Arhiva

Spektakl praznine

Tijana Todorović | 20. septembar 2023 | 01:00
Spektakl praznine
Tijana Todorović Vozajući se taksijima sa jedne na drugu adresu tokom ove novogodišnje noći, shvatila sam da je i naša Srbijica u tranzicionoj histeriji uspela da zameni proslave religijskih i populističkih praznika. Ni E od euforije, ni H od histerije. Informacija koju sam dobila od jednog taksiste, koji je došao da nas odveze putem regularnog telefonskog poziva i sa standardnim čekanjem od tri minuta, glasi: “Kao malo jača subota! Evo, puna taksi stanica. Nema posla, saobraćaj normalno funkcioniše. A, za Svetog Nikolu i prvi i drugi i treći dan nije moglo da se postigne koliko je bilo posla.” Hm, hm, hm. A, možda narod jednostavno nema para za dva slavlja u jednom mesecu? Hajde da poverujemo u to, a ne da im je Sveti Nikola miliji. Ako pođemo od te teorije, onda treba da smo zahvalni lokalnim vlastima diljem Srbijice na organizovanju besplatnih dočeka Nove godine na gradskim trgovima. Beograđani su ispred Doma Narodne skupštine uživali uz milozvuke Sergeja Ćetkovića i bendova Van Gog, Galija i Plavi orkestar. Kragujevčani su dobili besplatan koncert benda Osvajači, Novosađani Zvonka Bogdana i Bajagu (koji je subverzivno u ponoć otpevao stihove “Ja moram da pijem da zaboravim, ja ne smem trezan tu da boravim”), u Pirotu je na gradskom trgu svirala grupa Alisa, u Kraljevu Divlje jagode,  a u Novom Pazaru uspešan nastup imao je Željko Joksimović uprkos (lažnim)  pretnjama o postavljenoj bombi. Hajde sad pročitajte još jednom ovaj pasus i probajte da izbrojite koliko ljudi u svom okruženju poznajete da ih u 2012. zanima da slušaju Alisu, Divlje jagode, Galiju ili Osvajače. Iskreno sam se našla u šoku shvativši da su ovi bendovi još aktivni, a onda se bacila na razmišljanje o tome koliko li se tog budžetskog novca izdvoji za finansiranje ovog slavlja. I ko tačno dobija platu za to da bude umetnički direktor ovakvih manifestacija i kako se na kraju bira ko će da sagradi binu, iznajmi ozvučenje, unajmi obezbeđenje, nahrani izvođače... Znakovi pitanja nastavljaju se u nizu. Etno-pop Evo, znam da spektakl u Beogradu ne može da košta manje od nekoliko stotina hiljada evra. I ko je tačno odlučio da deo tog novca dobije Neša Galija koji je svoju odanost otadžbini vežbao pevajući po mostovima na proleće 1999? Ovaj doček Nove godine za plebs ne zavisi od prodaje karata i sigurno neće da propadne ako se na programu nađe i nešto primerenije trenutku u kome živimo. Ili ako se (ne daj bože) novogodišnji honorar udeli nekom relativnom mladom bendu. Mislim na ove što su postali popularni posle 1990, a ne sviraju impotentni etno-pop. Ti mladi bendovi su, naravno, politički neosvešćeni ili neopredeljeni, pa samim tim i nesposobni za život i menadžment svoje karijere, te onda partijski poverenici zaduženi za kulturnu delatnost lako mogu da previde njihovo postojanje. Sami su (smo) dakle krivi. Isto smo tako sami krivi što je najveća žurka na Balkanu provajded baj Aca Lukas i što u holovima Sava centra nastupa Marko Bulat. Bel Ekspo centar ugostio je di-džejeve Nikifora, Nemaxa, Aleksa Undra, Maliku, i Isy Dee. Izvinjavam se na neobaveštenosti, ali meni ova imena zvuče kao da se neko zeza i nasumično lupeta imena izvođača. Ovoj sveopštoj sprdnji sa proslavom Nove godine i izmišljanju načina da se “preko noći” zgrne neka lova poseban kreativni doprinos je odigrala organizacija žurke pod nazivom “Armagedon 2012”. Izdvajam najuzbudljivije delove njihove promotivne kampanje: “Smak sveta se bliži. Moralne barijere i tabui se ruše. Ništa više nije zabranjeno. Priuštićete sebi običan izlazak ili ipak nešto više?” Pa onda: “Bitka za doček 2012. označiće kraj sveta i zabave kakve smo do sada poznavali. Ne morate biti bezgrešni da biste učestvovali i bili putnik Armagedona.” I da dodam, sve se ovo