Sveto ili prokleto

Noel Lardž imao je 27 godina kada je osuđen na 357 godina zatvora i četiri doživotne robije. Jedan od najaktivnijih revolveraša Belfasta, odslužio je 16 godina prije nego je oslobođen nakon mirovnog sporazuma kojeg su irska i britanska vlada potpisale na Veliki petak 1998. godine. Ne, nije iz Irske republikanske armije (IRA), niti iz bilo koje od njenih frakcija. Noel je bivši borac probritanske paravojne organizacije UVF (Ulster Volunteer Force). Našli smo se u jednoj nevladinoj organizaciji. Istetoviran, izbrijane glave, nizak, žilav, mišićav, u top formi, tankih skupljenih usana i sitnih očiju iza naočala. Obučen u crno, govori tiho i polako, ujednačenim tonom, ispija mlijeko koje iz plastične boce ulijeva u čašu. Ostavlja dojam smirenosti, ali se na svaki zvuk trza i okreće pogled ka vratima. Bio sam loš momak, jedino je što kaže o svojoj prošlosti. Uzima papir, crta zatvorske zgrade, čuvene H-blokove, hladan, preozbiljan, oštrih crta lica, širokih viličnih kostiju. Već te 1985. godine u Kramlin roudu, evropskom Alkatrazu, svrstan je u kategoriju zatvorenika najvišeg rizika. Odmah je naučio nepisana pravila: lojalisti i republikanci ne komuniciraju; jedni izlaze iz ćelija tek kad drugi uđu u svoje; vođa u zatvoru se sluša i sluša se samo vođa.

Ako stražar kaže nekom zatvoreniku da zaključa vrata, on se ne miče. Čeka da isto to izgovori vođa i tek onda zaključava vrata, sjeća se. Vođe međusobno razgovaraju samo u borbi za bolje zatvorske uslove. Ali ne biva to svaki dan. Ista situacija ih ujedini. Na primjer, protest protiv skidanja zatvorenika do gole kože radi pretresa. Danas mnogi kažu da je tako, i već tada, počeo mirovni proces, kaže Lardž. Ustaje i donosi knjigu o lideru UVF Gastiju Spensu. Kaže, obavezno štivo za razumjeti Sjevernu Irsku. U Mejzu sam najprije bio u bloku H-3. Svaki blok imao je po četiri krila i dešavalo se da smo mi i republikanci u istom bloku, ali nikad u istom krilu. Do prije deset godina stav bivših zatvorenika lojalista bio je - sravniti to mjesto sa zemljom. Danas, kad to više nije realno, bolje je da u tome učestvujemo jer posljednje što bismo željeli jeste da neko drugi u naše ime priča naše priče. Mislite li da je slučajno za mirovni centar izabrano mjesto gdje je umro Bobi Sands? I vi i ja znamo da bi to bio spomenik republikancima umrlim u štrajku glađu, kaže Lardž.

Zatvor Mejz udaljen je petnaestak kilometara od Belfasta. Prve zatvorenike primio je nakon zajedničke akcije britanske vojske i policije kodnog naziva Demetrius. Od 450 ljudi za koje je tadašnja britanska obavještajna služba MI5 sumnjala da su pripadnici IRA, u nekoliko dana avgusta 1971. pronađeno je i uhapšeno njih 350. Odluka vlade Sjeverne Irske o internaciji biće na snazi punih pet godina i značiće: sumnjiv = uhapšen i zatvoren; bez suđenja. Dvije godine kasnije Mejz će primiti i prvog zatvorenika lojalistu, ali sve do posljednjeg dana, septembra 2000. godine, ogromna većina od nekoliko hiljada njegovih stanara uvijek će biti republikanci.



Za republikance Mejz/Long Keš je mjesto gdje je oružana borba prerasla u političku. Za lojaliste, to je mjesto koje treba zaboraviti jer ne žele da članovi IRA, koji su u zatvoru umrli štrajkujući glađu, budu slavljeni kao heroji. Zato, ni deset godina nakon prve inicijative šta uraditi s ovih 300-400 hektara, još nema dogovora, rekao je Nil DŽarman, direktor Instituta za istraživanje konflikta, kad sam ga intervjuisala u njegovoj kancelariji u Belfastu.

