Arhiva

Između žutih i ljutih

Batić Bačević | 20. septembar 2023 | 01:00
Između žutih i ljutih
Dok analitičari i stručnjaci za politički marketing vode duboke rasprave o tajnim izbornim strategijama i parolama koje će pokrenuti apatičnu, ukočenu Srbiju, na autoputu Beograd - Novi Sad pojavio se prvi bilbord sa jednostavnom izbornom porukom, koja baš i nije u skladu sa načelima tolerancije i demokratije: „Neka radi motka.“ Valjda nošen idejom da više nema političkog ili ekonomskog projekta koji bi motivisao birače, ekscentrični lider NSS i zvezda rijalitija Marijan Rističević odlučio je da građanima ponudi ideju batine koja je iz političkog raja izašla. Pažljiviji posmatrači će, doduše, videti na ovoj paroli sasvim malo slovo „i“ koje motku pretvara u motiku, ali je sva prilika da su anonimni stratezi shvatili da vizija motike nije nimalo privlačna biračima, baš kao što nijednom levičaru nije palo na pamet da obećava prekovremeni rad. MASKIRANJE Od prvih višestranačkih izbora do danas, izborne kampanje u Srbiji su uspostavile novo pravilo - sve se može dogoditi u ovoj čudnoj zemlji, samo ne ono što su partije obećale u kampanjama. Od čuvene parole „Sa nama nema neizvesnosti“, koja je SPS-u omogućila da pobedi na prvim izborima i uđe u čitavu seriju balkanskih ratova, preko parole „Srbija se saginjati neće“, posle koje je usledila „ničim zamaskirana“ kapitulacija, partije su već istrenirale vlasnike glasačkih listića da poveruju u izbornu parolu tokom kampanje, ali i da obećaju da će nju zaboraviti čim se izbori završe. Zato i nema smisla remetiti lepu tradiciju sa podsećanjima da su poslednji izbori dobijeni na obećanjima o više stotina hiljada novih radnih mesta, besplatnim akcijama od 1.000 evra (koje će se deliti samo ako pobedi jedna koalicija) i budućnosti koja ne može da čeka. Desetak dana pre raspisivanja predstojećih izbora, kada su velike stranke već pri kraju definisanja izborne strategije, ali je čuvaju kao Iran nuklearna postrojenja, posmatračima uopšte nije jasno postoji li neka nepotrošena parola ili neko izborno obećanje koje ne bi postalo predmet opšteg podsmeha. Koje su to magične reči koje bi za dva meseca hipnotisale nekog birača i odvele ga do prvog izbornog mesta? Ili jednostavnije, šta nas to još nisu slagali? Stručnjak za komunikacije, koji je radio kampanje za G17, Igor Avžner podseća da su do sada svi već dali sva moguća obećanja, zbog čega više nije bitan slogan nego procena ko će najmanje slagati i izneveriti. NAVIJAČI „Kampanja će možda ličiti na slogane fudbalskih navijača – jedni će uzvikivati ‘mi smo grobari, najjači smo najjači’, drugi će skandirati ‘mnogo smo jaki’, ali kada se izvedu timovi na teren vidite da igraju veoma slabo, da primaju više autogolova nego što daju golova. Građani su umorni od velikih slogana, i još većih tema, od Kosova do EU, kao i da će najviše ceniti onu ponudu koja im obećava samo nešto bolji život u sagledivoj budućnosti. Jasno je da će po milioniti put ponuda slogana biti mnogo bolja od ponude politika, a brine me što buduću vlast neće određivati programi, ni rezultati, već matematika“, kaže Avžner za NIN. I dok se očekuje da se stranke ovog puta obruše na prodavce lažnih obećanja i optimizma, objašnjavajući građanima da im predstoji dug put do boljeg života, u kojem će se više raditi a manje krasti, neki politički insajderi veruju da će se čitava kampanja opet svesti na ubeđivanje birača da su oni drugi još gori od nas, iako priznajemo da se ni mi nismo proslavili zbog svetske krize i mangupa u našim redovima kojih smo se rešili. Niko se nije još setio, ali bi sociolozi mogli da naprave vrhunsku studiju o najvećim slabostima srpskog društva samo na osnovu izbornih parola u protekla dva izborna ciklusa. „Srbija iznad podela“, „Stručnost ispred politike“, „Od nas zavisi“, „Da već danas bude bolje“, „Sigurna budućnost“, „Samo napred, nema stajanja“ i, na kraju, kao neka vrsta političkog šlagera, „Narod najbolje zna“. Dovoljno je samo ubacivati „ne“ u parole. Predavač na Fakultetu za medije i komunikacije Voja Žanetić ocenjuje da će na izborima učestvovati vlast i tri vrste opozicije, od kojih se jedna zalaže da u Evropu uđemo po svaku cenu, druga je za Evropu ali, ako može, ne baš po svaku cenu, dok treća ne bi nikako ulazila u Evropu. „Čitava kampanja će se svesti na to da li idemo u Evropu sa ovim ili nekim drugim ljudima, iako je svima jasno da u tu Evropu nećemo ući ni kada se budu raspisivali oni tamo izbori, kao i da odluka o ulasku u EU nema veze sa nama. To je možda i sasvim logično za zemlju u kojoj nemamo političke nego politikantske partije, u kojoj se sva politika svodi na uređivanje i čitanje tabloida po beogradskim kafićima, novim rodnim mestom srpske politike“, kaže Žanetić i kao posebnu specifičnost izbornih kampanja navodi drugi izborni krug koji se održava po ambasadama. „Imamo vlast, opoziciju i minimum tri ambasade koje u izbornom plej-ofu tumače izborne rezultate“, zaključuje Žanetić. Jedna od najprostijih ali i naj- efikasnijih izbornih parola krajem prošlog veka bila je ona sa kojom je Momčilo Krajišnik dobio izbore za člana Predsedništva BiH, koja je bila jasna svima na Balkanu i gotovo nikome iz spoljnog sveta: „On zna s njima“. Krajišnik je kasnije osuđen, jer su sudije u Hagu izgleda bile uverene da uopšte nije znao s njima, ali je ta parola postala opšta ilustracija vođenja politike u multietničkim sredinama, punim neiskrene saradnje i sasvim iskrene netrpeljivosti. Ma koliko stranke u Srbiji bile podeljene, savršeno se slažu da treba čuvati privatnost svojih finansijera, kao i da je pokret „belih listića“ izuzetno štetan za Srbiju. Kada bi zagovornici tog pokreta imali svoju parolu, možda bi glasila „mi znamo s njima“. „Idealni“ slogani DS – Nas bi htela i Angela! DSS – U se, na se i pod Ruse! JS – Voštani, Serbijo! LDP – Borise, nudimo se! LSDV – Fusnota i za Vojvodinu! SDPS – Mi smo ovi Rasimovi! SNS – Sjaši Žuti, da uzjašu ljuti! SPO – Ravna Gora s Čedom mora! SPS – Gde je Ivica, puna je marica! SRS – Al’ nam Hag nije drag! PUPS – U ime oca i sina! URS – Avioni, kamioni, regioni! (Voja Žanetić, iz knjige u pripremi „Gde smo ono stali”)