Dražen nije bio za ovaj svet

Foto Aleksandar Dimitrijević

Na zakazani razgovor Biserka Petrović došla je starim, ali dobro održavanim golfom. Bio je to prvi auto koji je njen sin Dražen kupio i vozio. Setio sam se tog trenutka da je Dražen poginuo u golfu 7. juna 1993. u Dankendorfu, u Nemačkoj. Nisam želeo da u ovoj činjenici tražim sudbinske znake. Došao sam samo po priču majke najboljeg košarkaša koga je Evropa ikada imala. Dražen i ja smo imali posebnu vezu. Vukao me je svuda sa sobom, ponekad mi se nije ni išlo, ali kao da je bilo predodređeno da sve zapišem, da sve sačuvam da bih njegovu priču mogla pričati dok sam živa, govori mi dok prolazimo impresivnim hodnicima Muzejsko-memorijalnog centra Dražen Petrović u Zagrebu. Izgledala je vedro, osmehnuto, činilo mi se zadovoljno što će još jednom kroz priču proživeti Draženov život, čuvajući ga od praha vremena.

Detinjstvo

Dražen je bio tiho i povučeno dijete, nije mnogo pričao, ali kada je to činio, govorio je kao odrasla osoba. Majka mog supruga došla je jednog ljeta k nama u posjetu, Dražen je imao četiri godine i vidjevši tu njegovu osobinu, rekla je: Ovaj mali će biti nešto veliko. Bio je stvarno poseban, od rođenja nije bio samo moj i to vam sada ne govorim kao majka, već kao osoba koja je bila uz njega, pokušavajući da u ovu priču unesem što je moguće manje emocija. Plijenio je očima, ljudi su mi govorili da u njima vide milost, suze i smijeh, priča Biserka Petrović.
Gledali smo ga kao lutku, kao dijete koje to mora ostati vječno. Imali smo potrebu da ga štitimo, jer je kao mali imao iščašene kukove, od šest mjeseci je nosio remene. Ni tada nije osjećao tugu, igrao se s tim remenima. Odmalena je sam sebi pomagao i pretvarao se u nešto što niko od nas nije ni mogao pretpostaviti da će postati. Kako je rastao shvatala sam da sam dobila dijete koje nije bilo za ovaj svijet. Dražen nije mogao funkcionirati ako njegovi prijatelji nisu bili sretni. Dovodio mi je na ručak djecu iz vrtića kojima mama nije stigla skuhati ručak, kaže Biserka.

Jovan i Biserka Petrović nisu baš planirali da im sinovi Aleksandar i Dražen budu sportisti. Želeli su da im se deca bave muzikom. Dražen je svirao gitaru koja se i danas nalazi u Šibeniku, Aleksandar klarinet koji je pripadao Arsenu Dediću. Dražen je bio predškolac, ali ni tada nije mogao sjediti mirno jer je već imao tu energiju. Na časovima je redovno skidao jednu žicu, dok bi profesor to naštimao prošlo bi pola sata i čas bi bio gotov. Tada smo shvatili da nisu za muziku, iako su naučili svirati. Bio je odličan učenik, nijednu ocjenu nije dobio na popustu. Držao je do obrazovanja. Dao je dvije godine na Pravnom fakultetu dok nije otišao vani.

Šibenka

Košarku je u Šibenik doneo, i zarazio čitav grad, Aleksandar, Draženov stariji brat, kasnije i sam veliki igrač Cibone i reprezentacije Jugoslavije. Ako je Aleksandar izvukao Šibenik, koji do tada nije imao nikakvu tradiciju u ovom sportu, iz debele košarkaške provincije, mali, kako su Dražena zvali, pretvorio ga je u basket prestonicu bivše Jugoslavije. A tada je to samo po sebi značilo i vrh evropske košarke. Aco je već trenirao, Dražen je imao pet i po godina i vukao je njegove torbe na trening. Torba je bila veća od njega, ali je pošto-poto htio stići do dvorane, priseća se Biserka.

