Politika nezameranja vodi pozorište u veliku krizu

Dok sam gledala jednu od poslednjih proba komada Gospođica Julija u Madlenijanumu, vratila mi se u sećanje rečenica Jovana Ćirilova koju je davno napisao u Književnim novinama: Haris Pašović me iznenadi i kad znam da će da me iznenadi! Upravo me je to iznenađenje sa scene podsetilo na brojna rediteljska umeća i dostignuća ovog velikana jugoslovenske i bosanskohercegovačke umetničke scene. Spadam u one koji pamte Buđenje proleća i Dozivanje ptica, predstave koje su upisane u svetle stranice i najveće uspehe Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a koje je potpisao ovaj reditelj tananog osećaja i sigurne ruke. Poreklom iz Sarajeva gde živi, radi i predaje na Akademiji scenskih umjetnosti, i gde je osnovao studije režije za pozorište i film, Haris Pašović (60) ima reputaciju teatarskog maga svetskog glasa budući je svoje predstave postavljao na brojne scene širom sveta. NJemu Sarajevo duguje osnivanje Sarajevo film festivala 1993. godine, njemu zahvaljujući u vreme opsade ovog grada (1992-1995) održavan je pozorišni život. Osnivač je i umetnički direktor East West centra u Sarajevu. Posle 30 godina ponovo je u Beogradu i za 29. oktobar u Madlenijanumu je predviđena premijera komada Gospođica Julija Augusta Strindberga, koji u Pašovićevoj postavci dođe više naš nego švedski: „Ja mislim da pozorište treba da djeluje u trenutku u kome se stvara, da bira teme na koje današnja publika može biti osjetljiva. U ovom slučaju sam, naravno, najviše mislio na beogradsku publiku. Kada sam htio da postavim diskurs predstave, razmišljao sam šta je danas klasni odnos, i kakav je on danas. Na prostoru nekadašnje Jugoslavije mi imamo različite klase i to je novo iskustvo Balkana nakon socijalizma, jer su klase postojale i prije socijalizma, ali društvo je bilo zaboravilo na to. Međutim, ta današnja klasna dimenzija naših društava nije još do kraja jasna. Ona je vidljiva, ali posljedice njenog postojanja još nisu ušle u literaturu, pa ni u film, niti u pozorište. Umjetnost još oklijeva da razmatra tu novu društvenu strukturu. Strindberg 1888, godine na samom početku modernog kapitalizma, razmatra tu klasnu strukturu i postavlja je u jedan veoma zanimljiv kontekst. Vi svoj komad stavljate u kontekst zbivanja u Sloveniji na imanju jedne bogate naslednice? Kod Strindberga se jedna mlada bogatašica zaljubi u svog slugu, a paralelno se odvija jedan muško-ženski odnos i sve se to na jedan dobar način komplikuje. Ja sam u našoj predstavi htio još malo da ga zakomplikujem, da bude još malo složeniji, da bi do kraja odgovaralo našoj publici. Pošao sam od pitanja ko su danas ljudi koji su posluga u Evropi? Koja je nama najbliža Evropa? Hrvatska? Iako je Hrvatska zvanično u Evropskoj uniji, mi sa takozvanog Zapadnog Balkana ne doživljavamo Hrvatsku kao stvarni dio EU, iako ona to formalno jeste, koliko Sloveniju koja je već nekako otišla u tu Srednju Evropu po svim osnovama, a još uvijek nam je to iskustvo Slovenije blisko, još uvijek postoje neke veze. I onda sam mislio da je to možda najzanimljivija tačka, da je to za nas prva Evropa. Desetine hiljada naših mladih ljudi iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, odlazi godišnje u zemlje EU. Veliki broj njih nalazi posao u Sloveniji. Ti naši ljudi se često u EU nalaze na dnu društvene ljestvice, dok ovdje, iako siromašni, nisu bili na dnu. Ovdje su bili osiromašena srednja klasa, a u EU oni su pravi proletarijat, ali