Arhiva

Zagreb kojeg smo poznavali više ne postoji

NIN | 20. septembar 2023 | 01:00
Ne izlazim već deset dana od romana, uz Prusta, Kafku. Sinoć sam do kasno čitao Floberov Sentimentalni odgoj, jedan za kojeg dvadeset godina maštam kako ću ga opet pročitati. Prijateljica mi piše da će konačno pogledati zadnju sezonu Twin Peaks-a, neki će dovršiti Rat i mir, a i ja bih umjesto tinejdžerske serije The End of F…ing World, mogao iz početka po Sopranovima. Nikad dosad nije bilo vremena za te stare buđave ljubavi. I tako sam opet žalio s mladim provincijalcem Frederikom Moroom, zašto je morao baš sve u životu zabrljati, a imao je opake šanse. Nisam htio da bude s Rozanet, gospođa Arnu mi isto nije bila neki izbor. Sve je u ovom čitanju bilo kao onda. Rezultat deset dana samoizolacije je misao da sam i sam lijepo udesio svoj život, živa konkurencija Frederiku. Završio sam zadnju stranicu, pogledao kratku epizodu I Am not Okey with This, pa se spremao zaspati oko 3, po prvom ljetnom računanju u 4. U 4.10 opet se zatreslo, ne snažno kao prije tjedan dana, ali dovoljno podmuklo da više nisam mogao zamisliti san. Prijatelj iz Šangaja mi piše kako dva mjeseca nije izašao iz stana, da je u vrijeme epidemije njegov mali lijepi studio bio izvor sigurnosti. Sigurnosti? Ne palim svjetlo, u polumraku mogu napipati kutiju ksanaksa. Iako Zagrebom ne voze više prvi rani tramvaji s Trešnjevke iz Štulićeve pjesme, poskočim od svakog kamiona Čistoće. Živim preko puta Mimare i Novinarskog doma, moja zgrada je jedina iz pedesetih na ovom potezu. Na prvim katovima je Gradsko komunalno poduzeće, na zadnja tri su živjeli profesori s Filozofskog fakulteta. U stanu ispod mene nekad je bio profesor Bujas koji je napisao veliki engleski rječnik. NJegova žena Sunita umrla je jesenas, susjeda preko puta krajem januara, moja blaga profesorica talijanskog gospođa Mladineo prošloga proljeća. Polupusta, ova čvrsta socijalistička arhitektura ostala je netaknuta, za razliku od kraljevskih i austrougarskih palača. U potresu su padale dekoracije, pročelja su zatrpala automobile koji još zgaženi kao instalacije pokazuju hirove prirode. Artemidinom lovcu na Šumarskom institutu preko puta moga stana odrubljena je kamena glava. Mnogi poznanici s prekrasnim stanovima u starom dijelu Zagreba šalju slike spavaćih soba u koje su se urušili krovovi, popucali su stropovi. Kuće dobijaju oznake, zelene, narančaste, a one koje su dobile crvenu naljepnicu, u njima se više ne može živjeti. Pješački prolazi označeni su trakama upozorenja. Strahu od virusa pridružio se ovaj drugačiji kojeg ne može izliječiti lišavanje socijalnih kontakata, maska i rukavice. Još? Prije dva dana Sljeme je pokrila neobična koprena, magla smeđesivkaste boje. S prozora svakog jutra iz obrisa planine čitam kakvo je danas vrijeme. Prvi put je čarobna gora – nestala. Popodne su rekli da je Zagreb, uz Beograd, toga dana bio najzagađeniji grad na planeti. Strujanja su donijela kovitlace pustinjske prašine iz Turkmenistana koja škodi disanju. Prije dva mjeseca u LJubljani sam imao premijeru predstave 2020 prema Hararijevim knjigama. U jednom prizoru Marko Mandić objašnjava princip kredita koji leži u osnovi kapitalizma. Životinjski svijet ne poznaje kreditiranje, osim samo jedne vrste šišmiša-vampira. Onome šišmišu koji nije isisao dovoljno krvi, u pomoć priskače drugi i daje mu kredit kojeg prvi mora vratiti prvom prilikom. Glumci-šišmiši rastrčali su se dvoranom i gledaocima su lizali vratove, „sisali“ krv. Otkrili smo prije koji dan da je svijet u kojem smo dosad živjeli promijenio, ne Tramp ili Merkelova, pa ni mušičavi Kim DŽong-un, već jedan običan Kinez koji je na tržnici pojeo šišmiša. Možda baš vampira, jedinog kapitalista koji nije ljudskog roda. I kapitalizam se osvetio cijeloj Zemlji. Netko je napisao da je taj čiča koji je slistio šišmiša, znak demokratizacije apokalipse. Danas mi je rođendan, prvi kojeg sam slavio sam. Sestra mi je pred vratima ostavila tortu. Na balkonu sam postavio stol za samoga sebe, popio bocu šampanjca. S balkona gledam zelenu bakrenu kupolu Hrvatskog narodnog kazališta u kojem radim. Svaki dan mi je jasnije da oni sastanci koje smo imali prije samo dva tjedna o tome kako ćemo nastaviti s radom sredinom aprila, pa slagali repertoar u junu, ništa to više nisu prava pitanja. Zagreb kojeg smo poznavali više ne postoji, a što će nastati na njegovom mjestu, jednako je nejasno kao i što će se dogoditi sa svijetom kojeg smo sagradili u sebi i za sebe.