Pravom košarkom je počeo da se bavi sa 13 godina. Raskošno talentovan i fanatično radan, za samo nekoliko godina postao je ne samo košarkaški već globalni fenomen bivše Jugoslavije. Svako jutro je on budio mene, a ne ja njega, kako bi stigao na trening i potom u školu. Svi su tada nosili frizuru kao Dražen, držali su usta otvorenim kao on, roditelji su po njemu djeci davali imena. Shvatila sam da će biti velika zvijezda. Kao dijete od 17 godina rješavao je najteže situacije na terenu. Bio je najsretniji kada je igrao najstresnije utakmice. Opet, sebe nije smatrao izuzetnim, to su drugi primjećivali, kaže gospođa Petrović.
U prvi tim ga je uveo legendarni Zoran Moka Slavnić. Na opšte zaprepašćenje tadašnjih prvotimaca, bivših reprezentativaca, na trening je doveo 15-godišnjeg klinca i rekao: Ovo je Dražen Petrović, od sada ćete njega slušati na terenu. Zaista je tako bilo, priča Biserka. Moka mi je govorio koliko mlijeka mora popiti, kakva mu ishrana mora biti. Dražen nikada nije to govorio u javnosti, ali je meni kao majci znao reći da Slavnića nikada neće zaboraviti i da mu je neizmjerno zahvalan na ukazanoj šansi. Zaista, ono što je on učinio za Dražena je nezaboravno.


Foto Profimedia

Zagreb

Kada je postalo jasno da je mali prerastao Šibenik, krenuo je safari na njegov potpis. Svi klubovi koji su nešto značili želeli su ga za sebe. Majka Biserka kaže da Dražen do poslednjeg trenutka nije znao gde će nastaviti karijeru. Prvi dio vojske Dražen je služio u Puli, a Partizan je poslao dvije bliznakinje da ga dovedu u Beograd. Zaista se desilo da je dobio prekomandu u Beograd i tada je trenirao s Partizanom. Htjeli su ga blizu sebe. Dražen je želio igrati za klub koji se takmiči u Kupu šampiona. Presudno je na njegovu odluku uticalo to što je Cibona dobila finalnu utakmicu protiv Zvezde 1984. Da se desilo obratno, otišao bi u Zvezdu, nikakvu ulogu ne bi igralo to što mu je brat već bio poznati košarkaš Cibone. Jednostavno je želio igrati najjače takmičenje u Evropi. Dražen na terenu i Dražen privatno su bile dvije potpuno različite ličnosti. Na terenu je to izgledalo kao korida do krvi. Svi su mislili da ja upravljam njegovom karijerom, međutim, Dražen je o svemu odlučivao sam:

Biserka kaže da prelazak u veliki grad nije mnogo promenio Dražena. Nije previše izlazio, kako kaže, bilo ga je svuda pomalo. Živio je kao svaki mladi dečko, samo što se njemu teško bilo pojavljivati jer je bio zvijezda, ali je to prihvaćao kao dio posla kojim se bavi. U Zagrebu mu je najbolji prijatelj bio Neven Spahija, sada poznati košarkaški trener. Imao je prijatelja Sukija koji ga je čuvao. Metla, on ima trening i utakmicu, govorio je Suki kada bi ga cure opkolile. A cura je bilo ko u priči. Dražen je bio toliko stidljiv da su u početku više njegovi prijatelji profitirali od njegove popularnosti kod djevojaka, priseća se Biserka Petrović. Novac ga uopće nije zanimao, nije razmišljao o tome. Govorio je, kad stekneš milijune i dalje možeš samo jednom ručati, na jednom krevetu spavati. Trošio je normalno za mladića koji je rano počeo zarađivati ozbiljne novce. Kada je već postao zvijezda, ljudi su mu se često obraćali za pomoć. Uradio bi to, ali vrlo tiho, čak ni mi, roditelji, nismo znali. Upoznao je jednom prilikom čovjeka iz Podgorice, koji mu je zatražio novac kako bi otišao u inozemstvo. Dražen mu je dao 10.000 maraka. Čovjek je otišao u Švicarsku, završio medicinu, stekao veliko bogatstvo... Dvije godine nakon tragedije, bila sam na zagrebačkom groblju Mirogoj gdje je Dražen sahranjen, prišao mi je jedan gospodin i rekao: Gospođo Petrović, ja sam vaš dužnik. Ispričao je da mu je Dražen dao te novce i promijenio život, a da nikada nije tražio da mu to bude vraćeno. Odgovorila sam da bi možda sve izgubio kada bi mi sada vratio te novce i da sve treba da ostane kako je bilo.



