Meštrovićev hram božji i Bogovićev crkveni bunker

Jedna od najpotresnijih stvari koje sam u životu vidio, bio je tih prizor u srcu Varšave. Padao je snijeg. Historijski centar oko kraljevskog zamka, tek uspomena na prijestolnicu velikog slavenskog kraljevstva što je u posljednjem ratu dva puta do temelja sravnjena sa zemljom, pa obnovljena samo u konturama, djeluje neautentično, kao kulisa za srednjoeuropski povijesni spektakl. Napola pusto, Stare Miesto tužan je kvart, a najbolji restoran, u koji dolaze isključivo stranci da pod svijećama jedu neko nemoguće mazursko prisoljeno zelje – jedina pristojna mjesta, normalna ruska su svratišta s ikrom i kečigom za bogate – ne pridonose kozmopolitskom ugođaju skitske metropole na moskovskom drumu. Padao je, dakle, snijeg, u velikim vlažnim tricama, bilo je paklenski hladno, kao u romanu Johna Le Carea, mračno, neosvjetljeno, sjeverno… Samo kroz jedna vrata “lije svjetlost crvenkastožuta” – otvorena su vrata prvostolnice, na kojima stoje dva visoka, staložena redovnika. Odjeveni u bijele habite, preko kojih nose neke grube kapuce da se malo utople, mirni i pouzdani kao bakingemski grenadiri, oni se nikome ne obraćaju, nikoga ne gledaju, na vratima su Božje kuće odakle nijemo poručuju: Ovo je dom Wegov, za svih uvijek otvoren… Londonska St. Paul katedrala zaključava se u šest navečer. Bog spava, episkopi gledaju televiziju. U Varšavi, dežurstvo traje 24 sata, kao na kapiji pukovnijskog garnizona. Nema tu nametljivog prozelitiziranja – dva kršna redovnika, uvijek pod uzbunom, svjedoče: Mi smo tu! Ovo su vrata poljske crkve. To je crkva Vojtile, crkva jasnogurske crne čudotvorne djevice iz Čenstohove. To nije kamen sazidan na kamen, nego Riječ, utemeljena na vjeri. Da već nisam Poljak jer sam u mladosti čitao Sijenkeviča, postao bih to tada, u varšavskoj sniježnoj noći, bez Šopena u pozadini, na zvučnoj pozadini gluhe tišine. Kako izgleda varšavska katedrala? Pojma nemam! I koga je briga? Jedva sam zapamtio fasadu od smeđe cigle, zgradu nalik na sjedište hamburške bačvarske gilde. Stara je četiri stotine godina. U literaturi, unutrašnjost se opisuje kao primjer najrazigranijeg baroka s oltarskom slikom Jakova Palme mlađeg. Sve kako treba – red drevne historije, red prvorazredne renesansne umjetnosti, no ništa preuzetno, sve gospodski, starinski pa još iz temelja obnovljeno, jer Nijemci, naravno, nisu propustili da ovu sakralnu građevinu, najstariju u Varšavi, pulveriziraju avionskim bombama. Iz toga izvlačim pravilo broj jedan za podizanje sakralnih građevina: nije presudna arhitektura, nego iskreno religiozno nadahnuće. Zanos u kojem nastaju katedrale što neobjašnjivo nadmašuje stvarne mogućnosti sredine, kao u slučaju šibenske prvostolnice Jurja Dalmatinca, ili pak zamah autora, arhitekta koji stvara duhu vremena usprkos, poput Jožeta Plečnika, genijalnog tvorca artdekoovske Qubljane. On je svoju inspiraciju skrivao simbolizmom srednjoistočnih mističnih kultova. Bečki modernisti iz Vagnerova kruga s kojima je surađivao, lako su se tome odavali, jer su više vjerovali u Frojda, nego u boga, ali on je bio teški katolik, iskreni vjernik. Bez vjere, ne možeš graditi crkve i hidrocentrale. Mostove možeš – tu se, naprosto, sve izračuna. Elegantno rješenje, ingeniozna inženjerska izvedba – može bilo tko kompetentan. Pravilo broj dva za gradnju crkava: crkva nije klub, ni društveni centar komunalne zajednice, gdje u podrumu ovisnici igraju ping-pong. Crkva je ulični komitet, u kojemu se provode direktive odozgo – sa samoga vrha. No crkva kao politička organizacija, pak, smatra da se najveći utjecaj može postići preko mreže bogomolja, organiziranih kao lanac Mekdonaldsa. Ne pomišljaju da brend zasnuju na komunikaciji s onostranim. Tamjan, orgulje, pojci. Iže heruvimi! Iz toga bi zapravo trebalo proisteći treće pravilo za gradnju sakralnih objekata. Moraju dočarati prisutnost onostranog. Pri tom je pomodnost arhitektualnih pravaca kontraindicirana. Istodobno ne smiju se primjenjivati loše kopije tradicionalnih tehnika. Ne nužno moderna, dakle, sakralna bi arhitektura trebala biti suvremenija od