Nokauter sa flautom

Bio je megazvezda u vremenima i okolnostima kada je to bilo mnoge teže nego danas. Zbog njega su boks gledali i zavoleli i oni kojima taj sport nije bio preterano zanimljiv. Među bokserskim svetom njegove borbe se i danas prepričavaju – atraktivan, gotovo neponovljiv gard, nokauti koji su ušli u televizijske špice sportskih emisija tadašnjih televizija, pa su na ringu mnogi pokušavali da ga oponašaju. Da čudo bude veće, u boks nije uleteo iz sveta žestokih uličnih momaka već iz srednje muzičke škole gde je svirao flautu i klavir. Sportski hroničari su zabeležili da je Marijan Beneš bio profesionalni i amaterski prvak Evrope, tri puta šampion Balkana, četiri puta prvak Jugoslavije i devet puta Bosne i Hercegovine, osvajač „Zlatne rukavice’’, „Čelične pesnice’’ i mnogih drugih pojedinačnih i klupskih trofeja. Pre skoro četiri decenije bio je i sportista godine u SFRJ. Pobede i šampionske titule su mu baš nekako dobro stajale. I danas, kada je zakoračio u sedmu deceniju života, nije zaboravljen, ali javnost izbegava. Delimično, zbog prilično velikih problema sa glasnicama – teško i sporo priča, a delimično zato što se baš i ne slaže sa ovovremenim sistemom vrednosti. Telo i duh su mu, međutim, kao u kakvog znatno mlađeg čoveka. Trener je u jednom mladom banjalučkom bokserskom klubu „Feniks’’ i veruje da je na putu da prepozna i napravi nove šampione. Živi prilično osamljeno u prelepoj kući u banjalučkom naselju Vrbanja, od nacionalne penzije (nešto više od hiljadu i dvesta evra mesečno) koju je Republika Srpska dodelila svim sportistima njegovog ranga. U kući je okružen brojnim peharima i drugim priznanjima, kao i fotografijama svoje četvoro dece i različitim Titovim portretima. –Sjećam se, dabome da se sjećam tih vremena slave. I, normalno, jasno mi je gdje sam griješio, šta sam mogao pametnije i bolje. Generalno sam, ipak, veoma zadovoljan. Danas znam da sam u cijeloj sportskoj karijeri najsretniji bio kada sam postao pionirski prvak Tuzle. Od tog uspjeha je sve krenulo. A u životu sam najsretniji zbog djece, već su zreli i uspješni ljudi. Jedna kćerka je stomatolog, udata ovdje u Banjaluci, dvije su u Beču – jedna magistar muzike, a duga studira prava, sin je u Londonu i priprema doktorsku disertaciju na političkim naukama. To se ja sada hvalim, ali velike zasluge za njihove uspjehe imaju i njihove majke (dva puta se ženio). Radujem se ovako sam, ali radujemo su povremeno i zajedno njihovim uspjesima. PISANJE: Najveće zadovoljstvo i moja velika potreba u posljednje vrijeme je pisanje. Objavio sam zbirku pjesama „Druga strana medalje’’ i mislim da već imam dovoljno materijala za drugu. Pišem i druge stvari, jednostavno imam potrebu da to radim, imam strast za tim kao nekada što je bilo sa borbama na ringu. To me nekako i najviše opušta, a bude mi drago kada ljudi, koji su to vidjeli, kažu poneku lijepu riječ. Na ovaj način se nekako vraćam i na svoj neostvareni mladalački san. Počeo sam studirati književnost, ali jednostavno zbog boksa sam to morao ostaviti. Sad imam vremena, a i osjećam da na ovaj način imam mnogo šta reći i vjerujem da će biti i onih kojima će to biti zanimljivo, pa ću se potruditi da to i objavim. BOKS: Imam osjećaj da me ne razumiju kada se trudim da objasnim da boks nije puka tuča. To je svojevrsno viteštvo. To je u neku ruku i šah, jer ako ne umiješ predvidjeti bar tri poteza protivnika unaprijed, onda si gotovo siguran gubitnik u borbi. Znam da za mene vlada mišljenje kako sam bio