LJubavi

Čitava bivša Jugoslavija bila je zabavljena Draženovom vezom sa tada, takođe, velikom zvezdom, pevačicom Novih fosila Sanjom Doležal. Biserka Petrović tu vezu opisuje kao predivnu romansu. Kaže da je potrajala godinu dana jer su oboje bili zatrpani obavezama. Priseća se da je bilo sijaset avantura, ali jednu posebno pamti. Bilo je to ljeto koje je proveo u Šibeniku sa Doris Dragović. Nisam ja znala koliko je sve to ozbiljno. Kada vam dijete ima 22-23 godine, sve gledate drugim očima.

Biserka, međutim, nema dilemu koja je žena Draženu najviše značila. LJubav njegovog života bila je Renata Čajić, s kojom se zabavljao četiri i pol godine. Bila je manekenka, ali nije bila sklona brzim i kratkim vezama. Mislim da je to Dražena privuklo. Bila je zaista predivna, Dražena je pratila i u Madridu i u Americi. Jedino mi je smetalo što košarku nije gledala očima kojim sam je ja vidjela. Htjela je da izlazi, da se provodi, a ja sam to znala presjeći i reći da Dražen sutra ima utakmicu. Razišli su se kad je on bio u Americi. Znate, velika je udaljenost, Dražen je i tamo bio zvijezda, cure su ga opsjedale. Ne znam, možda je bilo i malo ljubomore... Udala se kasnije za sina Draženovog prvog trenera, koji mu je kao klinac u Šibeniku dodavao lopte. To je ono što ja znam, a koliko ih je još bilo sam Bog zna...



Madrid

Najtrofejniji evropski klub madridski Real izgledao je kao sasvim logičan izbor za najboljeg igrača Evrope, iako se Dražen dvoumio da li da se odmah oproba sa najboljima, u NBA ligi. Kralj je dolazio u kraljevski klub, a u svlačionici su Realove velike zvezde u poređenju sa Draženom mogle da izgledaju tek kao kraljice. Posebno ako se ima u vidu da im je u finalu Kupa šampiona ubacio 39 poena. Znao je nazvati i reći: Mama, teško mi je. Svaki dan se borim protiv protivnika, saigrača i protiv sebe. Posle šest mjeseci sve je zaboravljeno. Nije mogao izaći na ulicu od obožavatelja. Nedavno me je posjetio jedan Španjolac koji je 22 godine nakon njegove pogibije došao s bebom od tri mjeseca kojoj je dao ime Dražen. Dešavalo se da uđe u restoran, a muzika ustane da ga pozdravi. U takvim situacijama je izgledao smeteno, nije mu to bilo prirodno, kaže Biserka Petrović.