moderne. Ukratko, traže se genijalna djela. Ali gdje da ih nađeš? Ako na brzinu dižeš crkvu u novim četvrtima imigracijske Dubrave, gdje se u Zagreb slilo stanovništvo iz ratom upropaštenih krajeva, ili u provinciji gradiš Našu gospu od siporeksa, nećeš ispod zemlje iskopavati genijalce, nego ćeš uzeti prvog od 2.083 registriranih domaćih arhitekata koji svojim monstr-građevinama nagrđuju hrvatske djevičanske pejsaže. Gospon župnik prikuplja, dakle, lovu mjesnih donatora, jačih obrtnika koji se bave izradom aluminijske stolarije, malih tvorničara i krupnih trgovaca, pa obija kasu općinskih nadleštava, te iznuđuje obećanja ministarstva kulture. Odlazi u arhitektonski biro gdje, čuo je, rade renomirani tipovi o kojima piše u novinama. Zaista, njihov guru djeluje vrlo uvjerljivo, to je neki bolji gospodin koji je studirao i radio u inozemstvu. Odjeven je u crnu potkošulju koju nosi ispod crnog sakoa, iako je već u ozbiljnim godinama. Gleda našega župnika malo iskosa, kroz svoje šminkerske naočalice i kaže: dobro, dobro, vidjet ćemo što za vas možemo napraviti, javite se kasnije. Dvanaest mjeseci kasnije, na ledinu pala je s neba crkva. I kakvo je to nevjerojatno čudo! Zagreb raskida sa srednjom Europom: U Splitu, gdje se gradi puno takvih grdoba, pretežno od betona, podignut je sv. Libran na Mejašima. Izgleda kao kombinacija džamije i kockarnice, dok župnu crkvu sv. Mateja na Ravnim njivama, također u Splitu, uopće ne možeš razlikovati od neke dvorane za rukomet – osim po veličini, budući da se u Hrvatskoj sad rukometne dvorane grade u proporcijama crkve sv. Petra! Zagrebački hram blaženog Augustina Kažotića nije ništa bolji od tih provincijskih građevina. Po tome kako se ne uklapa u ambijent, po neusporedivoj banalnosti zamisli i neproduhovljenosti koju sugerira, mogao bi poslužiti kao paradigma cijelog zločina izvršenog nad sakralnim građevinama bezumnih dvijetisućitih. Splitska župna crkva sv. Marka u Neslanovcu napravljena je po planu talijanskih arhitekata. Naručioci, kod kojih se naposlijetku probudio oprez, odlučili su se za nacrt etabliranih specijalista. Ali, ispala je neslana šala. Besmislena građevina, arhitektura, vidi se na prvi pogled, presađena iz drugoga podneblja. Ako bi se tako nešto i uklopilo u pitomu rimsku Kompaniju, ne funkcionira ovdje u divljoj splitskoj suburbiji. Pitanje je, doduše, što bi tu i funkcioniralo osim taktičke nuklearke koja bi malo raščistila teren za urbanistički pristup “ab ovo”. Budući da projekti renomiranih domaćih arhitekata, pokazalo se, ne pale, a licencni su evidentno deplasirani, pokušalo se s običnim montažnim objektom. Neko polovno skladište ukrašeno je križem, pa stavljeno u funkciju masovnog spasavanja duša. Tako je nastala splitska Evanđeoska crkva radosne vijesti u Lučcu, iliti “Gospa od Kauflanda”. Jedina radosna vijest koju ovdje možeš iščekivati, jest da je primljena nova zaliha bofl robe u pučki lanac “Pevec”. Hosana! Pošto se ni na koga, dakle, ne možeš osloniti, prelati odlučuju da sami zasuču rukave sutane, pa se prihvate arhitekture. Ni tu uspjeh ne dolazi od prve. Bizarna župska crkva sv. Ivana Krstitelja u Zlatar Bistrici u Zagorju, koja je tako nastala s anonimnim autorom, izaziva podsmijeh jer je osovljena oko rešetkastog zvonika koji oponaša Ajfelov toranj. Naprijed su uska, visoka garažna vrata. Ghiberti koji je to radio, bio je zagorski fušer. Znači, natrag za crtaći stol. Pošto je problem nastao jer se mašti previše pustilo na volju, treba naprosto slijediti provjeren uzor. Posla se sad prihvaća ne bilo koji župnik, nego sam biskup gospićko-sinjski, monsinjor Mile Bogović, hrvatski Amfilohije, koji je u proteklom ratu bio zarobljen pa odveden u Beograd. Wegova zadužbina bit će udbinska Crkva hrvatskih mučenika, hram pomirenja i praštanja po mjeri blage ćudi ličkog čovjeka. Biskup Bogović žestoko podržava Tompsona i sve slične kulturne inicijative, a u Akademiji znanosti i umjetnosti – tko je njega ondje izabrao? – organizirao je potpisivanje peticije u prilog Ante Gotovine, legionarskog podnarednika optuženog za ratne zločine. Bogović neće dopustiti nikakve