Evropska unija odobrila je 18 miliona funti (blizu 22 miliona evra) za mirovni centar i konzervaciju nekolicine zatvorskih zgrada koje su izbjegle rušenje. Pod zaštitom države ostali su stražarski toranj, kapela, jedan H-blok i, što unionisti ne mogu oprostiti, zatvorska bolnica u kojoj su umrli štrajkači glađu. Centar je projektovao Danijel Libeskind, autor Jevrejskog muzeja u Berlinu i novog Svjetskog trgovinskog centra u NJujorku, a onda je, iznenada, usred tenderske procedure, premijer Sjeverne Irske Piter Robinson povukao svoju saglasnost. Članovima svoje Demokratske unionističke partije obratio se pismom, umjesto uobičajenim brifingom - jer je, napisao je, vrijeme godišnjih odmora. Naveo je da se kontroverze odnose na pitanja kako će se u budućem centru pričati priča o zatvoru i, šire, kako o istoriji Sjeverne Irske, zaključivši da u mirovnom centru takve priče ne treba pričati. U oktobru je Evropska unija opozvala odobreni novac, a u januaru saopštila da će grant biti preusmjeren na druge projekte u Sjevernoj Irskoj, te da se Mejz ponovo može kandidovati u januaru 2015. i, eventualno, odobriti ne prije januara 2016.
Posljednji put bio sam ovdje kad sam dolazio posjetiti ujaka. Za deset godina, koliko sam u ovom poslu, nikad mi niko nije tražio da ga vozim u Mejz, kaže mi vodič iz Pedi Kembel crnog taksija. U vrijeme nevolja ovaj bi put trajao dva sata. Na svakom koraku britanska vojska i policija, punktovi, barikade, provjere, pretresali bi vas, pretresali bi mene, pretresali bi vozilo. Sad se, evo, stiže za 20 minuta. Nismo još gdje bismo željeli biti, ali smo daleko od onoga gdje smo bili, kaže Tom Hana.

Dva je sata, na ulicama oko nekadašnje vazduhoplovne baze RAF-a tog junskog dana ni ljudi ni auta. Mrtva tišina. Nasuprot zatvorske ograde nekoliko kuća i jedna dugačka bijela niska zgrada. Svuda naokolo britanske zastave. Veliki natpis razvučen među stubovima ulične rasvjete: God Save the Queen. Teritorija je obilježena. Vodič se parkira pored jedne od kapija. Ne zna gdje je glavna, pa zove Pedija. Samo je glavna otključana i samo iza nje je stražarska kućica. Ulaz je zabranjen. Kao i fotografisanje. Dozvole može izdati samo vlada Sjeverne Irske. Kad više nisam u vidokrugu uniformisanom čovjeku s brkovima, slikam iz daljine zatvorske zidine. I, da, vraćaju mi se scene iz Gladi Stiva Mekvina. Ko ikada pomisli ozbiljno štrajkovati glađu, neka prvo pogleda taj film.
Počelo je 1. marta 1976. kada je britanska vlada ukinula paravojnim zatvorenicima politički status, što je IRA doživjela kao pokušaj kriminalizacije njihove borbe. U jesen iste godine Kijeran Nudžent bio je prvi zatvorenik koji je odbio nositi zatvorsku uniformu, izgovorivši često citiranu rečenicu: Nosiću je samo ako mi je ekserima zakucate na leđa. Ćebe protest je rođen.

Šena Volš jedan je od 300 republikanaca koji su od tada svoj zatvorski život živjeli omotani zatvorskom ćebadi; on lično pet godina. Od taksiste koji me je dovezao do Volšove kancelarije tražim račun. Fiskalni nema. Taksimetar nema. Nema ni ono što mi zovemo paragon blokom, što se unaprijed ispečatira, pa poslije samo upisuju iznosi. Jedva nađe neki notes, istrgne list papira, upisa: Vožnja taksijem 5, 21/06/13 i potpisa se. Pitam kolegicu Unu koja mi je ugovarala intervjue jesu li sigurni da je i ovaj dio kraljevstva u Evropskoj uniji.

