Arhiva

Pucanj iz mržnje

Aleksandra Ajdanić | 20. septembar 2023 | 01:00
Mizanscen prošlonedeljne masovne pucnjave u Arizoni ne odudara od mnogih sličnih tragedija – mirno prepodne u jednom predgrađu Tusona, narod okupljen ispred supermarketa razgovara sa svojom predstavnicom u Kongresu, Gabrijelom Gifords. Ovoj rođenoj Tusonki bio je to prvi iz nove serije susreta sa biračima „Kongres na vašem ćošku“ pošto je pred kraj godine odnela tesnu pobedu nad republikanskim rivalom za svoj treći mandat u Vašingtonu. Nestrpljivi mladić, koji je u nekoliko navrata pokušao nešto da pita, na kraju je naglo prišao na metar od Gifordsove i ispalio joj tri metka u glavu. Zatim je nastavio da nasumice puca dok ga okupljeni nisu savladali. Epilog – šestoro mrtvih, među njima jedno dete, federalni sudija i jedan saradnik senatorke. Još 13 povređenih ljudi, neki od njih u kritičnom stanju. Za Gabrijelu Gifords (40), direktnu metu napada, lekari nakon hirurških zahvata gaje umereni optimizam da bi mogla da preživi. DŽarid Li Lofner, dvadesetdvogodišnji ubica, sugrađanin Gifordsove i onih koji su završili kao kolateralna šteta njegovog nauma, uhapšen je na licu mesta. I dok se američkom medijskom scenom razvlače i smislene i manje smislene spekulacije o njegovim motivima da ubije predstavnicu vlasti, on se, za sada, brani ćutanjem. U prvom pojavljivanju pred federalnim sudom, samo je potvrdno odgovorio da je svestan da mu preti mogućnost smrtne kazne. Koliko je do sada procurelo iz istrage koju vodi FBI, u Lofnerovoj roditeljskoj kući nađena je njegova poruka da je „isplanirao sve unapred“, a navode se i reči „ubistvo“ i „Gifords“. Na istom mestu nađena je i zahvalnica koju mu je pre tri godine poslala sama Gifordsova zbog njegovog učešća na sličnom skupu, kao i potvrda o pištolju koji je kupio šest nedelja pre ubistva. Mediji navode i da su nađene (i odmah uklonjene) Lofnerova oproštajna poruka na društvenoj mreži „My Space“, i video-zapis na „Youtube“ u kome, između ostalog poručuje da vlada „ispira mozak ljudima kontrolišući gramatiku“! Lofnerova opsesija gramatikom nije jedina čudna stvar. NJegovo ponašanje bilo je, kažu, čudno, naročito u koledžu koji je napustio pre tri meseca. Na Gifordsovu je imao poseban pik, tvrde neki njegovi poznanici, jer je, kažu, bio razočaran odgovorom koji mu je dala na neko pitanje postavljeno pre tri godine. I dok jedan deo medija i političara hita da uveri sunarodnike da je u pitanju pre akt mentalno poremećene osobe nego politički čin, drugi deo jednakim žarom poručuje da je, čak i uz pretpostavku Lofnerove mentalne labilnosti, u pitanju akt mladog čoveka koji je samo produkt duboko polarizovanog društva u kome je politička otrovna retorika „povukla okidač“. Činjenica je, a na nju nemali broj analitičara ukazuje ovih dana, da SAD, po pravilu, nasilnike i ubice ponikle na svom tlu, mahom belce, radije proglašava mentalno poremećenim osobama nego što ih dovodi u vezu sa političkom klimom u zemlji ili etiketira kao teroriste - teror i terorizam su rezervisani za strane neprijateljske elemente i „obojene“. I na ovaj način neki od medija i zagovornika glasa razuma pokušavaju da prodrmaju i Vašintgon i sve vajare američkog javnog mnjenja, upozoravajući ih da je pokušaj ubistva predstavnice Kongresa u kome su nestali nedužni životi, i atmosfera koja je zavladala neposredno nakon toga, možda poslednji poziv da se trgnu i suoče sa klimom netrpeljivosti, čak i mržnje koju su sami stvorili sve većom ideološkom podelom društva. Ono što više od svega bode oči u ovoj, pre svega ljudskoj tragediji, jeste ta politička ostrašćenost sa kojom su počele prozivke mogućih krivaca i spekulacije o mogućim profiterima. Oni koji podržavaju sadašnju