dešava u Beko hali. Beko, ona državna firma koja je proizvodila konfekciju u staroj Jugoslaviji, a trenutno se vodi kao akcionarsko društvo u stečaju. I opet, neko treba da izda i tu salu (stečajna uprava?) i hol Sava centra i Arenu. Cenovnik ovih usluga na internet-stranicama gorepomenutih institucija nije dostupan. Klubovi Nisam bila na pomenutim proslavama, samo sam se malo oko njih zbunila. Otišla sam na nekoliko prijateljskih kućnih okupljanja gde nisu primećeni znaci prazničnog raspoloženja. Svaka peta devojka je bila relativno svečano obučena, momci su se radovali samo dok su ispaljivali vatromet. Na jednoj večeri gledali smo televizijski program Studija B koji je delovao kao u zlatna vremena vladavine Dragana Kojadinovića (SPO). Prenos koncerta ispred Skupštine, Đule Van Gog u beskrajnom nastupu pod maksimom: “Pucajte, ja i dalje sviram”. Pretop u video miksu. Split screen, dve slike. Vatromet na novom mostu, pardon mostu preko Ade (Đilasov most od milja), a onda zatim Đule liže kameru, a onda reporterka koja intervjuiše presrećne sugrađane koji tačno u ponoć prelaze most. Prelaze most. Prelaze most. Prelaze most. I samo to. Dok gledam taj prenos sve počinje da liči na vrhunsku konceptualnu umetnost sa hiljadama statista uključenih u performans. Prelazak preko mosta se tretira kao najluđi čin zabave uoči dočeka nove 2012. Povratak u budućnost. Napuštamo ovu kuću, odlazimo u jedan “kul” beogradski bar gde pripadnici takozvane kulturne elite proslavljaju uz ex-Yu hitove. Malo mi se razbistrilo u glavi oko tog problema Alisa - Divlje jagode - Osvajači. Dakle, to se sluša i voli, ali u intimnosti doma svog ili u specijalnim prilikama. Odlazimo odatle posle pet minuta i nastavljamo turneju po klubovima i žurkama. Usput se čuju engleski, ruski, slovenački, francuski. Oko 15.000 ljudi (kako zvanični podaci govore) poverovalo je da je baš Beograd grad u koji treba da dođu da dočekaju Novu godinu. Ne znaju oni da su alkoholna pića bila dostupna u prodavnicama posle 10 uveče ekskluzivno zbog njihove posete i da kafići i barovi inače ne rade do 6 ujutro. Ostavili smo odličan utisak na goste, prevarili smo ih još jednom. Ono što su pročitali u vodičima i na internetu više nije tačno, mora da se piše novo, jer je grad koji nikad ne spava NJujork, a ne prestonica Srbije. Turisti koji su imali dovoljno sreće da od doušnika saznaju kako je nastao taj mit o ludom provodu u Beogradu, sigurno su čuli o preminulom klubu Industrija ispod knjižare Plato u Vasinoj. To je bilo aktuelno 90-ih, umrlo je početkom dvehiljaditih, da bi vaskrslo opet za doček ove Nove godine. Ta novogodišnja žurka počela je u subotu oko 10 uveče, a završila se u ponedeljak rano ujutro. Bez prestanka. Čudni su se sentimenti tu pomešali između svedoka istorije, nekadašnjih posetilaca Industrije i ovih klinaca koji su do sada mogli samo da žive od pozajmljenih sećanja. Svako ko je tamo bio nije mogao da se požali da nešto sa Novom godinom nije u redu. Prvog januara pogledala sam aktivnosti na Fejsbuku i u nizu uljudnih, generičkih želja i saveta za predstojeću godinu zapamtila samo jednu šarenu čestitku. Na njoj je pisalo: “Ne odustajte od nove godine!” Nešto drugačije Pored Industrije doček festivalskog tipa desio se i na brodu 20/44 na Savi, gde je žurka trajala od četvrtka do ponedeljka ujutro, sa malim pauzama za odmor zaposlenih. Ispostavilo se da je skoro istih stotinjak ljudi odlazilo na ovaj brod svake večeri. Bez želje da promene adresu. Ima nešto u tom mestu... ne bih rekla da je magija. Možda samo pošten odnos vlasnika prema publici. Cena karte je bila skoro ista kao i svakog vikenda, nisu obećavali nikakav spektakl (pa tako nije došlo ni do debakla), 90 posto programa činili su domaći di-džejevi, lokalni muzički heroji, a ne velike zvezde. I napravili su najbolji doček Nove godine u Beogradu.