Amerika

Ispostavilo se da je Madrid samo usputna, jednogodišnja stanica na putu ka velikoj košarci. Prelazak u NBA i Portland bio je najteži deo Draženovog života jer nije dobijao šansu. Biserka danas kaže da je bio spreman da plati samo da igra. Znao me je buditi noću i pitati šta da radi. Govorila sam mu da će to proći, da će promijeniti klub... Kada je odlazio u NJu DŽersi, veliki Klajd Dreksler mu je prišao i rekao da je to najbolja opcija za njega, ali i najgora za Portland. Znali su oni vrlo dobro kakav je bio igrač.
Prelazak u NJu DŽersi doneo mu je novu šansu. Više nije ni tražio, više mu nije ni trebalo. Igrao je košarku svog života. Nakon druge sezone izabran je u treću petorku lige, što je značilo da je među 15 najboljih košarkaša planete. I tamo je bio zvijezda. Vitni Hjuston, koja je stanovala u DŽersiju, slala mu je pozivnicu za premijeru njenog filma. DŽon Kenedi Junior ga je zvao na promocije svojih parfema. U košarkaškom svetu to uvažavanje je bilo još izraženije. Majkl DŽordan ga je izuzetno poštovao, govorio je da se nikoga nije bojao, a da je istovremeno imao mekanu dušu. Redži Miler je kazao da nikada nije vidio boljeg šutera od Dražena, a u Kuću slavnih primljen je iste godine kada i Medžik DŽonson, ponosno priča Biserka.

I dok je sa sportske strane doživljavao najznačajnije trenutke karijere, Dražen je privatno bio pogođen ratom koji je besneo i raspadom Jugoslavije. Braća Petrović su deca iz mešovitog braka. Biserka kaže da se u njihovoj kući o tome nikada nije razgovaralo i da su kao roditelji uvek smatrali da je najvažnije vaspitati dete da bude čovek. Niko od nas nije mogao da bira ko će mu biti roditelj i gdje će se roditi. Dražen je jako teško doživio raspad Jugoslavije. Nije puno pričao o tome, zapravo nije ni sam sebi mogao objasniti kako je do svega toga došlo. Znate, svima je to teško palo. Ni dan-danas ne znam šta bih rekla o tome. Nije bio ljut ni na koga, samo je znao reći da smo se mogli lijepo razići ako već nismo mogli zajedno.



Braća

Raspad Jugoslavije značio je i razlaz najboljeg belog tima ikada. Niko ni pre ni posle toga košarku nije igrao kao Dražen, Divac, Kukoč, Rađa, Danilović, Paspalj, Đorđević, Vranković... Tadašnji selektor Dušan Ivković u više navrata je izjavljivao da bi ta ekipa pobedila jedini originalni drim tim sa DŽordanom, Medžikom, Birdom, Juingom... Razlaz neponovljive generacije ovekovečen je u filmu Nekad braća američke TV kuće ESPN, sa posebnim naglaskom na odnos Dražena Petrovića i Vlade Divca. Bili su najbolji prijatelji, godinama cimeri u reprezentaciji, velike zvezde i u Americi. A onda je Dražen, kako je svedočio Divac, prestao da se javlja bez ikakvog objašnjenja. Ja sam isto pitala Dražena, jer znam da su svakodnevno komunicirali. Bili su nerazdvojni, veliki prijatelji. Osjetila sam da nešto nije u redu kada je Divac sa Lejkersima došao gostovati u NJu DŽersiju. Pitala sam što se dogodilo, govorila da su oni sportaši, a ne političari. Dražen mi nikada nije dao odgovor na to pitanje. Zašto, najiskrenije, ne znam. Valjda ga je nešto mučilo, možda bismo danas znali da je tu... Ne mislim ni da je na njihov odnos uticalo Svjetsko prvenstvo u Argentini kada je Divac nakon finala maknuo hrvatsku zastavu. Ali nema nikakve sumnje da su bili najbolji prijatelji, povjeravali su jedan drugom najintimnije stvari, kaže Biserka Petrović.

