Arhiva

Putin i Srbi

NIN | 20. septembar 2023 | 01:00
Legendarna srpska fascinacija Rusijom obično se objašnjava rasnom, jezičkom i verskom sličnošću. Ratoborniji deo rusofilske čaršije dodaje tom spisku i nekakvu famoznu „vekovnu borbu protiv zajedničkog neprijatelja“. Iako racionalno zvuče, ta objašnjenja su puna rupa. Evo, Bugarska, na primer, zadovoljava sve kriterijume rasne, jezičke i verske srodnosti, ali bugarske akcije veoma slabo stoje na beogradskoj berzi međunarodnih ljubavi i mržnji. Da ne govorim koliko su nam, osim u pitanjima vere, rasno i jezički bliži Hrvati. A još je manje uputno govoriti koliko su nam srodniji bili Srbi islamske u katoličke vere koje su svojevremeno preci današnjih rusofila proglasili „Turcima“ i „Šokcima“. Srpsko-rusko prijateljstvo, međutim, mnogo duguje geografiji. Usud je odredio da se između Serbije i Rosije ispreči poprilično prostranstvo popunjeno drugim državama. Da je počem bilo drugačije, da je nekim slučajem Beograd bio nešto bliže Kijevu, odavno bi se on zvao Belgrad, a poklonici bi Vukove jezičke reforme bili prinuđeni da upotrebljavaju sva ona mrska pismena koja je Kardžić izbacio iz srpske azbuke. To iz prostog razloga što je ruska privrženost slovenskom jedinstvu toliko jaka da je tokom istorije u okrilje majčice Rosije milom ili silom privačila ne samo Slovene poput Poljaka, nego i Fince, recimo. A o tome bi nešto više mogao da kaže pisac Vladimir Vojnovič, potomak ne tako davnih srpskih doseljenika, koji bi se uvredio da ga neko nazove srpskim piscem. Ja bih rekao da je tu presudna veličina. Budući da se u optici srpskih političkih i književnih voždova sve vrednosti izvode iz veličine državne teritorije, razumljivo je da ih ogromnost ruskog prostranstva privlači magnetnom snagom. To je, u suštini, zemljoradnički sindrom; sitnoposednička mešavina divljenja i zavisti prema veleposedniku. Ali, osim jakih emocija, u srpsko-ruskoj ljubavi ima i dosta banalne računice. Pogotovo sa ove, naše strane. Nada da će jednoga dana moćna sestra Rosija doći kao „neočekivana sila“ i rešiti svesrpsku stvar, u Srbiji tradicionalno ne jenjava. Imamo mi ovde još uvek silesiju političara, doktora nauka i akademika koji nas bajagi ozbiljno uveravaju da će – priklonimo li se Rusiji (ma šta to značilo) – Velika Srbija biti na dohvat ruke. A svi naši neprijatelji poraženi i pod nogama. Tu ne pomažu ni iskustva iz skore prošlosti. Nema tom više od desetak godina od zadnjih zaludnih pokušaja da se Rusija uvuče u rat za srpsku stvar. Nisu li Miloševićevi emisari i generali odlazili u Moskvu da traže vojnu pomoć i da – ako je moguće – navrate Rusiju da zarati sa Amerikom. Mora da se tadašnji imperator, Boris Jeljcin, slatko smejao srpskim naučnofantastičnim predlozima. O, ne sumnjam ja da je emisare obilno poslužio votkom i kavijarom i da ih je bratski potapšao po ramenima. Ali ne samo da nije objavio rat Vašingtonu, nego nije blagoizvoleo da Vojsci Jugoslavije isporuči protivavionske sisteme SA 300 koji bi, fakat, napravili ršum među agresorskom avijacijom, ali bi žestoko pokvario solidne ruske odnose sa Amerikom do kojih, pak, Rusija iako velesila, veoma drži. Onda se u Generalštabu, u SANU i drugim paravojnim ustanovama zaključilo da je Jeljcin pijandura, loš Srbin, zapadni plaćenik i da se moraju sačekati bolja vremena i dolazak nekog odlučnijeg čoveka. Uspon Vladimira Vladimiroviča Putina pomenutim se, a i nekim drugim organizacijama, učinio kao dar sa neba. Em čovek ne pije (bar ne javno), em je kagebejčik, em je Zapadu rekao istorijsko NE, em je osnažio rusku armadu i pacifikovao ruske Šiptarije – Čečene prema kojima su naši Šiptari običan luk i voda. A osnovano se pretpostavljalo i da je protivnik liberalnog kapitalizma, globalizacije i ostalih modernih zala. To je, recimo, navelo novopečenog evroentuzijastu Tomu Nikolića da predloži priključenje Srbije Ruskoj Federaciji. Što je, pretpostavljam, izazvalo još jednu salvu smeha u kremaljskim lagumima. Skori dolazak Vladimira Vladimiroviča u najavljenu zvaničnu posetu Srbiji ponovo je osnažio ovdašnja patriotska očekivanja. Beogradska čaršija bruji kao košnica: Zašto dolazi? Ne