improvizacije. Raspisao je, doduše, arhitektonski natječaj, pa prihvatio ponudu autora koji je predložio da se izgradi replika čuvene crkvice od sv. Križa, jedinstvenog bisera hrvatskog starokršćanskog stila, samostalnog pravca u povijesti svjetske umjetnosti, nastalog kombinacijom latinskog i bizantskog utjecaja. Obilježen krajnjom jednostavnošću zanatske izvedbe i dubokim poznavanjem astronomskih perspective Sv. križ istodobno je siromaški i dražestan. U čednim proporcijama, jednostavan je a upečatljiv, te u svojoj niskoj formi nosi sve potrebne odlike visokoga stila: prava gema… I biskup će biti zadovoljan – ima nacrt, odmah je dao nogu arhitektu pa unio dvije manje preinake. Prvo, izgradit će crkvu od armiranog betona kao Odoakrov flak-toranj, a ne od cigle, drugo, držat će se kontura izvornika, pa možeš li pogriješiti ako naprosto izgradiš gigantsku verziju minijature? Mauzolej na cavtatskoj stijeni: Prije sto godina, Ivan Meštrović podigao je na poluotoku iznad Cavtata grobnu kapelu Gospe od anđela. To je, u stvari, mauzolej obitelji Račić. Ispunio ga je svojim kipovima klesanim od 1920. do 1922. U Parizu je 1925. za tu votivnu kapelu dobio Grand Prix na međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti. Za naše prilike, to je golemo sakralno zdanje neusporedivog rafinmana. Vrlo osebujan spoj modernog i folklorno-nacionalnog, art-dekoa i barbarogenijskog balkanstva. Meštrović je politički i estetski pripadao nacionalističkom pokretu jugoslavenski orijentirane omladine kao i svi mlađi intelektualci onog doba, koji nisu potpali pod utjecaj klerikalizma. Cavtatski mauzolej mogao im je poslužiti kao ogledni primjer arhitekture bolje od avalskih gromada i karijatida u opancima, da pokret nije bio toliko eklektičan, obilježen citatima srednjoistočne animistike, te simbolističkim basreljefima, što inače sačinjavaju najviši doseg Meštrovićeva umijeća. Na ulazu u mauzolej Račićevih dominiraju dvije divovske votivne figure, te vratnice ispisane imenima slavenskih svetaca na glagoljici: sv. Ćiril i Metodije, sv. Sava, Grgur Ninski. U najdubljem sloju arhitekture uočava se spoj primitivne, zidane pastirske bunje iz kraja kipareva odrastanja, nalik gotskoj nekropoli iz ranog srednjeg vijeka, Odoakrovu zagrobnu utvrdu s razvijenom renesansnom formom, što evocira Palladia. Balkanski pastir susreće historijsku muzu Klio. Izgradnja mauzoleja Račićevih nalik je na roman, koji je, uostalom, napisan pa objavljen 1998. godine kao Meštrovićeva ispovijed “Vatra i opekline”. Odmah je postao kulturna senzacija. Nekoliko redatelja poslije se nosilo mišlju da priču filmuje. U njenom je središtu boležljiva Marija Banac, kojoj se kipar udvarao u Rimu. Jedina nasljednica Ive Račića, osnivača prekookeanske parobrodarske kompanije od koje nastaje današnja dubrovačka Atlantska plovidba, sasvim u duhu vremena, bila je zaljubljena u stranog kavalerijskog oficira, ali se naposlijetku udala prema željama obitelji, za poslovođu firme, Božu Banca, koji je poslije tastove smrti preuzeo poduzeće i pretvorio ga u nevjerojatan imperij, a sam bio izabran u Glavni odbor londonskog Lojda. Svome prijatelju Meštroviću javlja: “Dragi doktore, za radiograme dovoljna je adresa – Banaz, London!” Na dubrovačkoj stijeni iznad Ekscelziora on podiže svoj gordi dom – današnju dubrovačku gradsku galeriju, gdje mu prije abdikacije na ljetovanje dolazi engleski kralj Ednjard VIII s Walldžs Simpson i nekoliko razarača…. No, ubrzo, sve su to razvijali vjetrovi groznih ratnih godina, pošto je nastupilo Vreme smrti i od španjolke jedan za drugim umiru Marija Račić-Banac, njen mlađi brat Edi te naposlijetku, u narednom ratu, i sam Božo Banac. Poduzećem će upravljati konavoski odvjetnik Kolin. On financira i dovršenje mauzoleja. “Pa kako je to moguće, dragi doktore”, pitam Ivu Banca, njihova srodnika, jejlskog profesora i jednog od najprosvjećenijih naših ljudi, “da danas gradimo ovo, a onda smo znali napraviti ono?” “Ono su stvarali najveći ljudi toga doba”, kaže Banac, “a ovi, naprosto nisu takvi!” Prirođena uljudnost i finoća sprečavaju mu da doda nekoliko pridjeva. Barbari su pred vratima!