Lični stav

Milan Ćulibrk: April u Beogradu

Milan Ćulibrk | 20. decembar 2023 | 17:00
Milan Ćulibrk: April u Beogradu
NIN / Milan Ilić

Ne znam da li je baš to hteo da kaže, ali je Zdravko Ponoš, lider stranke Srbija-centar, verovatno u pravu kada kaže da neće zavisiti od Branislava Nestorovića, već od Aleksandra Vučića, kako će izgledati nova vlast u Beogradu. I u tome i jeste suština problema sa kojima se, i Beograd i čitava Srbija, godinama unazad suočavaju.

Opet će sve zavisiti od volje jednog čoveka, a ne oko 950.000 građana, koliko ih je otprilike u nedelju izašlo na prevremene gradske izbore. Uključujući i hiljade, a po tvrdnjama predstavnika opozicije i svih 40.000 „čarter“ glasača, koji bez pomoći „domaćina“ teško da bi našli svoja biračka mesta.

Iako Gradska izborna komisija do utorka po podne nije objavila ni tačan broj onih koji su u nedelju iskoristili biračko pravo, na osnovu raspoloživih podataka i procena može se izračunati da je za liste naprednjaka i socijalista glasalo oko 420.000 građana.

Ako im se dodaju i oni koji su podržali liste Čedomira Jovanovića (0,4 odsto) i Miše Vacića (0,3), potencijalnih koalicionih partnera koji su ostali ispod crte, ove četiri liste podržalo je nešto manje od 427.000 glasača. Čak i sa Čedom i Mišom, pa i sa oko 50.000 onih koji su zaokružili „Glas iz naroda“ Branimira Nestorovića, tačnije Aleksandra Jerkovića, koji je bio nosilac liste za gradske izbore, dosadašnja vlast je u nedelju dobila oko 6.000 glasova manje od drugih izbornih lista.

Ako se, pak, uporede samo glasovi stranaka okupljenih oko SNS-a i SPS-a, one su na prošlim izborima, u aprilu 2022. dobile 70.000 manje, a na ovim oko 110.000 glasova manje od svih ostalih učesnika izborne utakmice. 

Ova razlika ima još veću specifičnu težinu ako se ima u vidu da su predstavnici četiri međunarodne posmatračke misije konstatovali da izbori nisu bili ravnopravni, da su „pritisci na birače, kao i preovlađujuće učešće predsednika i sistemska prednost vladajuće stranke, narušili izborni proces“ i da je bilo brojnih nepravilnosti, „zloupotrebe javnih resursa, zastrašivanja i pritisaka na birače, uključujući slučajeve kupovine glasova“.

Za razliku od direktora Republičke izborne komisije Vladimira Dimitrijevića, koji smatra da nema ništa sporno u tome što su na izborima za gradsku vlast u Beogradu učestvovali i mnogi državljani Republike Srpske – ako su upisani u birački spisak - šef ODIHR-a Albert Džonson, iako je mandat njegove misije bio da posmatraju samo parlamentarne izbore, rekao je da su oni notirali da su na gradske izbore u Beogradu „glasači dovođeni iz drugih zemalja“, a to je i jedna od ključnih primedbi dela opozicije, koja od ponedeljka protestuje ispred RIK-a i traži ponavljanje izbora u Beogradu. 

„Srbija je glasala, ali je Kancelarija OEBS za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) prijavila zloupotrebu javnih resursa, zastrašivanje birača i slučajeve kupovine glasova. To je neprihvatljivo za zemlju sa statusom kandidata za članstvo u EU“, oglasilo se i nemačko Ministarstvo spoljnih poslova.

Za razliku od stranih posmatrača, kojima je bilo dovoljno nekoliko dana da utvrde, kako su sami rekli, brojne nepravilnosti, za ovdašnje institucije, zadužene za sprovođenje i kontrolu izbora, sve je bilo – regularno. Skoro pa praznik demokratije. A svaki praznik je prilika za slavlje.

I zaista, u nedelju uveče slavilo se u SNS-u, u uverenju da će Aleksandar Šapić ostati gradonačelnik. Sve dok Branislav Nestorović nije poručio da njegova lista ne bi u koaliciju ni sa naprednjacima i socijalistima, ni sa „Srbijom protiv nasilja“ i Novim DSS-om i POKS-om. A bez bar nekoliko odbornika „Glasa iz naroda“ niko ne može do većine od 56 mandata. Što bi rekli, opet pata karte.

Bilo je, doduše, slično i u aprilu 2022, ali je tada SNS uspeo da, zahvaljujući nekolicini preletača, namakne većinu. Sličan scenario ne može se do kraja isključiti ni sada, ali bi i u zemlji Srbiji bilo previše da se dva puta zaredom izigra volja građana.

Zato bi i politički najbolje bilo da se izbori u Beogradu ponove, na proleće sledeće godine, zajedno sa redovnim lokalnim izborima u većini opština i gradova. I da se konačno vidi da li su u pravu bili oni koji su opoziciji zamerali što je uopšte insistirala na istovremenim parlamentarnim i beogradskim izborima, zbog čega se tokom kampanje zapravo nije ni pričalo o najvećim problemima koji muče žitelje prestonice. One koji u Beogradu žive, a ne one koji dođu jednom u dve-tri godine, samo na glasanje.