Arhiva

Egipat na Visočici

Branislav Božić | 20. septembar 2023 | 01:00

Televizijski servis AP i državna televizija Irana dogovaraju se ko će pre, domaće novinarske ekipe prave samo lokalni raspored (ko je pre stigao), dok gostima, a ima ih bukvalno iz celog sveta, prepuštaju prednost. Svi se oni bore za sliku i priču sa Semirom

Osmanagićem, čovekom koji je prvi rekao: “Ovde su piramide.”

Takvu situaciju smo zatekli na brdima oko varošice Visoko, tridesetak kilometara od Sarajeva. Tako je, uveravaju nas, baš svaki dan. Usput, NIN je, primetili su to i drugi, za Osmanagića i njegovu ekipu nešto posebno. Valjda i zbog toga što smo mu još prošle godine, dok još nije bio svetska megazvezda, dali priliku da kaže svoju priču. A megazvezda sigurno jeste jer više, izračunali su, ne postoji nijedan relevantan medij u svetu koji nije doneo na ovaj ili onaj način njegovu priču.

Na svim tim brdima gotovo nadrealna slika. Hiljade ljudi, najviše mladih, krstari kojekakvim stazama, zadržavaju se kod arheoloških bunara, razgovaraju sa kopačima, i sami premeravaju, razvijaju teorije, prepričavaju ono što su već negde pročitali. A oni što su već jednom bili, oni su gotovo vodiči, naoružani štokakvim znanjima. Prava piramidomanija.

Osmanagić ozaren, kao da je ovo celi život čekao. U blagom transu (ili je to samo utisak) ali i dalje vrlo samouveren, pomalo i drzak, pogotovo kad govori o stručnjacima koji ga osporavaju. Još o njemu, danas je stanovnik SAD, u Hjustonu ima fabriku, pamte ga kao vanserijskog studenta u Sarajevu, diplomirao na Ekonomskom fakultetu i sociologiju na Političkim naukama. Napisao desetak knjiga u jedinstvenom ciklusu koji je nazvao “Alternativna istorija sveta”, obišao sve postojeće piramide na planeti. Za razliku od prošle godine, sad tvrdi da je oko varošice Visoko čak pet piramida, počelo s jednom, pa tri, a u celoj BiH ih je, po njegovim najnovijim tumačenjima, verovatno devet.

Ukratko, evo njegove teorije: život na planeti se, po svoj prilici, razvijao ciklično. Moralo bi se ići u mnogo dalju prošlost, do civilizacija o kojima u oficijelnoj istoriji nema ni reči. E, ta je civilizacija, veruje, napravila piramide u BiH. Rukom pokazuje tih pet brda oko varošice koja onako malo poizdalje, a i kad im se približiš, liče na piramide. Dao im je i imena: najveća je piramida Sunca, pa onda Meseca, pa Zmaja, četvrta je Hram zemlje i poslednja Qubavi. Skraćeno, dokazi su to što liče, pa onda strane su okrenute tačno prema stranama sveta, a zatim tu su satelitska snimanja po kojima je utvrđeno da se ta brda drugačije hlade nego ostala, međusobno su povezana pravolinijskim hodnicima, imaju u sebi posebne prostorije. U kombinaciji sa tim snimcima (kaže da je cela Bosna skenirana deo po deo) i geološko-sedimentološkim analizama uz arheološke bunare (ima ih dvadesetak), tvrdi da mu jasno daje stepenasti dizajn piramida.

U svom timu ima više stotina saradnika – od mladih arheologa, geologa, do stručnjaka za odnose sa javnošću, dizajnera veb sajtova, do volontera pojedinaca i grupa iz različitih udruženja pa čak i partijskih podmladaka.

U svojoj teoriji poentira tako da za brdo Visočica, koje je za njega najvažnije i zove ga Piramidom sunca, tvrdi da u sebi krije najveću i najstariju piramidu na svetu. Po oficijelnoj nauci najveća je Keopsova piramida, po njemu, on je otkrio za trećinu veću.

Ako je verovati brojnim istraživanjima, Osmanagiću veruje gotovo osamdeset odsto građana BiH, a zahvaljujući nezapamćenoj medijskoj pažnji, sve više stranaca pohodi ove krajeve a još više šalje poruke podrške. Stručnu javnost, međutim, nije uverio. Drsko im je nekoliko puta poručivao da su “kabinetski naučnici” i da će “uskoro mnogi bacati diplome, a neki svoje disertacije”.

