Branko Ćopić - "Ne tuguj bronzana stražo"

Godine 1958. objavljena su 34 romana a u užem izboru našlo se sedam: Miodrag Bulatović: "Vuk i zvono" (4), Ivanka Vujičić-Lašovska: "Čahure" (5), Radomir Konstantinović: "Čisti i prqavi" (4), Erih Koš: "Il tifo" (2), Momčilo Milankov: "Jesenji događaji" (4), Branko Ćopić: "Ne tuguj bronzana stražo", Bora Ćosić: "Svi smrtni" (4).

Žiri u sastavu Milan Bogdanović (predsednik), Velibor Gligorić, Eli Finci, Zoran Mišić i Borislav Mihajlović-Mihiz svoju odluku doneo je većinom glasova. (Kwiga M. Bulatovića "Vuk i zvono" dobila je glasove E. Fincija i Z. Mišića.)

Saopštenje žirija

Stalni žiri za dodeljivanje NIN-ove nagrade kritike, uz saglasnost redakcije lista, odlučio je da se počev od ove godine NIN-ova nagrada kritike ograniči na srpskohrvatsko jezičko područje, budući da je ustanovio da nema dovoljno mogućnosti da efikasno prati slovenačku i makedonsku književnost kao i literaturu na jezicima nacionalnih manjina.

Žiri je takođe odlučio da će ubuduće objavljivati javno rezultate glasanja u žiriju, smatrajući da ocena svakog člana treba da podleže i sudu javnosti. Isto tako žiri će objavljivati i sa kolikim brojem glasova su pojedini romani uzimani u uži izbor, držeći se pri tom kriterijuma da je za uži izbor odabrana knjiga, za koju se opredele najmanje dva člana žirija.

Žiri je uveren da će na taj način ova tradicionalna nagrada biti efikasnija, preciznija i bolje negovana.

Beograd, 25. I 1959. g.

NIN od 1.februara 1959. donosi izjavu Branka Ćopića:

- Meni je veoma prijatno što sam dobio ovogodišnju NIN-ovu nagradu, nagradu koja je tokom ovih nekoliko godina stekla veliki ugled u našem književnom svetu. Milo mi je što sam se našao u društvu Dobrice Ćosića, Daviča, Božića i Vuča a posebno mi je milo što mi je ozbiljan konkurent bio Bulatović. Takođe mi je vrlo drago što je nagrađena baš moja knjiga "Ne tuguj bronzana stražo" zato što sam u ovoj knjizi znatno odstupio od svog uhodanog, tipičnog pisanja, što sam se kroz nju ponovo vratio lirskoj poeziji sa kojom sam i počeo. Ova me je nagrada ohrabrila, jer me je utvrdila u uverenju da sam pošao dobrim putem...

Recenzija: Ne tuguj bronzana stražo (Svjetlost)

Ovaj roman Branka Ćopića nosi sve poznate karakteristike njegove proze: živo, zanimljivo pripovijedanje svježim i sočnim jezikom njegovog kraja; vedrinu i tugu u isti mah; humor nenametljiv i neodoljiv koji izvire iz anegdote, situacije, načina rezonavanja i gledanja ličnosti u romanu, iz njihove frazeologije. 

U ovoj knjizi Ćopić prikazuje život svojih gorštaka, koji su došli u ravnicu naselivši pusto banatsko selo negdje na granici Rumunije. Kontrast onoga što su kolonisti sobom ponijeli, i onoga što su u novoj sredini našli, taj dugi i intimni sukob različitih sredina, običaja i navika, ne baš tako lako snalaženje Krajišnika na plodnoj i širokoj zemlji kad se nije potpuno prekinula pupčana vrpca sa krajem u kojem se odraslo i borilo sa svakavim nedaćama teškog seljačkog života – to je osnovna tema Ćopićevog romana.

Pisac sa toplinom i blagim dobroćudnim osmjehom posmatra i priča šta se događa u novoj sredini, sve zgode i nezgode njegovih junaka koje smo već ranije sretali u poznatim Ćopićevim djelima – uvodeći tek ponekog novog. Tu je ona svima nama znana simpatična starina Jovandeka Babić, tu je i njegov prijatelj, vječno veseli, Stanko Veselica, zatim Bursaćeva majka, tiha i skromna starica, najzad i sam Nikoletina Bursać, ovoga puta samo u bronzi, samo kao spomenik, kao simbol njihove borbe i onoga što se socijalizmom izgrađuje.

NIN / Dobitnici

O autoru

Branko Ćopić (1915 - 1984) bio je srpski i jugoslovenski književnik. Pisao je poeziju, pripovetke i romane, a proslavio se svojim pričama za decu i mlade, često smeštenim u vreme Drugog svetskog rata, pisanim sa karakterističnim Ćopićevim humorom u vidu podsmeha, satire i ironije. Кao profesionalni pisac, Ćopić je bio veoma popularan. Кvalitet njegovih spisa doveo ga je do uključivanja u nastavni plan i program osnovne škole, što je značilo da su neke od njegovih priča našle put u udžbenicima, a neki romani postali obavezna lektira. Početkom pedesetih pisao je i satirične priče, kritikujući društvene i političke anomalije i ličnosti iz tadašnjeg političkog života zemlje, zbog čega je smatran disidentom i „jeretikom“, i morao je da se pravda partijskoj hijerarhiji. Izvršio je samoubistvo skokom sa Mosta bratstva i jedinstva u Beogradu 1984. godine.