Nula posto čisti Srbi

Blago rečeno, krajnje je neukusno kad nacionalizam u ma kom obliku postane mjera stvari u poslovima kulture. Nedopustivo je da se kultura bavi tuđim poslom. A kad se presvuku u kožne jakne dojučerašnji džemperaši u ovoj djelatnosti postaju naglo strogi. To bi se moglo nazvati naglim nacionalizmom. Ili bolje: nagim nacionalizmom! Evo jednog sramotnog primjera. Raspodjelu prostora na Beogradskom sajmu knjiga i ove godine vršio je Savjet kome je odavno već istekao mandat. Jedino je legitiman mandat imao Petar Pijanović – njemu mandat uglavnom ne ističe. Mene upravo i zanima glas tog legitimnog člana. Kako je moguće da neki samozvani Savjet donosi odluke koje Sajam uvažava? Kažem samozvani jer je svaki rok Savjetu Sajma istekao, a kad istekne rok nečemu, onda se to nešto nužno smatra pokvarenim, ili makar samozvanim! I razumljivo, takav Savjet, radeći zbrda-zdola, počinio je neoprostive greške dajući prednost niskožanrovskim, u odnosu na neke ozbiljne izdavače. Tako je izdavačko preduzeće Oktoih ostalo bez svog tradicionalnog mjesta u areni Sajma. Ta činjenica sama za sebe je dovoljno alarmantna i apsolutno nerazumljiva i neprihvatljiva. Vjerovao sam da, kao dugogodišnji, štaviše kao višedecenijski izlagač na Sajmu, Oktoih ima pravo da od Savjeta zatraži obrazloženje kakvim se razlozima i argumentima rukovodio kod donošenja jedne ovakve neprincipijelne odluke. Čuje se da je na sjednicama Savjeta bilo govora o nacionalnosti urednika u nekim izdavačkim kućama čije sjedište nije u Srbiji. Pri tome ne znam da li je razgovarano i o podobnosti i nepodobnosti pisaca koje te izdavačke kuće objavljuju. Moram da priznam da mi u Oktoihu nismo uvažavali takve principe kod odabira knjiga za štampu, bilo kad su u pitanju klasici srpske književnosti, bilo savremeni pisci. Savjet je nas iz izdavačke kuće Oktoih tretirao kao strance, i to im „stanje na terenu” daje za pravo. Pitam se jedino da li su kao stranci tretirani i pisci koje objavljujemo, a od kojih nema većih i važnijih u srpskoj književnosti, ukoliko takvu književnost ne smatraju stranom književnošću. Čak i to bih mogao da razumijem, ali bi bio red da kažu da je to to. Ukoliko je to zaista to prihvatiću odluku Savjeta kao kompliment izdavačkoj kući u kojoj radim. Mene zanimaju činjenice ko i zašto učestvuje u neprincipijelnoj raspodjeli (čitaj: otimačini) štandova na Beogradskom sajmu knjiga, ne i rezultati otimačine koji su očigledno bili unaprijed zadati. Savjet koji je donosio odluke, na opšte zaprepašćenje raspravljao je i ove, kao i ranijih godina o lojalnosti, mjereći ko je i u kojoj mjeri Srbin (skala od 0 do 100 odsto – prednost manjim procentima)! Simon čudotvorac je prije nekoliko godina, tu skalu (prema kojoj su nula posto čisti Srbi bezbeli manji od drugih Srba) donio, navodno, iz Skupštine grada, u svojstvu predsjednika Savjeta. Savjet je uz pomoć takvog čudotvorenja odlučio da samo po jedan, i to srpski (ma šta to značilo) izdavač iz nekih bivših republika zadrži svoje mjesto u areni. Sve prema čuvenoj maksimi: svi Srbi pod jednim krovom. Ili: samo po jedan srpski izdavač pod jednim krovom. Ne bih želio da me bilo ko svrsta u te i takve Srbe. A nesrpski izdavači mogu napolje. A u prijavi za Sajam ne postoji rubrika o obaveznom nacionalnom izjašnjavanju. Ne bi me začudilo već iduće godine... A od mene se očekivalo da potpišem, ili da bar izjavim lojalnost. Kome? U ne baš kratkoj istoriji izlaganja, nakon više od dvije decenije koliko izdavačko preduzeće Oktoih koristi svoje tradicionalno mjesto u areni Sajma, po drugi put, ostalo je bez tog svog mjesta. Sličnim glasovima istih ljudi svojevremeno je oduzet Oktoihu štand da bi se na tom prostoru izložile knjige Mire Marković. O tempora o mores! Zaista, vrijeme koje je prošlo kao da tek dolazi! Naočigled naše kulturne javnosti sve se odigralo u poslednjem trenutku, kao i ove godine. Neposredno prije početka Sajma ovaj izdavač je bio obaviješten da je njegov štand u prstenu, i dobornamjerno mu je savjetovano da to prihvati. Ove godine isti slučaj. Tek što sam se vratio sa Frankfurtskog sajma knjiga gospodin Pijanović, čujem, dobronamjerno mi je zaprijetio da ništa ne učinim čime bih iritirao gazdu. Moram da budem pošten – ne znam ko je gazda, nikada nisam ni znao, ni slutio nisam da ima gazdu, i zato neka mi gazda ne zamjeri što ja to javno kažem. Sklon sam da vjerujem, događaji mi daju za pravo, postoji u nekoj ladici bijela knjiga crnih izdavača i urednika u izdavačkim kućama. U nas se sve uredno zavede u bijele knjige, a potom – udri. Nije, razumije se, Petar sam prenaglio. Tu su i oni glasači-tasteri čija imena nijesu bitna, neozbiljna su u građanskom smislu, i ja ne bih javno ni pomenuo ta neznavena imena, jer više znače kad se ne pomenu. A Petar je stijena, prema Bibliji. Šta je smekšalo tu stijenu? Da li je stvarno to pošlo za rukom tzv. CRNOM PR-u, koji već neko vrijeme vodi kampanju protiv Oktoiha. Na ovom primjeru se sagledava moć nove tzv. političko-književno-knjižarske mafije koja je na djelu. A đavo je odnio šalu čim se Petar tako histerično, na samo jednoj sjednici Savjeta tri puta odrekao svog izdavača. A kako stoji stvar sa publikom, sa čitaocima do kojih je toliko stalo svakom izdavaču, sa bibliotekarima koji su navikli godinama da je Oktoih na svom mjestu, kako sada da nas traže na tuđem? Šta da misle o nama: da smo 100 odsto, ili 0 odsto? Uz to iz Crne Gore. Kud će gore! Zar nam samo zato nije dozvoljeno da na svom tradicionalnom štandu izlažemo svoje knjige. Jer, zaboga, nijesmo baš lojalni! A što se lojalnosti tiče, razočaraću Petra i njegove – ništa od toga! Neću da potpišem!