Dobio je i odgovor. Zajedničkim pismom najširoj javnosti i nadležnim institucijama obratila se grupa od dvadeset jednog istoričara i arheologa iz cele BiH proglašavajući celu priču nebuloznom uz zahtev da se zabrane iskopavanja jer je reč o lokalitetu koji je zaštićena arheološka zona, davno istražena i rezultati su objavljeni u stručnim publikacijama. Po njima, tu nema ništa mistično već se radi o ostacima predistorijskog doba, rimskog i srednjovekovnog. Bez obzira na to što su zapretili da će zbog, kako kažu, nestručnog uništavanja zaštićenog arheološkog lokaliteta, obavestiti svetske asocijacije, između ostalih i UNESKO, ljudi koji sede u najodgovornijim institucijama ih nisu poslušali. Čak su Tihić, Terzić, Had`ipašić i nižerangirani političari posetili lokaciju, slikali se, podržali projekat tako što su obezbedili sve neophodne dozvole za iskopavanje, a neki od njih obezbedili i novac iz raznih bud`eta.

To je razljutilo stručnu javnost. Jedan od najpoznatijih arheologa iz ovih krajeva, predavač na Hajdelbergu dr Blagoje Govedarica, u nekoliko televizijskih i radijskih nastupa i autorskih tekstova u štampi odbio je i svaku pomisao da piramide postoje. Osmanagićevu priču nazvao je “načitanim diletantizmom” i pozvao da se sve zaustavi jer što bude duže trajalo, bruka će biti veća. Sve što je Osmanagić rekao, profesor je nazvao besmislicom. Izneo je, naravno, svoju argumentaciju o čemu se zapravo radi – slaže se sa potpisnicima pisma.

Ima nagoveštaja da bi i svetska arheološka zajednica mogla priteći u pomoć ovdašnjim kolegama. To jedva čekaju Zilka Kujund`ić i Vejzagić, arheolog u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ona je izlazila na televizijske duele sa Osmanagićem i uporno branila tezu potpisnika pisma ali bez uspeha. “Puna je Bosna brda koja liče na piramide ali od te priče nema ništa, nema nijednog relevantnog naučnog dokaza”, kaže za NIN i dodaje da je svet pun piramidologa takve vrste. Osmanagić je, po njenim rečima, “sanjalica koja veruje u ono što govori” ali nju brine ceo fenomen, neviđena podrška javnosti i neverovatna medijska pažnja u celom svetu. To je, veruje, ozbiljan izazov i za sociologe i za psihologe. Za arheologe ta brda nemaju tajni, sve je istraženo, kaže, ali upozorava na jednu sasvim drugu, po njoj, vrlo opasnu situaciju – tiče se samo Bošnjaka. “Vi vidite da lokalitet ne posjećuju političari drugih nacija, a onda ovdje u Sarajevu je stvorena jedna atmosfera – ako kažeš da nema piramida, ti si izdajnik a ko vjeruje, on je patriota, dijelimo se ovdje u Sarajevu. Nije dobro”, zaključuje.

Direktor muzeja u Bijeljini, dugogodišnji arheolog Mirko Babić, takođe je sa Osmanagićem izlazio na televizijski duel a onda je posetio sama visočka brda. Nakon svega: “Piramida nema, sam projekat vodi se diletantski, uništava se važan i istražen lokalitet... Kad sva galama prođe, služićemo za porugu i prezir u svijetu, ovo treba što prije zaustaviti...”

Na brdima su već bili mnogi ambasadori, drugi uglednici iz međunarodne uprave u BiH, ali i iz sveta, slikali se sa timovima koji rade. U vreme našeg boravka bio je i jedan od top-menad`era svetski poznate automobilske kompanije (da ne pravimo reklamu). Merkao je, uveravaju nas, šta ima od priče, razmišljaju, ako bude ovakva svetska medijska pažnja, da doniraju neophodan vozni park – uz uobičajene uslove, naravno.

I pred samo zaključivanje ovog teksta, opet Osmanagić, sad je telefon, nalazi se na minhenskom aerodromu, na putu za Hjuston, javlja vest: “Izgleda da će egipatska vlada uputiti u Visoko prilično brojan tim stručnjaka.” Čekamo potvrdu vesti.

Piramide, pa šta?

