Atentat na oca nacije

IZ ROMANA “LJUBAVNIK DUKLJE” JEVREMA BRKOVIĆA

Berluskonijevo upozorenje Milesu

Rođače, kad Montenegrini shvate da pravi mafijaši nikad ne dolaze u sukob sa zakonom, onda će Montenegro imati pravu mafiju. I biti ozbiljna država!

Gospodin Miles je, tako mislimo nas nekoliko ljudi iz samog vrha talijanske mafije, pod najmoćnijim kišobranom, imao hrabrosti da u bitku za Montenegro uđe oslanjajući se na mafiju na koju se niko prije njega u Montenegru nije oslanjao. Usudio se da podstiče i toleriše paravojne i narodne oblike vojnih formacija za odbranu Montenegra, u “datom trenutku”. Sve su te paravojne, montenegrinske i birziminijske, tajne i polujavne vojske osnovane s njegovim znanjem, materijalnom pomoću i instrukcijama njihovim komandantima. Tako su nastale i Straže juga komandanta Bogdana Ozrovića, Narodna vojska Borbena Bučanina, Garački strijelci Maloša Malonšića, Straže sjevera Ferija Šarinovića Plavljanina, i Vukovi Vučja Balete Labetića. Upitaćeš se, otkuda ja sve to znam? Samo za tvoje saznanje, i tajnu porodičnu arhivu, neka ostane ovo što ćeš iz ovoga pisma saznati: gospodin Miles i gospodin Berluskoni su se – da li da kažem i godinu, ipak još ne – u mojoj organizaciji i pod zaštitom mojih prijatelja iz nekoliko talijanskih obavještajnih službi, sastali dva puta: prvo u mojoj vili Solitudo, na periferiji Venecije, a drugi put u premijerskom apartmanu rimskog hotela Excelzior, u istom prostoru gdje su se gospođa Madlen Olbrajt i gospodin Miles dva puta nalazili. Od Montenegrina, uz neke zvanične Milesove momke, neke Mojatovice, Jovinovice, Zugece, bili su i Veles Onogostić zvani Suri Orao, i Silvije Dukljanin, zvani Panter, a taj ima i još jedno ime ili prezime. Uz tu dvojicu Montenegrina, i oko njih, i gdje sve ne, nalazilo se desetine njihovih pantera, da li dukljanskih, birziminijskih, ili montenegrinskih, mada je to svejedno, kazali su mi kasnije. Bili su to momci kakve bi poželjela svaka udruga za oslove najvećeg rizika. Ti momci nijesu ni po čemu nalikovali na Sekuline, to jest Arapinove kokošare, što su se one svadbene noći tako primitivno ponašali da su, negdje ispred zore, napravili i incident.

U sve što se dešavalo kod mene u Veneciji, a i u hotelu Excelsior, bio je upućen i Dragon Farmić. Wegovo je predstavništvo u Milanu bila najpovjerljivija Milesova postaja u Italiji.

Tih sam Milesovih venecijanskih, milanskih i rimskih dana upoznao i jednog zanimljivog Montenegrina, šefa neke specijalne misije u Milanu, zvanično firmirane kao trgovinska misija, gospodina Perovana Boranka. Taj je čovjek bio glavni Milesov supervizor za sve poslove u Italiji. Dunaja i ostali su bili isturene, i ne mnogo važne, persone u čitavoj toj velikoj talijansko-montenegrinskoj igri, ili sistemu igara. O tome dosta znaju gospodin Dragon Farmić i njegova, još svježa i montenegrinski otmjena, supruga Bernarda: Farmići su, izvjesno vrijeme, bili upućeni čak i u susrete gospode Milesa i Berluskonija, a to su bili susreti od najveće važnosti (mogućno i od povijesnog tretmana za Montenegro).

