Zdrav odnos i srpski izbor

Ćosićev rezime srpske politike javlja se sada kao poželjni intelektualni agregat na Balkanu u kojem su sinteze događaja formirane u jasne mentalne rezultante. Prva je u zdravom odnosu prema krivici koja je lišena neurotične potrebe da izvodi beskrajne transfere odgovornosti na druge (što je pročišćena sirovina haškog menadžerskog pogona), a druga u potrazi za novom nacionalnom samosvijesti Srba koja nas uvodi u novu (i odgođenu) političku tranziciju na Balkanu. Rješenja koja su ponuđena u predmetu krivice su dobra zato jer su aktivna i traže od sudionika da priznanjima olakšaju ukupnu frustraciju prostora i da to naprave bez osvrta na tuđe udjele, nego da govore isključivo o svom. To smiruje politički prostor i daje mu mogućnost da nastavi život. Ne traže se kazne, nego smirena priznanja. Nije ljuta trava na ranu, nego iskrena briga za nju. Upozorio bih na dio Ćosićeve analize koja će vjerojatno biti prebrzo iščitana, a u sebi sadrži duboko staložena razmatranja tipično srpske kulture. To se odnosi na završnu konstataciju da je “možda najveća srpska krivica – u nerazumevanju sveta u kome postojimo”. Ovaj fluentni zaključak dobro bi stajao na beogradskom Ušću u kojem su dvije rijeke iz nepoznatih pobuda baš tu odlučile formirati jednu. Prvi kvalitet (jedna reka) tog zaključka je da formira intelektualne zadatke iz pozicije onoga koji ne zna, umjesto da se guši u lažnoj veličini svog znanja. Drugi (druga reka) je da postavlja balans ili odnose dvaju argumenata kao bitni preduvjet dobrog toka ispravnog rješenja. Uredna praksa prava, tamo gdje ono nije izmanipulirano, uvijek promatra sudar kroz obavezno podijeljenu krivicu. Klasičan je primjer pristup sudaru brodova kao dovoljno složenih objekata gdje nijedan sudionik nije oslobođen odgovornosti, bez obzira na poznata pravila saobraćaja na moru, koja je prekršio samo jedan. U slučaju krajnje složenih subjekata, kao što su sudari naroda, ovakav aksiom dobiva puno značenje. Niti jedna agresija se ne može uzeti većom krivicom od mogućnosti da se ona sama namjerno ili nenamjerno izazvala. Tako je racionalni pristup sukobu pročišćen jednim prastarim alatom istinske pravde da ne gleda veličine argumenata na jednoj strani vage, nego da najprije uspostavlja ravnotežu argumenata i tako sredi klirinški promet jednakih odgovornosti, odnosno prebije ih. Pravo sudsko rješenje sastoji se onda u smireno očitanoj kazaljci te virtualne vage koja – isključivo ovako formirana – ima moralnu inklinaciju izraženu u presudi, ali ne donosi oslobođenje od odgovornosti niti jednoj strani. Ovo uostalom znaju učesnici brakorazvodnih parnica gdje su subjekti reducirani na samo dvije osobe. Isti princip je u razmjeni zarobljenika sukobljenih strana. Mi na Balkanu, nažalost i duboko nepravedno, nismo uključeni ni u jedan pravni sustav koji bi imao navedene odlike ili sposobnost da promatra ravnotežu stanja koja ne gleda dalje od zdjele ispred svog nosa. Za nas je pristajanje na Hag bio temeljni intelektualni, ali iznad svega i moralni poraz koji nije nigdje priznat kao temeljna politička nezrelost. Tako smo danas svi, od toga Srbi u samom progresivnom fokusu, žrtve integracijskog prava onako kako je ono bilo izraženo u kolonizaciji Australije. U nacionalnom muzeju Melburna stoji zabilježena bit tog integralnog prava: “U pravu se 9 desetina zakona odnose na vlasništvo!” Dakle 90 posto sveukupne kolonijalne djelatnosti zapravo predstavlja golu mašineriju transakcija nekretnina i ostalih stečevina uključivo i sudbina samih naroda. Nije moglo biti kazano tačnije, a ni groznije. Narodi se trebaju snaći u preostaloj jednoj desetini rasutog prostora, koja je i sama integralni dio novo osvojenog teritorija. Ne čudi da Singapur kao intelektualna intersekcija civilizacija traži mlade talente za područje međunarodnog prava, iako su mu dimenzije ograničene samim gradom. Medvedev je isti subjekt najavio kao novi projekt Rusije, koju čitav svijet u nekom nepisanom automatizmu odmah stavlja kao kontrapunkt Zapadu i pasivno očekuje od Rusije trunak digniteta za sebe. No ostaje činjenica da je Rusija sa Putinom i Sokurovom krvavo ozbiljno odradila pitanje unutrašnje inventure prije nego se odlučila za internacionalnu pravnu scenu. Rusija je danas jedini internacionalni subjekt u kojem djeluje čitava jedna zlatna generacija političara od kojih je svaki za sebe sposoban izraziti cjelinu stvari i koja nije usmrćena institucionalnim obrazovanjima. Ovaj novi momenat je u samom centru rastućeg orkana svjetske politike koja je već pomela sve rusofile i amerikanofile kao neupotrebivu i neodgovornu periferiju sa novih trajektorija političkih opterećenja. Ono što je kvalitetno u fundamentima Srba i Rusa leži u činjenici da oni nisu integralni subjekti poput NATO, nego autonomni ili oni koji počivaju na regionalnim aksiomima i kvaliteti već postignutih asimilacija. Srbima je da biraju: ili kao Pavelić ili putem svoje autonomnosti. Posljednje ih čini narodom poštovanja, jer taj teret nije malen i njegovo težište je u srpskom iskustvu suvereniteta kao kapitalnoj svrsi identiteta. Rikard Barić, Split,