Goran Milić, novinar

Rođen 24. januara 1946. godine u Zagrebu. Kada je upisao Pravni fakultet u Beogradu, na prvoj godini je bio sa Vukom Draškovićem, na drugoj je tada bio Vojislav Koštunica, na trećoj Milan Milutinović a na četvrtoj Slobodan Milošević. Prvih 20 godina novinarske karijere proveo je u Televiziji Beograd, od čega je pet godina bio dopisnik iz NJujorka. Radio je na Jutelu u Sarajevu, bio je honorarni saradnik raznih listova i televizija, a na Hrvatskoj televiziji je proveo poslednjih 12 godina kao urednik Dnevnika. U svojoj karijeri je uredio i vodio oko 300 Dnevnika u tri države. U Srbiji je vlasnik najvišeg novinarskog priznanja – „Svetozar Marković“, bio je novinar godine u Hrvatskoj 2006., vlasnik je četiri „Večernjakova“ ekrana popularnosti, proglašen je najboljim govornikom u elektronskim medijima 2009. godine... Sa HRT-a je otišao u penziju 24. januara ove godine, a već od 1. februara 2011. je zaposlen u Sarajevu, na mestu prvog čoveka Al DŽazire. Iz braka sa rano preminulom beogradskom novinarkom Oliverom Katanić ima kćer Lanu Mariu (27), advokaticu, a odavno je u braku sa Anom, urednicom na HRT-u sa kojom ima sina Marka (17), gimnazijalca. RADOST I TUGA Šta je vaša najveća nada? Da su u velikoj većini ljudi pozitivni, plemeniti i dobronamjerni, bez obzira što grintaju, kukaju, galame i prijete. Šta je za vas najveća nesreća? Kad dođem na pola puta do posla i shvatim da sam zaboravio mobitel. Treći put! Kad vam je neprijatno? Kad me netko hvali u društvu, s netočnim navodima: „Sjajna vam je bila emisija iz Kine” – a ja nikada nisam tamo bio. Koju pesmu volite da pevate? „More naše plavo...“ Šta vas izluđuje? Laganje u oči. Na koje svoje dostignuće ste najviše ponosni? Na svoju djecu. PRIJATELJI I NEPRIJATELJI Kome ćete biti večno zahvalni? Svome ocu Marku, zauvijek. I mnogim, mnogim ljudima. Koga ne biste želeli da sretnete u sauni ni u kom slučaju? Onog košarkaša Rodmana. Koji prirodni dar biste hteli da imate? Dar za ples i pjevanje Za šta ili kome morate svakako još da se izvinite? Pokojnim prijateljima Momčilu Popoviću, Slobodanu Milanoviću, Laslu Kovaču i Hrvoju Kelčecu, jer im nisam bio na sprovodu. PRIVID I STVARNOST Koje vaše dobre osobine se ne uvažavaju kako treba? Suzdržavanje od emocija, a mnogi ljudi me zbog toga doživljavaju bezosjećajnim. Ako biste mogli da promenite jednu svoju osobinu, šta bi to bilo? Logoreja i reagiranje na prvu loptu, u stilu „da, znam za to, ali slušaj sad ti ovo“. Šta je vaša najdragocenija imovina? Terenac „chevrolet captiva“ i neisplaćeni stan u Zagrebu. Šta je bila vaša pogrešna odluka? Što u 18. nisam prihvatio ponudu vlasnika jedne banke u Montevideu da me zaposli i otkrije mi sve tajne te profesije. Koje su vaše skrivene slabosti ? Radim po šest mjeseci bez odmora, a onda sedam dana ležim, buljim u plafon. RAZUM I ŽELJE Šta biste najpre uradili kada biste dobili vlast u Srbiji na jedan dan? Naredio bih da svi činovnici moraju dolaziti građanima s papirima na noge. Ko će da vlada Srbijom kroz deset godina? DŽao Jao Ming (pesimistična opcija) ili Aleksandar Tijanić (bolja varijanta). Sa kojom istorijskom ličnošću se najradije identifikujete? Ne usuđujem se ni u snovima identificirati s priznato najvećima. Ko su za vas najumniji duhovi našeg doba? Nije Bil Gajts. Taj se anonimus krije negdje u Australiji ili u Južnoj Americi. Koji politički projekat bi doneo sreću svetu? Već se tisućljećima uvjeravamo da nijedan politički projekt ne može donijeti sreću ni pojedinim zemljama, a kamoli svijetu. Za kog slikara biste dali najviše para? Za Pikasa, ali ne za kubizam i kasnu fazu, nego za slike koje je pravio u 16. godini. ŽIVOT I VEČNOST Kao dete hteli ste da budete? Zoolog, istraživač životinjskih vrsta. Koji san hoćete još da ostvarite? Ako je san, neka jednom dobijem na lotou dva-tri milijuna eura. Tek da vidim bi li me to promijenilo. Kako biste voleli da umrete? Neću valjda reći – polako i u mukama. U snu, naravno. Kojoj rečenici se nadate u oproštaju sa vama? Bio je zanimljiv novinar burnoga života, od dobra oca i majke, ali najviše će svijetu dati njegova djeca koja su ga već nadmašila. I zato može spokojno počivati. A sad, nek’ zasviraju tambure i neka nitko ne plače.