Na venecijanskom sastanku, Miles je gospodinu Berluskoniju poklonio veliku kolekciju zlatnog i srebrnog novca Kraljevine Montenegro. U kolekciji se našao i najčuveniji montenegrinski zlatnik od stotinu perpera, koji su tako rijetki da ih ni gospodin Berluskoni u svojoj numizmatičkoj zbirci nije imao. Uz kolekciju montenegrinskog novca, gospodin Miles je Berluskoniju poklonio i platinska dugmad za košulju s po trideset i šest brilijanata na dugmetu. Gospodin Berluskoni je Milesu poklonio umjetničku sliku, malog formata, velikog talijanskog slikara-impresioniste, Đotilija Fenere, za koju se ovdje misli da je uspješan falsifikat. Uz to platno, gospodin Miles je dobio i zlatni ručni sat “Filip Patek” koji je, na kraju razgovora, Berluskoni skinuo s ruke i stavio ga na ruku gospodina Milesa. Mi koji dobro poznajemo Berluskonija u svim prilikama, pa i neprilikama, u euforičnim stanjima i depresivnim ćutnjama, znamo da on takve gestove rijetko pravi, samo kad mu se neko mnogo svidi, ili kada kod nekog otkrije neku svoju osobinu, mislim onu najbolju – da sve što radi iskreno radi, i s uvjerenjem da je to za dobro Italije. Iste mi je noći gospodin Berluskoni prišapnuo: “Šteta što gospodin Miles nije Talijan, bio bi mi prvi saradnik, mogućno i ja njegov. Mali narodi ne zaslužuju ovakve ljude, ne trebaju im: njihova veličina pokazuje svu bijedu i ništavnost malih naroda.”

Na rimskom sastanku u Excelsioru nije bilo poklona. Gospodin je Berluskoni Milesa odveo da večeraju i provedu noć u Vili krinova na periferiji Rima, odmah iza bivšeg parka Savoia, zapravo više šume ili gorja Savoia, gornate periferije koja nikad nije sasvim u park uobličena, niti kultivisanjem lišena izvornog šumskog pejzaža. Vilu krinova su obezbjeđivala tri prstena momaka iz Berluskonijeve i Milesove pratnje: prvi prsten činili su – iznenadićete se, rođače – moji i Berluskonijevi momci i dvojica Milesovih ljudi: Veles Onogostić Suri Orao, i Silvije Drobnjak Dukljanski Panter. U drugom prstenu su bili Berluskonijevi i Milesovi zvanični pratioci, takođe izmiješani; u trećem su se nalazili neki vaši čudni Birzimljani i Montenegrini. Bilo ih je, možda, pedesetak: dvadeset odabranih iz Straža juga, deset iz Narodne vojske, dvojica iz Garačkih strijelaca, pet ili šest iz Straža sjevera, dvojica ili trojica iz postrojbe Vukovi Vučja! Od toga su trećeg prstena oko Berluskonijeve Vile krinova, zazirali i momci iz ona dva prva prstena: svi izuzev Velesa Onogostića i Silvija. Zainteresovali su me ti vaši momci iz tog trećeg prstena: došao sam do njih dopraćen gospodom Velesom Onogostićem i Silvijom Dukljaninom iz prvog prstena, samoga me ne bi prihvatili. Gledali su me s velikim nepovjerenjem. Učinilo mi se da ti jaki, krupni, lijepi i odvažni momci imaju oči samo za nepovjerljive i opasne poglede.

ROĐAČE ANTONIO, ZANIJEMIO SAM OD SVEGA ŠTO SAM ČUO I VIDIO. Kasnije sam sve to ispričao gospodinu Berluskoniju. Osmjehnuo se, klimnuo glavom i uz osmijeh kazao: “Znam ja za takve momke, a i za takve zemlje – pogledaj našu Siciliju. Rekao sam Milesu da se u svim teškim situacijama drži takvih momaka, a u normalnima da bude što dalje od njih, pogotovo od tih Straža juga i njihovog komandanta. O tom čovjeku i mi u Italiji dosta znamo. Neprilagodljiv je, dobar je pjesnik, a i žene ga hoće. Otkrio sam Milesu da ga ni naša najuglednija služba u Zagrebu nije mogla kupiti. Od takvih bi uvijek trebalo biti na distanci, i kad su od najveće koristi. Objasnili su mi neki moji momci za rizične poslove, pa i za poslove rizičnije i od najrizičnijih, da su u tim “Stražama juga” sve sami potomci nekih starih dukljanskih rodova, objasnili su mi što su to dukljanski rodovi i Duklja.

