Čakajštokavski ritmodajnik

Nije prvi put, a nažalost, verovatno ni poslednji da mi iz Hrvatske stiže anonimno pismo. Očigledno tamo ima ljudi koji ne žele da se zna da čitaju NIN i da se dopisuju sa Srbijom. Ovoga puta, u kovertu bez naznake pošiljaoca našla se fotokopija iz zagrebačkih „Liječničkih novina” od 15. marta, sa uvodnim ogledom za knjigu „Stomatološko nazivlje”. Ogled nosi naslov „Osjećaj za riječ”, a pisao ga je dr Drago Štambuk. „Vikipedija” za njega kaže da je u Zagrebu specijalizovao internu medicinu, gastroenterologiju i hepatologiju, da je od 1983. živeo u Londonu, a potom je bio ambasador Hrvatske u Velikoj Britaniji, Indiji, Egiptu, Japanu i još pet-šest zemalja. Već na početku teksta on naglašava da je još 1991. u svom rodnom mestu, Selcima na Braču, osnovao „pjesničku manifestaciju Croatia rediviva koja se jezično – njegujući hrvatsku lingvističku raznolikost (ča, kaj, što) - imala opirati nametanju susjednoga nam srpskoga jezika”. Namera mu je bila, kaže, „čakavskim i kajkavskim... bogatiti standardni hrvatski jezik koji je štokavski“. Tako bi za razliku od srpskog, koji je samo štokavski, hrvatski postao „službena mješavina dijalekata“, koja „jednako uvažava sve tri hrvatske lingvističke dionice u kojima ča i kaj i što jednako milo i toplo zvone“. Braniti se treba, međutim, ne samo od pogubnog srpskog uticaja nego i od „globalizacije i anglizacije hrvatskoga jezika“, posebno u medicinskoj terminologiji. U tom cilju, kaže doktor, „moguće je stvoriti izraze koji precizno i točno u hrvatskome opisuju problem... uskrisuju riječi arhetipskih priziva, te formiraju novi strukovni jezik, kao nekada Bogoslav Šulek i drugi kreatori hrvatskoga nazivlja“. Kad je raspisan konkurs za zamenu hirurškog anglicizma stent, doktor Štambuk je smislio hrvatski naziv proširnica ili žilni potporanj i dobio prvu nagradu. Pejsmejker je na hrvatski preveo kao ritmodajnik, a za sidu iliti ejds stvorio je naziv kopnica, primetivši da „bolesnici gube tjelesnu težinu i kopne, poput snijega”. On kaže da je skraćenica AIDS nezgodna za izgovor i za promenu po padežima (što je tačno), dok je njen francuski ekvivalent SIDA „kod nas deplasiran jer isto je i hrvatsko žensko ime; naime, tako se zvala pjesnikinja Sida (Sidonija) Košutić.” Za neupućene, napomenimo da je Bogoslav Šulek bio hrvatski leksikograf (poreklom Slovak) i da je u poslednjim decenijama 19. veka uveo u upotrebu dosta novih reči koje danas koriste ne samo Hrvati nego i Srbi. Znao je, međutim, i da preteruje, pa tako nisu prihvaćene njegove kovanice kao „mjerak” umesto metar, „mjerić” umesto centimetar, „mjeretina” umesto kilometar, „slador” umesto turcizma šećer i druge. Dr Štambuk zastupa slične stavove kao Šulek, čak i piše jezikom devetnaestog veka. U to vreme još je bilo normalno da se za astmu kaže „sipnja” ili „zaduha”, za tuberkulozu „sušica”, za dizenteriju „srdobolja” i slično. Danas je medicina globalizovana (što je sigurno bolje nego da je provincijalna), pa bi „kopnica”, umesto internacionalno prihvaćenih skraćenica koje tačno opisuju prirodu bolesti, delovalo neozbiljno. Anglicizam „ejds” nije nam neophodan, ali „sida” se lako izgovara i menja se kao imenica ženskog roda. Pokojna pesnikinja Sidonija, kao ni nekadašnje srpske Perside koje su iz milošte nazivali Sida (nosi li još neko danas to ime?), sigurno se neće uvrediti zbog toga.