bi on potegao na put, a da tu nečeg nema! O čemu će se govoriti iza zatvorenih vrata? Prava je šteta što će razgovarati sa onim ustašom, Tadićem, a ne sa nekim patriotom! Jedan poznati politički analitičar „sa vrhunskim naučnim referencama“ napisao je i objavio celomudreni proročanski tekst, dostojan baba-Kurane, u kome je predvideo da će mrska evroatlantska vlast učiniti sve da Vladimira Vladimiroviča sakrije od oduševljenih narodnih masa i tako sprečiti da narod aklamacijom izabere Putina za naslednog predsednika Srbije. A tu će podlu rabotu zamaskirati tobožnjom brigom za bezbednost uglednog gosta. Nagađam da je i u ruskoj ambasadi slična situacija. Protokol je, što se kaže, tesan i valja se izboriti za minut-dva razgovora sa Vladimrom Vladimirovičem ili bar za mesto u blizini NJegovog prevashodstva. Kad je već onomad, tokom posete Medvedeva, istina dobrog Srbina, ali nešto manje značajnog od Vladimira Vladimiroviča, ispala onolika furtutma – gotovo pa vanredno stanje – mogu misliti kakvo li će narodno veselje biti upriličeno kad na svetu srpsku zemlju kroči Putin? Savetujem svakoga ko to sebi može priuštiti, da tog dana zbriše u vikendicu ili u posetu rođacima u unutrašnjosti. Jer, kako reče onaj analitičar, vlast će učiniti sve da spreči neposredan kontakt Putina i srpskog naroda. Što znači da će saobaćaj i, uopšte, život završiti u neopisivom kolapsu. Veliko je pitanje je da li će se, kad Putin ode, Srbija uopšte oporaviti od tog kolapsa. Rekao bi neko, na osnovu gorenapisanog, da ja baš nenavidim Vladimira Vladimiroviča. Što je daleko od istine. Smatram da je Putin vrlo dobro rešenje i za Rusiju i za okolni svet. Na drugoj strani srbijanskog političkog spektra ima podosta rusofoba koji Putinu zameraju čvrstinu ruke i nebrigu za ljudska prava. Fakat je da u Rusiji ima svega toga i da Vladimir Vladimirovič nije demokata zapadnog kova. Ali rusofobi, slično kao i rusofili, previđaju ogromnost i kompleksnost Ruske Federacije. Lako je, recimo, uzrono urediti Švedsku i Švajcarsku. Ali hajde ti uredi onoliku zemlju naseljenu onolikim narodima. Od kojih mnogi nisu ni Sloveni ni pravoslavni. Uprkos složenosti i ogromnosti, mora se reći da takva i tolika ruska federacija funkcioniše mnogo bolje nego Srbija koja je, po broju stanovnika, gotovo duplo manja od Moskve. Uprkos tome što su joj ambicije neuporedivo veće od moskovskih. Što, Vladimir Vladimitovič, siguran sam, odlično zna. Ne zbog toga što je vidovit, nego zato što su mu na raspolaganju vrhunski timovi obaveštajaca, savetnika i analitičara. U Rusiji se, naime, bez obzira na društveno uređenje, državni poslovi ne prepuštaju šarlatanima i lelemudima, pogotovo ne školskim drugovima i omiljenim učenicima. Tajna ruskog uspeha nije veličina državne teritorije, nego imperijalna organizovanost državnog aparata i efikasna kontrola državne teritorije. Ne bi se reklo da Rusi manje brinu za „nacionalni identitet“ – naprotiv, bolje im ide nego nama – ali još bi se manje moglo reći da takozvani „burazerski pluralizam“ ima bilo kakvu prođu. Jeste bilo u Rusiji gadnih logora, ali tamo se logorašima persiralo. Jesu te logoraše satirali prinudnim radom, jeste se tamo lako dobijao metak u potiljak, ali orijentalna iživljavanja poput onih sa Golog otoka, u Matuški nije bilo. Jer, pored gorepomenutih sličnosti, između Srba i Rusa postoje značajne kulturološke razlike. Za kraj, malo negativne utopije. Prošao, recimo, Nikolićev predlog i Srbija postala članica Ruske Federacije. Ne bi se to mnogom rusofilu ubrzo ni malo svidelo. A pogotovo se ne bi svidelo domaćim tajkunima, takođe rusofilima. Drugi je to sistem, bato. Zna se red. Daleko je taj red od savršenstva. Ali neki je red. Može da se obogatiš, ali trećina tebi, trećina nama, trećina državi. Inače – belaj. Naš Gospodar, kako vidimo, pokušava da se putinizuje, ali mu nešto i ne ide od ruke. Kad god nameri da nešto uradi – ispreče se neki nedržavni i rođački obziri. Pa stvar propadne. Evo mu sad prilike da se iz prve ruke obavesti gde greši. A mogu i ja da mu kažem: hazjain u državi reba da bude premijer, a ne predsednik. Osima kada je predsednik. Pametnom dosta.