Šizofrena stvarnost

Obiljem sjajnih predstava i masovnim odazivom naročito mlade publike, ovogodišnji međunarodni kazališni festival u Sarajevu, MESS, kao da je odlučio okrenuti leđa turobnoj socijalnoj i kulturnoj stvarnosti Bosne i Hercegovine, koja je u ovoj zemlji prisutna godinama nakon strašnog posljednjeg rata. Neprestana gužva u festivalskim dvoranama, program od čak 35 predstava u 11 dana i uzbuđenje viđenim ili onim što tek treba vidjeti, podsjetili su nas na slavne festivalske žurke iz vremena zajedničke države ali, nažalost, i na besmisao razaranja koji se dogodio u međuvremenu. Svijet je u svojim napetostima otišao dalje, dok balkanski prostor još nije zaliječio svoje rane pa je ovogodišnji MESS – i to je njegova najveća vrijednost – pokušao na kreativan način dati odgovor i jednom i drugom. Od Argentine i Meksika do Wemačke, Belgije, Grčke i naših krajeva, sijaset predstava prožimalo je tužno osjećanje da stanje čovječanstva danas ponovno miriše na planetarni bankrot, ali iz te nevesele slike neprestano je sjajio par lucidnih očiju – nešto kao rad teatra iznutra – koji je kombinacijom groteske i crnog humora pokušavao liječiti a ne osuđivati. Tako je makedonsko kazalište iz Prilepa pokupilo veliki aplauz jer je iz njihove predstave “Bubnjevi u noći” (Bertold Breht), strujalo osjećanje da se neprestanom nasilju, na Balkanu i šire, možemo suprotstaviti tvrdokornim sizifovskim ponosom, dok je predstava “Istina u prijevodu” američke trupe Kolonades pokazala, prema iskustvu Južne Afrike, da građanski rat ne mora nužno završiti u mržnji nego (što je teško ali ne neizvedivo) u priznanju, praštanju i pomirenju. Zagrebačka grupa Bacači sjenki, koju je prošle godine nagradila BITEF-ova publika, odigrala je svoju novu predstavu “Odmor od povijesti” u sarajevskom Domu Armije da bi pokazala kako taj neprestani višak historije, koji i dalje trese naše podneblje, ipak nije u stanju da oduva baš svako zrnce ljudskosti u svakome od nas. U ovoj predstavi publika ne sjedi nego leži u krevetima među hladnim zidovima jednog vojnog objekta i sluša – negdje između sna i jave – nejasne glasove glumaca i okrajke priča koje su možda čuli puno ranije i tako – svako za sebe – kreira neku svoju intimnu historiju, jer je od ove službene potpuno obnevidio... Slijedom neuroze visokog ritma, može se reći da je ljudska seksualnost igrala važnu ulogu na ovom festivalu, ali ne kao lascivna igračka već kao zajednička metafora za šizofrenu stvarnost koju neprestano živimo. Tako se u mađarskom “Snu ljetne noći” (režija Robert Alfoldi) zaigrano društvo u Versačeovim odijelima međusobno trošilo preko svake mjere da bi se pokazalo da je (seksualno) uzbuđenje danas zamijenilo sve druge vrednote, u predstavi “Buđenje proljeća” sarajevske scene Obala. Studenti glume, kao od majke rođeni, igraju sami sebe i sav užas hipokrizije i postratnog nasilja koji gledaju svaki dan, a nakon Mađelijeve zagrebačke predstave “Pir malograđana” raspravljalo se o mafijaškim obračunima u Hrvatskoj kao o konzekvenci prikrivenog tranzicijskog džumbusa u kojem ovo društvo živi godinama i u kojem se ne zna baš precizno gdje završava pravna država a gdje počinje kriminal... U tom smislu u ušima gledalaca jako je odzvonila predstava “Staza divljači” Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke u kojoj, preko Krecovog problema seksualnog odrastanja, glumci zapravo žele dati odgovor životu koji doživljavaju kao neprestanu crnu kroniku. Krug je zatvorila “Fedrina ljubav” JDP-a iz Beograda (nagrada Mirjani Karanović za najbolju žensku ulogu) sa temom seksa kao izlaza iz civilizacijske dosade u kojem kraći kraj izvlače oni koji – vole. Gran pri festivala za najbolju predstavu u cjelini pokupila je s pravom češka izvedba “Slaveni – Emigrantova pjesma” jer je energijom dovedenom do pucanja i transformativnim sredstvima pokreta, plesa i muzike (osim što je gledaoce zalijepila za stolice), pokazala da na kraju svog tog rusvaja jedine žrtve ostaju ljudi... Ipak, poruka koju nam ovogodišnji MESS ostavlja u amanet jest da ti ljudi, poput Slavena nekad i sad, potucajući se od nemila do nedraga, taj teret nesreće, ako ništa drugo, mogu nositi s hrabrošću i dostojanstvom...