Misija bosanske “Piramide sunca” Semira Osmanagića nije uznemirila samo tamošnju, nego i ovdašnju naučnu elitu. Ali nijedan arheolog koji negira Osmanagićeve dokaze ne želi pod imenom i prezimenom da kaže zašto te dokaze smatra nenaučnim

Predstavnici zvaničnih arheoloških institucija ne samo da se nisu uključili u iskopavanja po dnu srednjovekovnog utvrđenja na brdu Visočica, nego su još u redovnim TV duelima sa velikom ostrašćenošću istupali protiv Osmanagićeve akcije. Nekako njegova ekipa je ipak dobila dozvole za ta iskopavanja i to od kantonalnog Ministarstva kulture, Zavoda za zaštitu spomenika Federacije BiH i opštine Visoko.

I ne čudi da jedna mala opština odobri nešto što joj je već od prvih vesti da je moguće da se ispod srednjovekovnih utvrđenja nalaze mnogo starije građevine, učetvorostručilo broj turista, ulaganja, donacija. Ali je veoma čudno to što u istraživanje nisu želele da se uključe i zvanične kulturne i naučne institucije, čije bi jedino mišljenje bilo merodavno, a posle koga bi se i spekulacije o (ne)naučnosti nalaza prekinule.

Tako su danas najglasniji argumenti protiv hipoteze da uz brdo Visočica i Plješevica stoje dvanaest hiljada godina stare “Piramida sunca” i “Piramida mjeseca” – odsustvo arheologa u iskopavanjima. Arheologa koji sami nisu želeli da učestvuju i provere da li je ono od čega Visočani danas žive pravo otkriće ili obična senzacija. Ili ih, možda, niko nije ni zvao.

S druge strane, iako su svi beogradski arheolozi koje je NIN pozvao, kazali da ni ime ne žele da im se povlači u tom “paranaučnom” kontekstu, pa su i pojedinačni nezvanični stavovi u Arheološkom institutu Srbije, najblaže rečeno, sumnjičavi prema Osmanagićevoj hipotezi, Centar za nove lokalitete Arheološkog instituta ponudio je saradnju Fondaciji Arheološki park: Bosanska piramida sunca i ta saradnja je u načelu prihvaćena, ali do nje još nije došlo. Bosanci se nisu javili, iako je Centar opremljen najsavremenijim uređajima za otkrivanje novih lokaliteta.

Tek Geološki institut iz Tuzle je proveravao sastav terena i zaključio da je sporno brdo prirodna tvorevina, ali su iskopavanja nastavljena, a potom satelitski snimak korporacije Spectir iz Nevada (kojoj je, istina, i NASA klijent) pokazao je suprotno.

Egipatski geolog Ali Abdula Barakat, trenutno na terenu na obroncima Visočice, otkrio je nedavno kamene ploče kakve postoje u Meksiku i u Kostariki. Ranije je sam Osmanagić kazao da ga nalazi koje ima podsećaju na južnoameričke piramide, a u međuvremenu je otkrio da ispod “piramide” postoje hodnici koji bi mogli da spajaju nekoliko piramida oko samog grada.

Srpski arheolozi se na to pitaju zašto ne bismo verovali da je prirodna formacija obložena kamenim pločama. Ili, šta je uopšte čudno u tome što oko srednjovekovnog grada postoje (inače već poznata) brda sa utvrđenjima i ispod njih hodnici.

“Ta teorija je neozbiljno postavljena, kada kaže da je izvesno da se na brdu na kome se već zna da postoji srednjovekovno utvrđenje, u prirodu umešala ljudska ruka. Sasvim je prirodno i da ispod bedema postoje hodnici. Kompleks nije samo vrh brda. Zato materijal koji oni nalaze, kao što su fragmenti kamene plastike, nije dokaz. Nikada nije isključeno da i na bedemima oko utvrđenja postoje materijali. U srednjem veku se sistem utvrđenja gradio na mestima sličnog oblika. Grad Visoko bio je centralno utvrđenje sa koga su se videla sva ostala oko njega. To je važilo i za praistorijska, rimska, a sva ona su se obično i gradila na mestima gde je pre njih već bilo utvrđenje. I to na sličnim mestima, koja su sa tri strane bila pristupačna, a sa jedne nepristupačna”, kaže, u ime većine svojih kolega, jedan ovdašnji uvaženi arheolog.