u ringu nemilosrdan, većinu borbi i pobjeda sam završavao nokautom. Ali, samo moji bliski su znali da sam često nakon borbi plakao, jednostavno me uhvati misao šta će biti s momkom koga sam nokautirao, šta sad misle njegova majka, otac i drugi. To me znalo držati danima, ali čim uđem u ring želio sam novu pobjedu. Zbog boksa sam ostao bez jednog oka, više od dvadeset puta sam imao lomove na šakama, ali bi, vjerovatno, kad bih mogao ponoviti život, opet izabrao boks kao svoj sport, mada sam u mladosti bio talentovan i za neke druge sportove. Boks se danas, kao i svi drugi sportovi, pretjerano komercijalizovao. Sve je manje viteštva, a svega drugog više. Braća Kličko su to doveli do savršenstva u ovo vrijeme, ali ja, svejedno, mislim da oni nisu format onih šampiona kakvi su bili Klej, Frejzer, Forman, Tajson i drugi. UZORI: Svi klinci, pogotovo u sportu, imaju uzore koje obično oponašaju i to u početku može biti jak pozitivan motivacioni faktor, ali za uspjeh to nije dovoljno. Mora se uložiti ogroman trud, a da bi se bio veliki šampion u bilo kojem sportu, moraš imati i nešto lično što te izdvaja iz velike mase. Moj bokserski uzor je bio Zvonko Vujin, imao sam ogromno poštovanje prema njemu. I jednom, on skoro na kraju karijere, a ja u nezadrživom usponu, u okviru klupskog takmičenja, namjestilo se da boksujemo jedan protiv drugog. Zvao sam ga, zvao i njegovu porodicu, samo da se nekako izbjegne taj susret, recimo da on pređe u neku drugu kategoriju, skine ili doda koji kilogram, ali on je bio ponosan – nije želio izbjeći borbu, a po svoj prilici je i vjerovao da može pobijediti. Nokautirao sam ga. A onda u svlačionici plakao kao malo dijete. Svi su mi se tada smijali, nisu me razumjeli. Ja i danas imam ogroman respekt prema tom čovjeku. Svi, kao i vi, koji navrate kod mene, iznenade se ovolikim brojem Titovih slika koje držim u gotovo svim prostorijama u kući. Ja na taj način samo izražavam poštovanje prema tom čovjeku. Mogao bih o njemu i tom vremenu danima pričati, ali mislim da su dovoljne samo dvije stvari. Jedna je da se tada nismo nacionalno prebrojavali i mrzili. A druga, tada je i ker lutalica imao šta da jede, a danas na sve strane vidimo ljude kako prevrću po kontejnerima i traže hranu. Zbog toga sam baš tužan. Inače, sa Titom sam imao tri susreta, uvijek u grupi sportista. Prvi put on prilazi svakome od nas i meni kaže: „A, to si onaj mali što onako dobro biješ’’ , a ja mu odgovorim: ‘’Druže Tito, niste ni vi ništa viši ‘’. Baš se dobro nasmijao. Ali, nije moje poštovanje prema njemu zbog te epizodice, drugi su sa njim bili i češće i više, već zbog toga što smo svi mi tada živjeli i bolje i dostojanstvenije. BANJALUKA: Svi me doživljavaju kao Banjalučanina, a i ja se tako osjećam. Ali, u ovaj grad sam se doselio tek sa šesnaest godina, rođen sam u Beogradu, a dječje i dječačko doba sam proveo u Tuzli. Dio rata i koju godinu poslije proveo sam u Hrvatskoj, ali sam se opet vratio ovdje. Tu se osjećam kao svoj na svome. Ovdje sam se formirao kao čovjek, ovdje sam stekao slavu, ime, djecu, imao najljepše ljubavi. Imao, dakle, najsrećnije dane, ali i najnesrećnije. Ovdje su mi na početku rata ubili mlađeg brata, samo zato, vjerujem, što se drugačije nacionalno izjašnjavao. Neki, za koje sam mislio da su mi prijatelji, nisu mi pomogli, a vjerujem da su mogli, da ga spasim. Ipak, nije to prava Banjaluka. Ovdje i dalje imam prijatelje i ljude sa kojima se dobro osjećam. Ovdje sam sebi napravio i grobnicu. Tu mi je mjesto.