gore spomenutom Kaporovom tekstu pročitao fragment u kojem kaže da zadnji izvještaj Helsinškog odbora Srbije odiše „istim trulim zadahom hrvaštine iz Šuvarevog doba”. Želio bih napomenuti da je govor o „zadahu”, čak „trulom”, jedna od klasičnih metafora za, najčešće šovinistički, prezir. Tako u američkim filmovima govore bijeli rasisti kada u lokal uđe, primjerice, crnac. Nadalje, iako se ne smatram Hrvatom, tj. zadovoljavam se životom bez ikakvog „nacionalnog identiteta”, te s distance i s čuđenjem promatram sve nacionalizme koji su doveli do razaranja Jugoslavije, ne mogu si ništa predstaviti pod Kaporovim pojmom „hrvaštine”. Radi li se o ustaštvu, ili o katolicizmu, ili o Tuđmanovom bezakonju, ili o nečem četvrtom? Konačno, treba reći da je Stipe Šuvar bio tvrdi komunista, ali je nakon propasti tog poretka promijenio svoje stavove i dopustio mi da u njegovom časopisu objavljujem spomenute uglavnom liberalne i antikomunističke tekstove, ali je pri svemu tome ostao striktni anti-nacionalista, što je glavni razlog da je svojevremeno objavio svoju „Bijelu knjigu”. Moram međutim priznati da sam, kada sam ju bio pročitao, bio začuđen da se u njoj kritiziraju prvenstveno srpski književnici, iako nacionalizma nije nedostajalo niti u drugim sredinama. U svakom je slučaju Šuvar bio i ostao neka vrst socijaliste, i to poštenog socijaliste, i nakon što je projekt „izgradnje socijalizma” na poznati način  propao - a takvo poštenje je u današnje vrijeme prilično rijetka vrlina. Zalagao se za održanje Jugoslavije dok god je to imalo smisla. Mislim da ne služi na čast niti NIN-u, niti Kaporu, da svojim antipatijama daju izraz opisanim ili sličnim formulacijama. Srdačno Vas pozdravljam i nadam se da ćete sačuvati svoj nivo. Volio bih da časopis takve vrste postoji i u Hrvatskoj. Mojmir Krizan, Getingen, Nemačka