Desno od Boga, istočno od Raja

Egzekucija suvlasnika zagrebačkog nedeljnika „Nacional” Ive Pukanića pokrenula je lavinu prikrivenih sličnosti između hrvatskog i srpskog mafijaškog podzemlja. U zemlji poput Hrvatske koja žarko želi da se odvoji od svega što ju povezuje sa (su)životom u bivšoj Jugoslaviji ime Željka Milovanovića nemilo podseća na dane u kojima je, zbog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve bilo dozvoljeno. Zagrebačka i hrvatska policija pokazale su se neočekivano efikasnima u otkrivanju likvidatora ubijenog medijskog magnata. Osumnjičeni Milovanović primorao ih je da sarađuju sa policijom u Banjoj Luci i u Beogradu, njegov DNK pokazao je da je prvi na listi najopasnijih balkanskih ubica. Pošto je najnovija žrtva Željka Milovanovića bio Ivo Pukanić, na političke reperkusije ove mračne drame nije se dugo čekalo. Hrvatski mediji najpre su optužili zvanični Beograd da je opstruisao potragu za Milovanovićem, dok ga je Banja Luka čitavo vreme štitila, a onda je čitav morbidni lanac hrvatsko-srpsko-bosanskog zla povezan sa domaćom političkom scenom. Wome vlada Satana, a njegovo trouglasto lice najpre su, poslovično, prepoznali moderatori javnog mnijenja sa zagrebačkog Kaptola. Uporište je našao u hrvatskoj političkoj i stranačkoj ljevici, veoma interesantnom pojmu kome, osim kaptolskog klera, u trag još nije ušao nijedan politikolog u Hrvatskoj. Istoričari hrvatskih političkih ideja nisu više sigurni ni u njenu omiljenu boju. Crvena je, ako je u to doba i postojala, sahranjena zajedno sa političkim rečnikom pokojnog predsednika Franje Tuđmana koji je običavao da govori o „crvenomu mrakobjesju” u kome vladaju „crveni i žuti vragovi”. Ateizam koji bi eventualno mogao da predstavlja Arijadninu nit u lavirintu crkvenih noćnih mora u Hrvatskoj je praktično izumro, pa su kaptolski analitičari već dugo usamljeni i puni nostalgije za starim neprijateljima vere. A onda je na svojim kućnim vratima sa dva hica u glavu ubijena mlada žena, iza nje je u redakcijskom dvorištu bomba raznela jednog od najobaveštenijih ljudi u Hrvatskoj. Kasnije je pod jednim zagrebačkim mostom pronađen čovek prostreljene glave, bivši ratni veteran, odlikovan za hrabrost, ali i nečasno otpušten iz vojske zbog silovanja. Između toga petnaestogodišnjaci su po većim ili manjim gradovima u Hrvatskoj napadali svoje vršnjake. Wih deset opkolilo bi jednoga i udaralo ga do smrti. Socijalnim radnicima objašnjavali su da ionako nisu imali šta drugo da rade. S izuzetkom osumnjičenih za smrt Ive Pukanića policija, je svima njima teško ulazila u trag ili se takvim „svakodnevicama tranzicije” nije ni bavila. A Satana koji je svakom pobožnom čoveku, a u Hrvatskoj je čak 95 odsto deklarisanih rimokatolika, dobro vidljiv sa kaptolskog brežuljka u Zagrebu, smišljao je dotle novu političku strategiju. Već pomenutu imaginarnu levicu kaptolski „Glas koncila” optužio je za nered u društvu i razaranje svih njegovih vrednota, od moralne čistote preko socijalne solidarnosti do političke uzoritosti, šta god to trebalo da znači u zemlji čija je državna politika unazad dvadesetak godina i uzgojila mafijašku hobotnicu koja se danas jednako obavija oko vrata vernika i nevernika. Šta je u nizu okrutnih zagrebačkih likvidacija najviše naljutilo većinsku katoličku crkvu u Hrvatskoj? Neki misle da je to ispod glasa naznačena mogućnost uvođenja vanrednog stanja s kojom su, u prvim nedovoljno racionalnim reakcijama, koketirali i predsednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. Puno je zanimljivije pitanje zašto bi to smetalo crkvi. Ono što se ne dopada ni političkoj, ni crkvenoj desnici u Hrvatskoj su promene. U konkretnim slučajevima reč je o kadrovskim promenama u ministarstvu policije, u delovima vojske i pravosuđa. Uz konstantan statistički podatak da dve trećine nacije u Hrvatskoj najviše veruje vojsci, policiji i crkvi, Kaptol ima razloga za brigu i smišljanje egzorcističkih mantri. Kler je ispravno procenio da se ovde radi o obrnutoj, mada zakasneloj lustraciji koja će na ključna mesta u nosećim državnim institucijama dovesti ljude čija je profesionalnost ispred partijske, nacionalne i verske pripadnosti. Primera radi, kome među ruralnom crkvenom desnicom Dalmatinske Zagore treba policijski inspektor koji je prijavio Marka Perkovića Tompsona zbog širenja rasne i nacionalne mržnje i pozivanja na ubistvo? Pogotovo kad istog dana u kome je pomenuti inspektor zbog toga udaljen s dužnosti, lički i dalmatinski kler hvali pevača ustaških budnica zbog iskazanog patriotizma, vere u Boga i širenja hrišćanske ljubavi. Kome bi u tako raspoloženom crkvenom miljeu mogla da odgovara saradnja hrvatske i srpske policije u slučajevima ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića, pa čak i u istrazi protiv mladog generala-penzionera Vladimira Zagorca optuženog za krađu dragulja, šverc oružja i klasično ratno profiterstvo? Bilo je već dovoljno nezgodno kad se pročulo da su nestali dragulji deo „crkvenog milodara” koji je u kancelarije bivšeg predsednika Hrvatske Franje Tuđmana, za spas domovine i kupovinu oružja, donela upravo Wegove uzoritost kardinal i bivši zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Sad se u plejadu svetlih likova hrvatskog „rata i poraća” uključuju i tipovi poput „Joce Amsterdama”, „Caneta Subotića”, raznih Milovanovića, Matanića i Malafanija. Kakav bi to katekizam zbunjenom domaćem verniku mogao da objasni da su oni bili samo „oruđe u Božjim rukama”? Kakav bi to „grijeh struktura” o kome je u svojim zaboravljenim socijalnoliberalnim govorima nekada govorio aktuelni zagrebački nadbiskup dr. Josip Bozanić mogao da opravda ponore korupcije iz kojih Hrvatska sada mora da se izvlači tako da se uhvati za ispruženu ruku iz Srbije?! Pitanja su užasavajuća za svakog ko je bio ubeđen da osamnaest godina živi u nezavisnoj, demokratskoj, suverenoj i pravnoj državi zasnovanoj na tekovinama zapadne civilizacije i Svete rimske crkve. Zato je i tužno i smešno kad se na korpus svih ratnih i poratnih grozota koje danas dolaze na naplatu dobijaju odgovori tipa da je „Srbija znatno dublje korumpirana” ili da je „tisućama milja udaljena od demokracije”, bukvalno – istočno od Raja. Što samo govori o strahu od „šire slike” zla koja je, sa Satanom u pozadini, svih ovih godina stajala u dnevnim sobama ljudi koji su tuđim zlom dekorisali svoju dobrotu i tako skupljali nagradne bodove za onu poznatu biblijsku stolicu koja stoji – desno od Boga.