Sve u svemu, Osmanagiću se zamera što ne koristi važeće arheološke metode istraživanja, a bosanskim vlastima što u istraživanja nisu uključile priznate arheologe. Iste vlasti su se nekoliko puta slikale sa Visočanima pored njihove nove atrakcije ne ustručavajući se promocije dok istovremeno ne čine ništa da eventualno otkriće priznaju kao jedan od projekata države. Visočicu su, predvođeni Sulejmanom Tihićem, posećivali i ambasadori dvanaest zemalja, a Osmanagić lično bio je gost hrvatskom predsedniku. “Dnevni avaz” je pisao o velikom značaju piramida za imid` Bosne i Hercegovine, ali ovdašnji arheolozi upozoravaju da se prisustvo zvučnog imena u “bosanskoj dolini piramida” ne sme prihvatati kao naučni dokaz. “Pogotovo zato što među tim zvaničnim posetama gotovo da i nije bilo arheologa.”

A samo glasovi Visočana nisu zasigurno bili ni jedini motiv bosanskih političara da se slikaju pored njihovih brda, jer je pokretač projekta nekako uspeo da pokupi simpatije svih tamošnjih medija, a da se silnom publicitetu koji je dobio gotovo ne može naći tekst koji nije afirmativan za njegov naum.

Premda je bilo sitnih poklona u radnoj garderobi, bagerima (uglavnom stranih kompanija kojima rukovode Bosanci, ali i susednih opština) i tek poneka hiljada konvertibilnih maraka, direktor Zavičajnog muzeja u Visokom Senad Hodović kaže da se projekat sprovodi bez mnogo novca i da uglavnom stiže preko donacija u Fondaciji.

“Muzej ovom projektu daje ozbiljnost, a novac se dobija preko Fondacije. Ne treba vjerovati da li je to piramida ili ne, već treba tražiti naučni dokaz. Brdo Visočica nije obično brdo iz sto razloga i svi to znamo oduvijek. Ne morate čak ni biti stručnjak da vidite da to brdo nije napravljeno božijom rukom. Sve kritike su samo intrige i zavist. Svi znamo za ilirske, rimske, srednjovjekovne ostatke. Na vrhu brda je veoma mali srednjovjekovni grad, koji se zvao Visoki i u kome su se smjenjivala četiri bosanska vladara. Srednjovjekovna država Bosna je nestala u Visokom i ovdje su se mnoge velike stvari desile. Značaj tog grada je veoma veliki i nikada ne bih dozvolio da se on naruši na bilo koji način, ali kada bi neko zabranio ovo istraživanje, svi bismo bili poraženi. To bi bio jasan dokaz da ovdje postoji kulturno-naučni monopol koji ugrožava nauku. A zvanični kritičari istraživanja se ne uključuju, jer se plaše da će njihove pozicije biti ugrožene”, kaže Hodović.

Moglo bi da zvuči taman toliko suludo da bi u balkanskoj logici bilo istinito. Ali, srpski arheolozi se žale da je Osmanagiću gotovo nemoguće reći bilo šta, jer se svaka, makar i konstruktivna kritika, pogrešno tumači.

“Apsolutno prihvatanje ili odbijanje bilo koje teze u nauci je neprihvatljivo. Greška je države koja nije obavezala svoje arheologe da učestvuju u istraživanjima. To je bila njena dužnost. Nema arheologa na svetu koji se ne bi obradovao dokazivanju ove teze, a pretpostavka da je to možda piramida ili dokaz piramide, ne bi mogla ugroziti ničiju reputaciju, jer svi oni koji danas kritikuju Osmanagića, rade na osnovu priznatih naučnih metoda i rezultata. Sasvim je drugo to što ova hipoteza ima grešku i u hronološkoj postavci kada smešta piramide u starije kameno doba paleolita iako ne postoje dokazi da je taj prostor uopšte bio naseljen u to vreme”, kaže ovdašnji arheolog.

Poslednji put kada se oko Visokog kopalo za potrebe monografije koja je bila presek stogodišnjih istraživanja te oblasti, tim na čelu sa Pavaom Anđelićem ulio je Visočanima veliko nepoverenje ostavivši otvorene zidine i ogoljenu sondu. Godinama kasnije je i srednjovekovna Crkva Svetog Nikole gotovo uništena kada je preko delova njenih otvorenih zidova asfaltiran put. Danas, stanovnici ovog bosanskog grada slave istraživača koji im je na svom putu iz SAD doveo na hiljade turista i domaće i strane medije. Neki veruju u čudo, neki samo u profit, ali niko se ne buni. Osim arheologa koji nisu uključeni u iskopavanja, što svojom što tuđom voljom i koji upozoravaju da jednom uništeno nalazište nauci više ne može doprineti.

Dragana Perić