Berluskoni mi je povjerio, ali tek kada smo Milesa ispratili iz Vile krinova, da je čuo od nekih njegovih informatora iz srednjeg staleža naših mafioza, koji su češće boravili u Baru, Budvi, Cetinju, Kotoru, Kastel Lastvi i Birziminiji, da su Dukljani najsigurniji Milesov oslonac. Oni su mu, čim je uzeo u ruke montenegrinski barjak, oprostili ono što je bio pod Miloševićevim kišobranom, iako tvrd Montenegrin i po najosobnijem opredjeljenju. Da nije bio pod kišobranom, nikada se ne bi usudio da iznutra, iz samog montenegrinskog jezgra, počne, i to prvi, veliki i povijesni otpor beogradskom diktatoru. Dukljane mi je sam Miles najbolje karakterisao: “Obrazovani su, izdržljivi, gotovo fanatično odani svojim korijenima, Montenegro je izbor posisan s majčinim mlijekom, fizički su spremni, nijesu pohlepni i skloni lakom i pljačkaškom bogaćenju, kao mnogi tamo, a takvih ima i oko mene, u neposrednom okruženju. Niko od njih nije bio ni na koji način uključen u švercerske tokove jednog ili drugog duvanskog puta.”

Poslije drugog sastanka s Berluskonijem, imao sam priliku da duže razgovaram s gospodinom Milesom. I na mene je ostavio izuzetan utisak. Izdvojili smo se, odmah sam mu kazao da osjećam neodoljivu potrebu, a i obavezu, o kojoj Vam sada neću detaljnije govoriti. Ta obaveza je moje porodično porijeklo. Zato Vam, kazao sam, moram reći sve što bi Vam, eventualno, moglo koristiti u bici koja Vas čeka. Diskretno sam mu stavio do znanja kako sam veoma upoznat s markantnim zbivanjima u Montenegru. Rekao sam gospodinu Milesu da o nekim aktuelnim događajima u njegovoj državi znam znatno više od najmanje dvojice njegovih savjetnika.

Nijesam propustio da podsjetim i na onog publicistu, Barona Krivsa zvanog Publiko, koji je nešto malo prije nego što je počeo obračun s beogradskim diktatorom, direktno iz Beograda uskočio pod Milesov šinjel. Odmah je u glavnom hotelu Birziminije, “Doclei”, primjedbama na serviranje počeo da maltretira prvorazredne konobare, svaki čas prizivajući šefa sale, a nerijetko i samog generalnog direktora?! Publiko je imao primjedaba na sve što konobari donesu na njegov sto, a on poruči: na čaše za viski i način serviranja vina, sira, a najčešće na spremanje i izgled morske ribe, posebno na spremanje i serviranje brancina i kerne. Publiko je svakonoćno potpisivao račune za koje niko u hotelu “Doclea” nije znao ko ih plaća, i zašto – znalo se samo na koga su računi adresirani. U intelektualnim su krugovima toga “princa serviranja” i velikog umjetnika prinčevskog življenja bez svoga novca, pročitali kao Milesovog specijalnog savjetnika – bez portfelja. Publiko je mnogo poznatiji po knjigama koje nije napisao, nego po par sveščica koje jeste.

Gospodin Berluskoni mi je dao upute da gospodinu Milesu direktno kažem kako se u Italiji na njegove brojne savjetnike gleda s podozrenjem. Ima i ozbiljnih sumnji u njihove sposobnosti, još više u njihove biografije. U jednom ili dva slučaja, mogućno je da se radi i o mentalnim smetnjama. Rekao sam mu: “Gospodine Miles, od svih vaših mana, a njih je nekoliko za koje mi u Europi znamo – uostalom, kao i kod svih ozbiljnih državnika i političara – najveća mana su vaši savjetnici. To je jedina vaša mana koju Europa ne može da shvati”. Ništa nije rekao, nije se ni osmjehnuo. Zapazio sam kako se u uglu njegovih usana pojavio mali tik: to može da znači izvjesno negodovanje na moj govor o njegovim savjetnicima, a može da bude i znak ogorčenja i prijetnje tim istim savjetnicima zbog kojih on, eto, doživljava europske prijekore i blamažu.