Borili smo se protiv britanske okupacije, ali nismo mi tražili rat. Oni su došli u moj grad, u moju ulicu, kao strana vojska. Zato sam uzeo oružje. Britanska propaganda će reći da su ratovali katolici i protestanti međusobno. To je glupost. Ako vama iz bivše Jugoslavije to nije polazna tačka i ako dolazite s drugačijim pogledom, ja vam se izvinjavam. I britanski generali sedamdesetih su rekli da su u ratu sa IRA, a krajem osamdesetih da britanska armija ne može pobijediti IRA, iako je zvanični London tvrdio da oni čuvaju mir između dviju zajednica. Kad smo bili u ratu sa Britancima mi nismo bili vojnici, mi smo bili politički aktivisti s oružjem. Kad je rat završen, mi smo postali politički aktivisti bez oružja. I još se borimo za isti cilj - da prestane miješanje Britanije u ovaj dio zemlje, kaže Volš, javnosti poznat po video-izjavi iz jula 2005. koju je pročitao u ime IRA. Koliku god težinu je imala izjava da IRA obustavlja oružanu borbu, gotovo jednako jak utisak je ostavila činjenica da se, nakon više od tri decenije, jedan član IRA u medijima pojavio bez maske na glavi. Priča se da Long Keš treba da bude svetilište našim saborcima umrlim u štrajku glađu. Ja to ne želim. Želim da to bude cijela Irska.



Nakratko prekida priču. Da obriše suze. Ne uklapaju se u sliku čovjeka koji me je na početku razgovora pitao da li sam ja ta koja je maloprije htjela intervjuisati Brendana Mekfarlana u jednom restoranu. Da, jesam, sasvim slučajno. Sagovornik, univerzitetski profesor, upoznao me je s čovjekom koji je prišao da ga pozdravi. Organizator velikog bijega iz Mejza 1983. odbio je intervju, rekavši da mora poštovati hijerarhiju Komiteta bivših zatvorenika. Šteta; jedan je od takođe tri stotine zatvorenika IRA koji su krajem sedamdesetih bili u protestu nekupanjem i prljavom štrajku. Na uzvik slop out! svi kao jedan su kroz šupljine ispod vrata ćelija prolijevali mokraću iz noćnih posuda u zatvorske hodnike. Ostatke hrane, izmet i povraćanje mazali su po zidovima svojih ćelija. Kada se saborcima pridružilo i tridesetak žena u zatvoru Armag, zidovi su tamo bili i crveni, od menstrualne krvi.

A onda je 1. marta 1981. dotadašnji vođa IRA u Mejzu Bobi Sends počeo odbijati hranu. I tako narednih 66 dana. Svake dvije sedmice uključivao se po jedan od 75 prijavljenih dobrovoljaca, a nakon deset mrtvih IRA je štrajk glađu opozvala. A zatvorenici opet dobili pravo da nose svoju odjeću. Sends je za vrijeme štrajka osvojio mandat u britanskom parlamentu. On je osuđeni kriminalac. Odlučio je da uzme svoj život. Bio je to izbor koji njegova organizacija nije dozvolila mnogima od njenih žrtava, rekla je Margaret Tačer u Vestminsteru na dan njegove smrti.
Odgovor IRA na slobodi za pet godina štrajkova u Mejzu bio je ubistvo 19 zatvorskih stražara. Udruženje njihovih udovica i danas ima znatan uticaj na politiku unionista.

Imao sam 16 godina kad je umro Bobi Sends. Na dan njegove sahrane nisam išao u školu. Bio nam je neradni dan. U dijelovima Belfasta gdje žive katolici sve je bilo zatvoreno. Svi smo htjeli izraziti poštovanje. Bilo nas je oko 100.000, sjeća se moj vodič dok stoji nad crnom mermernom pločom na kojoj su Sendsovo i imena još dvojice članova IRA. Krsti se. Na groblju Milton vijori se trikolor Republike Irske. Pitam Toma identifikuje li se s tim ljudima. I osjeća li se žrtvom. Ne, nije mu niko u porodici stradao. Volio bi da živi u ujedinjenoj Irskoj, ali ne po cijenu ljudskih života. Ni jednoga, a kamoli blizu 4.000. nin
Ovaj tekst nastao je u okviru programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost

