(Multi)nacionalna kvadratura kruga

Mnogi gradovi bivše države izašli su iz tragičnih događaja posljednjih 18 godina nažalost garava lica a Rijeka, koja sama nije mogla do kraja izbjeći ovakvu sudbinu, jedan je od rijetkih gradova u kojem je vrijeme od te sumorne 1991. protjecalo ponešto drugačije nego drugdje. Rijeka je tradicionalno multikulturni grad i izmiješana slavensko romanska sredina još od doba Austro-Ugarske u kojoj je slovila kao stanoviti „corpus separatum“ ali za današnje ljude važno je da je u olovnim devedesetima Rijeka ipak nešto bolje sačuvala svoje male osobite detalje nego tamo gdje su se kalašnjikovima crtale etničke granice. Današnje pitanje glasi: kako živi grad u kome, uz većinsko stanovništvo, postoji mnoštvo Srba, Talijana, Čeha, Poljaka, Makedonaca, Mađara i drugih, u situaciji kada kulturne i političke različitosti žive jedne pokraj drugih i kada je, daleko više nego drugdje, Rijeka ovom nacionalnom šarenilu postala stvarni dom. Prve vijesti o srpskoj zajednici u Rijeci dolaze s početka 18. stoljeća kada su izbjeglice i srpski trgovci iz drugih krajeva dolazili na Jadran potaknuti liberalnijim zakonima i mirnijim životom. Tako je pravoslavna crkva u Rijeci sagrađena 1790. godine a na vratima crkve je zapisano: „Poštovana riječka slavenosrpska opština, uz previšnju dozvolu njihovog carskog veličanstva Josipa II od 10 septembra 1785, sagradi ovaj hram božji svetitelja Kristova sveca Nikolaja za sebe i svoje potomke... Riječki Srbi doživjeli su svoju dramu za vrijeme posljednjeg rata – srećom znatno manju u Rijeci nego u drugim dijelovima Hrvatske. Prema riječima Zorana Stankovića, predstavnika Zajednice Srba u Rijeci „Srbi su početkom devedesetih doživjeli dvostruki šok. Prvo su kao konstitutivni narod bili izbačeni iz hrvatskog ustava a zatim je na njih bačena kolektivna krivica za početak rata“. Iako Rijeka (uz Istru) nije bila opržena ratom, potmula tutnjava nije se mogla izbjeći: sredinom devedesetih srpska zajednica u Rijeci bila je u dobroj mjeri zatvorena u sebe, socijalna paranoja i desničarenje bili su prisutni i izvana i iznutra, Srbi doduše nisu bili divljački izbacivani iz stanova kao drugdje ali su ipak dobivali otkaze – češće nego drugi. Danas srpska zajednica u Rijeci ima oko devet hiljada članova, prije rata brojala je dvostruko više i ta se brojka istopila u konfuznim prilikama opće nesigurnosti. Ako je za neku utjehu, Srbi su u Rijeci ipak prošli najbolje onda kada je drugdje bilo najgore jer Rijeka – u kojoj je tradicionalno SDP na vlasti - nikada nije bila čvrsto uporište HDZ-a, naročito ne u njegovoj rigidnoj fazi. Tako je 1994., usred rata, Zajednica Srba u Rijeci proslavila Novu godinu po julijanskom kalendaru, na proslavi su bili predstavnici i drugih narodnih zajednica a u sitne sate, kažu očevici, proslavi se pridružila i – policijska ophodnja. Dvije godine kasnije, u Rijeci je održan tjedan srpskog filma, kada se u Zagrebu ili Splitu o tome nije moglo ni sanjati i prema riječima organizatora „sedam dana dvorana je bila puna kao šipak, ne zato što su filmovi bili srpski nego zato što su bili dobri“. Danas su kulturni programi srpske zajednice koncipirani po sistemu red izložbi, red poezije, jako dobro radi biblioteka „Dositej Obradović“, srpsko folklorno društvo „Prosvjeta“ redovno nastupa na etno festivalima u Rijeci ali ostaje dilema koliko ti kulturni programi služe podržavanju vlastitog nacionalnog identiteta a koliko su oni – opće dobro. Uz sve historijske nepravde i nevine žrtve, danas kao i nekada, radi se o nekoj vrsti kvadrature kruga riječkog multikulturalizma. „Srpska zajednica u Rijeci više je postigla kada su sadržaji srpske kulture bili predstavljeni u neutralnim javnim prostorima kao što su nastupi beogradskih kazališta na riječkom Festivalu malih scena, kada je izložba o Hilandaru bila održana u gradskoj galeriji ili kada su koncerti ozbiljne muzike za građanstvo bili izvođeni u pravoslavnoj crkvi u Rijeci, nego kada je srpska zajednica pozivala srpske umjetnike u svoje prostore“, kaže glasnogovornik gradske uprave. Treba pitati bivšeg upravnika Ateljea 212 Svetozara Cvetkovića i Branka Cvejića, upravnika Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kao i Cecu Bojković predsjednicu žirija festivala, kako su bili primljeni