Prepričava i događaj sa oproštajne utakmice Jurija Zdovca 2005. u LJubljani. Suprug i ja smo bili pozvani. Divac koji je, takođe, bio tamo doletio je sa drugog kraja dvorane i zagrlio nas. Pri tome nije ni riječ progovorio. Zar ima većeg dokaza njihovog prijateljstva. On je došao da izjavi saučešće, ali nije imao snage bilo šta da kaže. Osjetila sam toliko ljubavi tog trenutka. Kaže da je Divac i ranije poslovno dolazio u Zagreb kod Ivice Todorića. Nije se javio, ali je otišao na Draženov grob. Drugi put, 2010. nas je nazvao. Razgovarali smo, posjetio je Muzej a u knjigu utisaka je napisao: Najbolje što je Evropa imala je Dražen. Jedina neprijatnost se desila kada je neki čovjek na Trgu bana Jelačića nešto vikao za Divcem. Sve to je, čini mi se, vuklo korijene još od onog prvenstva u Argentini. Divac je, po meni, jedan izuzetno osjećajan čovjek.
Nije je opterećivalo, kaže, ni to što su neki Draženovi prijatelji i saigrači, poput Stojka Vrankovića i Franje Arapovića, pokušali osporiti navode iz filma Nekad braća da su Divac i Dražen bili najbolji prijatelji.

Tragedija

Tragična smrt Dražena Petrovića u saobraćajnoj nesreći spada u onu vrstu događaja koji zamrzavaju vreme i prostor. Nešto slično desilo se još samo kada je u saobraćajnoj nesreći stradao legendarni Radivoje Žućko Korać. Za Draženom je žalila čitava bivša Jugoslavija, koja se raspadala na najsuroviji način. Tog popodneva hrvatska reprezentacija sletela je na frankfurtski aerodrom. U Poljskoj su se spremali za Evropski šampionat u Nemačkoj. Pričala sam sa Draženom u dva sata po podne. Rekao mi je da dolazi kući za dva dana. Po njega je trebala da dođe njegova tadašnja djevojka Klara Salanci, koja je organizirala da u Minhenu predaje djeci košarku, jer je i sama igrala. Došla je u zadnji čas sa tim golfom i svojom prijateljicom, turskom košarkašicom. Negdje oko 11 sati navečer nazvao me je ženski glas i pitao da li je to stan Petrovića. Pitala je je li Dražen moj sin i ta žena na lošem hrvatskom mi je rekla da je poginuo kod Dankendorfa. Mislila sam najprije da se neko neukusno šali. Kada sam shvatila da je to istina, valjda od šoka, poletjela sam prema balkonu. Nesvjesno sam stigla do balkona, ali bih tada skočila sigurno. Suprug me je sprečio u zadnji čas, svedoči Biserka o danu koji će zauvek promeniti živote porodice Petrović.
Priča da se Klara nakon tragedije javljala i dolazila, ali da je pomalo krivi za sve što se dogodilo. Naravno da nije htjela da se sve to dogodi, ali prebrzo je vozila. Bila je u najbržoj traci, kada je kamion probio ogradu i preprečio put, nije imala kud. To između nje i Dražena je bio flert, to nije bila ljubav...

Dok mi pokazuje Draženov neoštećeni sat koji je nosio na dan pogibije, a koji je prestao da radi tačno u pet i dvadeset po podne kada se nesreća i dogodila, kaže da je oduvek živela u strahu za sina. Nemam racionalno objašnjenje, ali gdje god je išao na put morao mi se javiti, jer je osjećao da brinem. Valjda čovjek predosjeća šta će mu se desiti. U ovih 22 godine ja sam kroz rad nastojala održati sjećanje na Dražena i istovremeno se izborila za svoj život, kaže Biserka Petrović.
Pomislio sam tada da je Dražen živeo za košarku, ali i da košarka na ovim prostorima bez njega jedva sastavlja kraj s krajem. Na rastanku, Biserka i Aleksandar Petrović mahnuli su iz starog golfa. Žurili su na porodični ručak. Izgledali su smireno