vlast i čuvari levičarske ideologije uopšte preplavili su ekrane i naslovne stranice pitanjima koje su to mračne sile desnice porobile ovog mladića. Na njihovoj listi prozvanih prednjače desničarske ikone, konzervativni pokret „Čajanka“, kao i duhovni vođa ekstremne desnice u SAD, Sara Pejlin, koja je na poslednjim predsedničkim izborima bila republikanski kandidat za potpredsednika zemlje. Ona je još pre nekoliko meseci na sajtu svog pokreta označila puščanom metom distrikt Gifordsove, i tako, kažu, „prizvala“ njeno ubistvo. Sari Pejlin se mnogo toga može staviti na dušu kada je u pitanju klima ideološke netrpeljivosti u SAD, ali je isto tako činjenica da je na toj spornoj grafici na sajtu na isti način bilo označeno još 19 distrikata širom zemlje, koje je „trebalo poraziti“ u pregrejanoj borbi oko zakona o zdravstvenim reformama. Desnica je, sa svoje strane, požurila da se javno požali kako će Obama i njegove demokrate od nesreće u Arizoni pobrati nove poene za sebe. U svom ideološkom slepilu, konzervativci već očajavaju što je predsedavajući Predstavničkog doma Kongresa, posle zločina u Tusonu, odlučio da sa dnevnog reda privremeno skine neke sporne tačke, a među njima i debatu o poništavanju „Obaminog zakona“, kako oni nazivaju već pomenuti sporni zakon o zdravstvu. Uz to, naslutili su, hitrim odgovorom na nesreću u Arizoni, slanjem direktora FBI Roberta Mulera da lično nadgleda istragu, Obama je pobrao dugoročne političke poene jer je, žale se desničari, pokazao efikasnost zbog čijeg nedostatka je prethodna, republikanska administracija često prozivana. Kampanji ideološkog optuživanja nakon tusonske tragedije priključio se i veliki broj poznatih ličnosti, što samo podgreva sve ostrašćeniju političku klimu u zemlji. U Vašingtonu, među kongresmenima, bar kako oni sami tvrde, nema takvih podela i sve rasprave među partijskim neistomišljenicima u funkciji su najboljih interesa SAD. Ali analitičari direktno njima stavljaju na teret duboku podeljenost društva iz koje se izrodio Lofner i čije posledice se za sada samo sa strepnjom mogu naslutiti. Zanimljiva je statistika nezadovoljstva koju ovih dana komentarišu mediji, da je samo prvih meseci prošle godine broj pretnji kongresmenima obe političke provenijencije porastao za 300 odsto, da je sve više napada na njihove lokalne kancelarije, pa i domove, da političke nesuglasice prerastaju u vatreni govor mržnje koji se velikom brzinom širi i internetom i vrlo slušanim autorskim emisijama samoproklamovanih ikona desnice i levice. Istovremeno, niko od predstavnika vlasti, ni federalne ni lokalne, osim kada su prvi na sednicama u Vašingtonu, nema nikakvu zaštitu u matičnim bazama. Da li bi mladi Lofner bio u prilici da učini ono što jeste da je Gifordsova imala obezbeđenje? Da li bi razmislio dva puta pre nego što je pucao? Izvesno je da rešenost ubica da stignu do svog cilja ne poznaje prepreke, ali je isto tako očigledno da u SAD, gde političari često idu nezaštićeni u narod i gde praktično bilo ko, ako je punoletan, može da kupi oružje, nije teško biti glineni golub. Tragedija u Tuskonu, nažalost, još jedna je u nizu sličnih na tlu SAD i još jedno upozorenje da do juče obećana zemlja „oboleva“ od istih bolesti koje vladaju u društvima čiju ravnotežu najpre poremete ekonomske teškoće, koje izrode polarizaciju po političkim šavovima, a onda sve krene domino-efektom. I dok se Amerikanci opraštaju od šestoro nevino stradalih u Arizoni, dok se Gifordsova bori za život, a mladog Lofnera očekuje dug i kompleksan sudski proces, nad zemljom lebdi pitanje, sažeto u uvodniku NJujork tajmsa - da li je ubistvo u Tusonu označilo poslednju fazu jedne epohe ili početak jednog novog, mnogo zloslutnijeg perioda?