u Rijeci: jagma za predstave ovih kazališta govori o tome da je u ovom gradu primorski šarm dobre zabave na kraju krajeva bio jači od nacionalnih podjela. Ipak, bilo je i političkih pritisaka. O njima direktor festivala, poznati riječki glumac Nenad Šegvić, kaže: „Bilo je prije nekoliko godina prijetnji i noćnih telefonskih poziva zašto pozivamo kazališta iz Beograda i nije mi bilo ugodno, ali jedan ozbiljan festival ne može se graditi na preziru prema onome što dolazi iz drugih sredina, nego na dobrom teatru. Jednostavno, takve prijetnje u Rijeci danas ne mogu proći“. U situaciji u kojoj je Rijeka dovoljno veliki grad da se može brinuti sam za sebe i dovoljno mali da se u njemu ne izgubite, „formirano je horizontalno polje kulturalne izjednačenosti“, kako kaže mladi kazališni dramaturg Matko Botić, „u kome jedna (nacionalna) grupa teško može računati na vidljivost kulturnog ekskluzivizma“. Kako ovo „horizontalno polje kulturalne izjednačenosti“ funkcionira u Rijeci među običnim građanima? U gradu u kojem trenutno egzistira 22 etničke zajednice i u kome statistički ima najviše miješanih brakova u Hrvatskoj, njezini stanovnici odlučili su, nakon svega, da jednostavno budu Riječani, što god to značilo. Ta spasonosna formula, „biti Fiuman“, rezultirala je na primjer činjenicom da se garnizon JNA povukao iz Rijeke na početku rata bez ispaljenog metka iako su mnogi sa strane priželjkivali – krv, ludilo i haos. U tim mračnim trenucima, kada ste se u roku od 24 sata morali odlučiti da li ste Hrvat, Srbin ili nešto treće, Rijeku je spasila činjenica da se mnogi njezini stanovnici nacionalno osjećaju na jedan način, jezično na drugi a kulturno na treći. Grafit, koji i danas stoji u centru grada, Forca autonomaši, dobro oslikava to stanje „plivajuće“ lokalne samosvijesti. Iako danas u Rijeci ima malo ljudi koji govore originalni talijanski dijalekt, u dosta porodica govore se oba jezika paralelno dok mnogi Hrvati tradicionalno šalju svoju djecu – u talijanske škole. U riječkom slučaju generalni dojam jest, kao u onoj priči o pripremi za vjenčanje, da među njezinim etno zajednicama – pa tako i kod Srba - ima nečeg starog, nečeg novog, nešto posuđenog, nešto rukom izrađenog pa osim snošljivosti, unutarnja vibracija između velikog i malog, nacionalnog i univerzalnog, između politike i svakodnevnog života postoji u svima njima. Rijeka danas kulturno živi duhom „veselo koncipirane tradicije spektakla i hepeninga, ukrštavanjem rokenrola, plesa, mode i kazališta“ ali kako u svemu tome izgleda ostvarivanje prava na iskazivanje nacionalnog identiteta onda kada je to nekome zaista važno? S druge strane, kaže Miodrag Milošević, predstavnik srpskog kulturnog društva „Prosvjeta”, pripadnici srpske zajednice u Rijeci još uvijek nisu do kraja u stanju da ponesu odgovornost za ono što jesu – da javno deklariraju svoju nacionalnu pripadnost. Zašto je to tako? „Zato, jer se Srbi sjećaju stigme koja je na njih bačena prije 18 godina a s druge strane (državna) vlast – to je nešto u kulturi vladanja na ovim prostorima – s osjećajem superiornog trijumfalizma pokazuje pokroviteljski i paternalistički odnos prema svemu što je drugačije a ne odnos partnerstva“, kaže Milošević. Na toj klackalici „davanja“ prava i stvarnog ostvarivanja prava, to na dnevno-političkoj razini izgleda tako da na primjer Samostalna demokratska srpska stranka, koja se na državnoj razini nalazi u koaliciji s HDZ-om, u Rijeci ne bez teškoća nalazi partnera za suradnju. Kako kaže Miodrag Milošević, radi se o nekoj vrsti „prazne reprezentacije“: Srbi u Rijeci imaju dovoljno mogućnosti prema ustavnom zakonu da ostvaruju svoja nacionalna i politička prava ali su nevoljni da prijeđu nevidljivu crtu, postavljenu u historijski opterećenom odnosu između većine i manjine i od „podanika“ postanu autonoman politički subjekt. U svakom slučaju, u riječkom „horizontalnom polju kulturalne izjednačenosti“ srpskoj narodnoj zajednici predstoji danas – jednako kao i onoj talijanskoj nakon Drugog svjetskog rata – dugi put do pune građanske afirmacije, u sjeni državno-nacionalnog trijumfalizma, kolektivne krivnje i nevinih žrtava. Srećom, u Rijeci, više nego drugdje, postoji ono što se zove suživot i što riječki Talijani nazivaju „convivenza“ i to bi mogao biti put i za Srbe...