Hrvoje Klasić: Dan, i trideset godina, kasnije

Pišem ovu kolumnu dan nakon provedenih parlamentarnih izbora. Rezultati su poznati, posljedice još čekamo. Osim dana kada su održani (srijeda), sve ostalo je, manje-više, proteklo na sada već uobičajen način. Istina, izašlo je nešto više birača nego inače, i to iz dva razloga. Zato što su shvatili da su promjene potrebne, i zato što su osjetili da su promjene moguće. Naravno, izašao je i velik broj onih koji smatraju da postojeće stanje ne treba mijenjati. I dok samim ishodom mnogi na kraju neće biti zadovoljni, svime ostalim bi trebali biti. 

Jer, sve je prošlo bez ijednog incidenta koji bi na bilo koji način mogao utjecati na konačnu odluku o pobjedniku. Novinari su u predizbornoj kampanji slobodno i nepristrano izvještavali o svim strankama i kandidatima, a potpuno jednak prostor u medijima imali su predstavnici vladajuće stranke i njihovi „izazivači“. Nije bilo pritisaka na glasače niti stranački organiziranog dovoženja građana na biračka mjesta. Unatoč još uvijek postojećim problemima oko biračkih spiskova, slučajevi tzv. fantomskih birača nisu zabilježeni. Kao posljedica svega, dan poslije nitko se ne osjeća prevarenim ili pokradenim. Građani ne organiziraju proteste, političari ne prijete štrajkovima glađu, međunarodne institucije zadužene za praćenje transparentnosti izbora se ne oglašavaju. 

To je ono s čime sam kao građanin i glasač zadovoljan. Čime nisam? Krenimo redom. Najprije manevrom predsjednika države koji, po svemu sudeći, nije uspio. Izabran da predstavlja sve građane, Zoran Milanović odlučio se usred kampanje zauzeti stranu.

Osim što je takav čin ocijenjen protuustavnim, on je i etički krajnje neprimjeren. Kad smo kod etike i pristojnosti, vokabular kojim se (već duže) koristi Milanović nikako ne mogu prihvatiti. Nema spora da kritike koje se mogu čuti od predsjednika, a na račun vladajuće stranke, nisu (uvijek) neutemeljene. Ali forma kojom se on služi najčešće poništi sam sadržaj. 

Nisam zadovoljan niti rezultatima izbora. Iako će (bivša) opozicija imati daleko više poslanika od HDZ-a, ta stranka je i dalje pojedinačno najjača i samim time s najvećim potencijalom da ponovo sastavi vladu. Očito brojni primjeri korupcije i, iz tog razloga, trideset smijenjenih ministara, ili npr. nesposobnost obnove nakon zemljotresa, nisu od strane birača shvaćeni kao dovoljan razlog za drastičniju kaznu. Naravno, sa zatvaranjem birališta utakmica nije u potpunosti gotova jer su u produžecima različiti scenariji mogući. Najizgledniji je da HDZ sastavi koalicijsku vladu s desnim Domovinskim pokretom i predstavnicima manjina. Nije nemoguće niti da SDP sastavi manjinsku vladu koju će podržati, ali ne u nju i ući predstavnici stranaka različitog ideološkog predznaka. Naposljetku, moguća opcija je i izostanak dogovora i ponavljanje izbora. 

Za kraj, o još jednoj temi koja istovremeno ukazuje na svu apsurdnost politike, ali i dokazuje normalizaciju još donedavno izrazito nenormalnih odnosa. Dakle, da ste u kampanji pitali bilo kojeg političkog analitičara ili prosječnog hrvatskog birača tko bi nakon izbora sigurno mogao završiti u koaliciji sa HDZ-om, odgovor bi bio: Srbi. Ne desni Most, ne nužno ni još desniji Domovinski pokret, nego Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). I to ne samo u opciji u kojoj HDZ lako sastavlja vladu, pa je „normalno“ da manjinci podrže vlast, nego čak i u opciji u kojoj bi njihovi glasovi mogli odlučiti hoće li pobjedu odnijeti desni ili lijevi. 

Jasno mi je da je logika političara koji predstavljaju manjinske skupine drugačija od logike ostalih političkih stranaka i da im je cilj biti u što boljim odnosima s onima koji su na izborima od većine hrvatskih građana dobili mandat da vode državu. Ali me ta bezrezervna podrška najmoćnijih srpskih političara HDZ-u uvijek natjera da se vratim u 1990, i situaciju nakon prvih izbora. Tada je upravo HDZ bio razlog pobune dijela srpskog stanovništva, a pregovaranje srpskih političara s predstavnicima hrvatske vlade izraz izdaje srpskog naroda. Nikad pod hrvatskom šahovnicom, nećemo hrvatsko državljanstvo, ne želimo hrvatske novce… uzvikivalo se po Vukovaru, Petrinji, Glini, Kninu… 

Trideset godina kasnije, predstavnici Srba izabrani slobodnom voljom srpskih birača u HDZ-u vide najkorektnijeg političkog partnera. Nikakav problem više ne predstavlja činjenica što ta stranka i dalje njeguje kult ličnosti Franje Tuđmana (i Gojka Šuška), što članovi i birači te stranke vojnu operaciju „Oluja“, najčešće potpuno nekritički, smatraju najvažnijim događajem suvremene hrvatske povijesti, ili što se na prijedlog te stranke za glavnog državnog tužioca imenuje osoba koja je svojevremeno predlagala zatvorsku kaznu za onoga tko rat u Hrvatskoj nazove građanskim. 

A kada je apsurdnost u hrvatsko-srpskim odnosima u pitanju, moram spomenuti i još nešto. Većina Srba porijeklom iz Hrvatske, koji danas žive u Srbiji, iskoristili su svoje pravo i svojevoljno, bez ičijeg pritiska, uzeli hrvatsko državljanstvo. Domovnica i putovnica, unatoč šahovnici, dokumenti su na koje se više ne gleda kao na problem nego kao rješenje. Ako tome dodamo preko trideset tisuća Srba iz Srbije koji dolaze svojevoljno raditi u Hrvatsku, i iz godine u godinu ih je sve više, onda možete shvatiti onaj ogromni upitnik nad glavom kod stranaca kada im govorite o raspadu Jugoslavije, ratu, masovnim ubijanjima, progonima, etničkim čišćenjima itd.    

Zato mi je, naravno ne svjetonazorski, drago što predstavnici HDZ-a i srpskog naroda danas vjeruju jedni drugima, odlično surađuju i doprinose unapređenju života svih građana Hrvatske. 

Ali ne prestajem razmišljati o tome što bi bilo da su bar malo te mudrosti, pa i pragmatizma, pokazali i prije trideset godina.