Rođače Antonio, gospodina Milesa niko ne može tako mrzjeti kao neostvareni independisti: ni srpski nacionalisti, ni montenegrinski neofašisti i klerikalci s crnom maskom religijskog srednjovjekovlja. Neuspjeli independisti u njemu vide sve ono što su oni mogli biti, što su obećavali, ali i izdali. Crne rupe u montenegrinskom independentizmu imaju uzore u crnim rupama irskog independentizma. Kod montenegrinskih promašenih independista, mržnja prema onome i onima koji su uspjeli u onome što su oni promašili i iznevjerili ima tako ubistvenu energiju da ona mnogo više razara mrzitelje nego mržene. Kod vas Montenegrina, mržnja je najbolje savladana lekcija iz domaćeg vaspitanja. To je, zapravo, vaš povijesni usud. Vas su, još uz majčino mlijeko, uz prve korake i prvu izgovorenu riječ, učili da mrzite Turke, zatim sve koji ne mrze Turke, a onda i sve koji ne mrze sve ono što vi mrzite...

...Većina vaših političara i ideologa, parlamentaraca i tribuna, i danas misli i govori po receptu mržnje tog vašeg velikana. U tom spjevu, neki valjda Mićun, poziva na istragu Turaka?! To je taj poziv na mržnju, koja mora dovesti “do istrage naše ili njihove!” Kako to da vaši današnji političari prihvataju to grozno pjesničko uputstvo za mržnju, pjesnika koji je tom gotovo rasističkom floskulom svoj narod podsticao na obračun između Montenegrina i Turaka?

Što se danas kod vas dešava? Vi jedni s drugima komunicirate sloganima mržnje vašeg pjesnika iz devetnaestog stoljeća?! Po tom se receptu i geslu i obračunavate. Danas je to vaša najčešća upotrebljavana “metaforika”. To je obračun, kako mi je dr Varda objasnio, u istom, čak i istovjernom, narodu: obračun susjeda, rođaka, braće, sina i oca, brata i sestre, djeda i unuka, strica i sinovca, sestrića i ujaka, muža i žene, a sve u znaku lozinke tog vašeg pjesnika, i još većeg vašeg učitelja mržnje i barbarskog hrišćanstva! Kako je to moguće? To sam pitao i gospodina Milesa. Ovako mi je odgovorio: “To je to naše dukljansko prokletstvo otpora, kojima se sada bave naši najbolji pisci. Prati nas to još od vremena kada je Zla raška struja razorila našu prapostojbinu Duklju i Zetu. Uvjeravam vas, gospodine Karlo Balestra, da se pred vratima Europe rađa civilizovana, drugačija država Montenegro. Duhovni restlovi mitomanije, jednog retardiranog istoricizma i vampirske epičnosti s predznacima kosovskog nekrofilskog mita, biološki će odumrijeti, doduše, mnogo prije kod nas nego kod naših istočnih susjeda.” Kada smo ispratili gospodina Milesa, ispričao sam gospodinu Berluskoniju što sam na rastanku od našeg gosta čuo. “Moramo vjerovati gospodinu Milesu, tamo nema ni pametnijeg, ni harizmatičnijeg, ali ni hrabrijeg, a ni čistijeg – iako je pod oreolom Velikog Kuma montenegrinske i dijela mediteranske mafije. A zar to nije medalja koju i meni prišivaju?” – zaključio je gospodin premijer Berluskoni.

* * *

Moram Vam reći: Montenegro je još mnogo daleko od gospodske Mafije, od vrhunskih majstora visokorizičnih poslova. To što sam vidio, a vidio sam dosta, nije mafija. To je najobičnija primitivna hajdučija. Imate nekoliko mafijaških kokošara, kakvi su oni naši, nedavno u Baru uhapšeni, diletanti: Paolo Savino, Mikele Antonio Varano, Patrik Monier, Luis Anđelo Garsija Konco, Dela Tore, Nikolo Traetino, Frančesko Nardeli, Renato de Đorđi, Savino, Garsija Kand, Graf, Silverio Ferari, Enriko Rosini, Frančesko Venturini.

Rođače Antonio, primite izraze moga dubokog poštovanja,

Vaš Karlo Škodra Balestro Seoči

Venecija