Medicina kao instrument politike

Martina Anderson (53) prvi put je uhapšena kad je imala 16 godina. Kao aktivist IRA u tamnicama je provela više od 13 godina, uvijek u kategoriji zatvorenika najvišeg rizika. Za preporuku britanskog vojnog ginekologa da joj se ukloni materica zbog bolnih mjesečnih ciklusa drži da nije slučajna - nego dio sterilizacije sistematski provođene u ženskim zatvorima.
Robije ju je izbavio mirovni sporazum iz 1998. Od tada je član Šin fejna, političkog krila IRA, a od 2006, kada je stranka promijenila politiku prema unionistima, zadužena je za kontakte sa nekadašnjim neprijateljima.
Nalazim je u njenom rodnom Deriju na javnoj raspravi o uličnim paradama. U jarkocrvenom mantilu, podignute kose, na visokim potpeticama, diskretno našminkana, ova sitna, energična žena plijeni. Istorijski trenutak je susret u Long Kešu svih bivših republikanskih zatvorenika, i muškaraca i žena, koji su inicirali ljudi iz Južne Afrike da bismo čuli njihova iskustva u procesu pomirenja. Jeste rečeno da mnogo više mora da se uradi da bi uloga žena u borbi IRA bila jednako vrednovana kao uloga muškaraca, ali Long Keš je imao posebno mjesto u srcima svih nas, govori.
Danas je poslanik u Evropskom parlamentu. Nije važno da li si član parlamenta ili šofer. Ako si zaposlen zahvaljujući partiji, od svojih primanja možeš zadržati samo prosječnu industrijsku platu, a sve ostalo ide u stranku. Svi smo jednaki i jednako vrijedni. Ko je sa nama, vjeruje u ono što radi, jer je sigurno da nije tu da bi se obogatio, kaže Andersonova.
Osim uravnilovke i rijetko viđene, gotovo sektaške discipline, za Šin fejn je karakteristično da mjesta u britanskom parlamentu na izborima osvajaju - odsutnošću. Od 18 mandata koliko se u Domu naroda (donjem domu) u Londonu popunjava iz Sjeverne Irske, u trenutnom sazivu Šin fejn ih ima pet i svih pet je - prazno. Odbijamo pokloniti se kruni. Odbijamo položiti zakletvu. Odbijamo obećati vjernost i lojalnost kraljici i njenim nasljednicima. Na bazi toga naši ljudi i dobijaju izbore, pojašnjava Andersonova.

Zakasnela revizija Krvave nedelje

Glavna autobuska i željeznička stanica u Belfastu zove se Evropa. Molim vas, dvije povratne karte za Deri. Mislite Londonderi? Sorry. Za dva sata vozom se stiže do većinski katoličkog gradića u kojem su 30. januara 1972. vojnici Britanskog padobranskog puka ubili 14 učesnika uličnih protesta. Za Krvavu nedjelju, opjevanu u hitu irskog benda U2 i prikazanu u istoimenom filmu, danas se smatra da je, zajedno sa zatvorskim štrajkom glađu, iznjedrila najmasovnije regrutovanje u redove IRA. Porodicama stradalih u maršu trebalo je gotovo 40 godina za reviziju istorije. Prva istraga trajala je tri mjeseca, druga skoro pedeset puta duže. U prvoj lord Vidžeri je utvrdio da je vojska u samoodbrani ubila 14 terorista; u drugoj, okončanoj 2010, lord Savil da je neopravdano ubijeno 14 nenaoružanih ljudi.
U mirno subotnje jutro u kafiću bivšeg gradonačelnika upoznajem Mikija Mekinija. Vozač taksija, u kasnim šezdesetim, u plavoj radnoj uniformi, sijede kose, uredno obrijan, prijatan je sagovornik. Sa kobnog uličnog marša, za razliku od brata, kući se vratio živ. Dobro se sjećam večernjih vijesti. Britanska vlada saopštila je da su njene snage ubile 13 revolveraša i bombaša. Potpuna neistina. Isto je sutradan objavio i NJujork tajms. Pitam ga kako to da su porodice stradalih 20 godina ćutale.
Morate znati kakvo je to bilo vrijeme. U toj 1972. bilo je najviše mrtvih tokom svih 30 godina nevolja. Naši roditelji bili su u šoku. Bili su zabrinuti za nas. Mnogi su se prijavili u IRA. I ja sam o tome razmišljao. Zato je razumljiv njihov strah, sjeća se Mekini. Godine 1992. članovi porodica ubijenih zatražili su deklaraciju nevinosti, poništenje Vidžerijeve istrage i procesuiranje odgovornih. Prvi i drugi zahtjev su ispunjeni. Ostalo je još da vojnike koji su ubili moga brata vidim pred sudom, dodaje Mekini.