Arhiva

Ko to tamo priča

Ivan Klajn | 20. septembar 2023 | 01:00
Ko to tamo priča
Treba nešto da uradimo, mi matori, kako bismo mladu generaciju odučili od pričanja. Ne, ne mislim da su brbljivi, ni da ih treba ućutkivati. Mislim na ono što mi je još pre više godina rekla koleginica na Filološkom fakultetu, nakon što je pregledala studentske prevode sa stranog jezika. „Zamisli, u njihovom rečniku uopšte ne postoji glagol govoriti! Samo pričati i nikako drukčije!“ Otad sam se mnogo puta uverio da je bila u pravu. Nedavno je „Politika“, u rubrici „Pogledi“, objavila dopis jednog studenta Pravnog fakulteta u Beogradu pod naslovom „Jezik i nacija“. S njegovim zaključcima mogu da se složim, ali mu ne mogu oprostiti što piše: „Mi Srbi smo okruženi zemljama u kojima ljudi, prema lingvistima, pričaju istim jezikom kao mi, ali to ne priznaju iz političkih razloga“. Potom kaže da je „u Francuskoj za vreme buržoaske revolucije samo pola stanovništva pričalo francuski jezik“, dok je „u Italiji za vreme ujedinjenja samo pet odsto stanovništva pričalo jezikom koji se danas smatra italijanskim“. Pričati znači pre svega pripovedati, kazivati. Može, naravno, da znači i „govoriti“, ali u smislu familijarnog razgovora, ćaskanja (Maločas sam pričala s komšinicom), pa i u negativnom značenju govora koji je suvišan, predugačak (Mnogo pričaš, brate!) ili u čiju istinitost sumnjamo (Ne pričaj koješta!). Uporedite „Ama šta mi govoriš?“, s divljenjem rečeno sagovorniku čije nas je saopštenje iznenadilo, i „Ama šta pričaš?“, upućeno nekome kome ne verujemo ni reč. U ozbiljnoj raspravi o odnosu jezika i nacije glagolu pričati nema mesta. Kao što pitamo „Govorite li srpski?“ ili „Parlez-vous francais?“, tako ćemo reći da Francuzi govore francuski, Italijani govore italijanski, a Srbi govore srpski.