Promena matrice

Aktivisti Demokratske partije socijalista (DPS) konačno su uslikani kako probranim građanima dijele pakete sa brašnom, uljem, šećerom i sapunima, mediji su detaljno pisali o nezakonitim konkursima za zapošljavanje, ali sve to ne mora da znači da će poslije izbora 14. oktobra stranka Mila Đukanovića izgubiti vlast. Ali sigurno je da će razlika između koalicije „Evropska Crna Gora“ i tri opozicione grupacije biti veoma mala, a ne bi bilo iznenađenje čak ni da osvježena opozicija uzme koji glas više. U slučaju da DPS - s kojom je tradicionalno u koaliciji mala Socijaldemokratska partija Ranka Krivokapića, a ovog puta i minorna Liberalna partija Andrije Popovića - ostane bez apsolutne većine, ključevi će biti u rukama manjinskih partija: Bošnjačke stranke, albanskih stranaka, te Hrvatske građanske inicijative. Novi izborni zakon im daje veoma nizak prag za ulazak u parlament, pa se procjenjuje da će zajedno imati šest od ukupno 81 poslaničkog mjesta. Manjinske stranke su DPS-u mnogo naklonjenije nego opoziciji. NAGOVEŠTAJ U slučaju da ishod izbora bude takav da manjine spasavaju Đukanovića - što nagovještavaju posljednje ankete - to će značiti da je i Crna Gora, u kojoj je ista partija dominantna od 1991, na putu da u bliskoj budućnosti dočeka izbornu smjenu vlasti. Anketa Centra za demokratiju i ljudska prava pokazuje da Đukanovićeva koalicija ima 47,2 odsto, Demokratski front (DF) predvođen Miodragom Lekićem 18,5, Socijalistička narodna partija (SNP) Srđana Milića 14,9, a Pozitivna Crna Gora Darka Pajovića 10,2 odsto podrške. Ipsos Stratedžik marketing, koji je istraživao po porudžbini vladajuće stranke, ustanovio je isti procenat za DPS, za DF 24 odsto, SNP 11, a Pozitivna Crna Gora (PCG) osam odsto. Zbir je isti: opozicija može da računa na oko 43 odsto podrške, oko 10 odsto više nego na prošlim izborima. DPS je sa saveznicima ranije imao preko 50 odsto, pa nema dileme da je Đukanović uzdrman. Ključna promena zbog koje čelnike DPS-a boli glava jeste da sada svi nezadovoljni stanjem u državi imaju za koga da glasaju. Postoji mogućnost alternative za one koji su dosad glasali za DPS-SDP koaliciju, a sad smatraju da vlast više nije sposobna da ozdravi ekonomiju, smanji socijalne razlike i državni aparat očisti od upliva mafije. Pribježište za njih bi mogla biti PCG Darka Pajovića. Osnovana u maju, PCG se profilisala kao partija kojoj je cilj čuvanje tekovina obnove nezavisnosti. Od referenduma se pokazuje da suverenisti nezadovoljni vlašću nijesu spremni da glasaju za opoziciju koju mahom smatraju prosrpskom. Da im je Pajovićeva partija bliska vidjelo se iz jednog julskog istraživanja po kojem je dolazak PCG na osam odsto korespondirao sa padom rejtinga DPS-a od pet i SDP-a od tri procenta. Druga okolnost koja budi nadu oponentima vlasti je formiranje DF. Ne toliko zbog udruživanja Nove srpske demokratije Andrije Mandića, Pokreta za promjene Nebojše Medojevića i dijela SNP-a na čelu sa Predragom Bulatovićem, te okupljanja istaknutih nestranačkih ličnosti, koliko zbog novog pristupa. KOREKCIJE Medojević i Mandić pristali su da lidersku poziciju ustupe bivšem šefu diplomatije Lekiću, što je dosad u Crnoj Gori bilo skoro nezamislivo. Osim toga, na račun dijela svojih partijskih kolega mjesta na izbornoj listi i potencijalne poslaničke funkcije dodijeliće javnim ličnostima. DF je idealna formula za Mandićevu stranku da se profiliše kao konzervativna, a ne prosrpska, znajući da je to jedini način da u perspektivi bude poželjan partner u narednoj vladi. Najzad, možda i najvažnije, Front na čelu sa Lekićem promoviše značajno umjereniji pristup, čime se polako može eliminisati strah da bi ulazak DF u vlast značio početak hajke na protivnike umjesto ozbiljnog i metodičnog rješavanja problema. Osnivanje DF će vjerovatno nanijeti ozbiljnu štetu SNP-u. Zato je Milić u kampanji morao da dokazuje da je SNP ostao istinski opoziciona stranka, a ne potencijalni pojas za spasavanje Đukanoviću, što se moglo zaključiti iz djelovanja nekih njegovih najbližih saradnika posljednjih godina. Milić je, svjestan opasnosti da mu DF preotme glasače, u kampanji imao naglašenu „srpsku notu“, pa je jedna od njegovih osnovnih postavki borba za povratak srpskog jezika kao službenog i borba za prava Srba. Tako se došlo do situacije da je Mandić, na čelu zvanično srpske partije, počeo da se bavi uglavnom ekonomijom, dok Milić, čija je SNP formalno građanska opcija, u kampanji nije prestajao da „srbuje“. To je jedan od razloga što doskorašnje ustrojstvo opozicije, oličene u Miliću, Mandiću i Medojeviću, nije ugrožavalo Đukanovića. Prekratak je period da Lekić neutrališe prosrpsku zaostavštinu Mandića, Milić je suverenistima neprihvatljiv, a Medojević neuvjerljiv. Razočaranima u DPS ostaje Pajović, koji od relativno nepoznatog NVO aktiviste gradi imidž ozbiljnog političara. Izgleda da od toga koliko će on ići visoko zavisi dokle će Đukanović padati. Srpska provincija Predviđanja da će Đukanović najviše igrati na kartu opasnosti od velikosrpstva i nastojati da zadrži moć tako što će sebe predstavljati jedinim braniocem crnogorskih interesa, obistinila su se. Ta teza, u raznim varijacijama, težište je njegove kampanje u svim nastupima, čime pokušava da nadomjesti odsustvo rezultata; jedino dostignuće - otvaranje pregovora sa EU - ništa ne znači građanima koji više ne znaju kako da zaustave urušavanje standarda. Zato je cilj Đukanovića da stvori sliku da će, ako on ne ostane na vlasti, Crna Gora ponovo postati srpska provincija, pa optužuje Demokratski front da mu je to tajni cilj, u čemu će mu pomoći Pozitivna Crna Gora. Ipak, to mu baš ne ide. Iz Srbije ne dolazi ni najmanji signali podrške opoziciji niti bilo šta što bi išlo u prilog Đukanovićevom sijanju straha. Uz to, i sam je promovisao novu fazu u odnosima sa Srbijom krajnje blagonaklonim izjavama o Nikoliću i Dačiću.