ne u ideološkom već u socijalnom smislu. I tako ste izabrali jednu savremenu temu i uradili modernu predstavu koja svojom preciznošću liči na dobro utegnuti promišljeni, minimalizmom određen, nemački teatar? Hvala vam što ste primijetili tu moju namjeru. To je bila i želja Ane Radivojević Zdravković i Madlene Cepter, koje su me pozvale da radim. Gospođa Cepter uvijek govori o kosmopolitizaciji, o evropskom i svjetskom kontekstu i to je ono što mi se sviđa u Madlenijanumu. Ana je znala da ja ne radim konvencionalne predstave i njihov izbor mene da radim, bio je ujedno izbor za jednu teatarsku avanturu. Za jedan radikalni umjetnički pogled. To je, kao što je Strindberg bio radikalan u svom vremenu kada odbacuje konvencionalno pozorište riječima da želi naturalizam, jer samo istinom možemo da osvijestimo u kakvom trenutku istorije živimo. A vi ste posegli za novim naturalizmom danas? Da, htio sam da vidim kako mi provjeravamo stvarnost danas. Jer, nama se danas čini da mi možda ne znamo šta je stvarnost, budući živimo u svijetu savremene tehnologije, u svijetu fotošopa kada slika više nije dokaz stvarnosti. Vi danas montirate život u skladu sa svojim namjerama, a ne sa stvarnim događajima. I logično je da postavljate pitanje šta je mjera stvarnosti. Ja znam da je pozorište mjera stvarnosti, Umjetnost je da mi, kao ekipa koja stvara jedan umjetnički čin, formiramo i izrazimo svjetonazor, do kojeg smo zajednički došli, putem spoznaje u procesu stvaranja. Meni je vaše poređenje sa njemačkom estetikom zanimljivo jer u NJemačkoj imate najbolje glumce, najbolje reditelje, najbolje scenografe, među kojima je i scenograf naše predstave Aleksandar Denić, koji veoma uspješno stvaraju taj zajednički precizni pogled na svijet i umjetnost. Ali, to je i moja estetika, ja volim preciznost u pozorištu i sve moje predstave su uvijek precizne. Ja ne volim proizvoljnost, ne volim zatrpavanje predstave. Da biste dobili minimalizam, vi morate to što radite, veoma dobro da preradite i da to bude dobro promišljeno. Minimalizam nije siromaštvo, minimalizam je odricanje od vlastitog baroka, svođenje tog našeg uznemirenog unutrašnjeg svijeta na mjeru opšteg razumijevanja. Zanimljivo je da ste se opredelili za glumce koji nisu zvezde, koji su širokoj javnosti manje poznati? Mislim da će nakon ove predstave neki od ovih glumaca biti zvijezde. Strahinja Blažić koji igra Žana, poznat je u Srbiji, igrao je u filmovima i serijama, i u pozorištu. On je jedan rijetko osjetljiv glumac. Strahinja posjeduje fascinantnu glumačku inteligenciju udruženu s ogromnim darom. Ja nisam radio s njim ranije i na kastingu sam uočio da on ima jedan specifičan dar kakav dugo nisam vidio. Sara Dirnbek, u ulozi gospođice Julije, poznata je mlada glumica u Sloveniji, više puta nagrađivana. Ona ima jednu nekonvencionalnu figuru, punačka je, što je takođe jedna od tema u predstavi. Taj kult tijela koji zahtijeva svijet Instagrama, foto-modela i fotošopiranih ljepotica, ne poznaje i ne priznaje takvu Juliju. Ona ruši svaki stereotip o gospođici Juliji i to je moderno u tom liku kako sam ga ja postavio. U predstavi se pojavljuje i nekoliko mladih glumaca? Kristinu igra Mina Pavlica, glumica koja je jedinstvena među današnjim mladim glumcima! Ostali glumci igraju manje, ali veoma zanimljive uloge. Pored sadašnje generacije mladih glumaca u Beogradu, koja hara u najboljem smislu te riječi, vjerujem da pozorište u Srbiji neće ostati bez novih, izvanrednih talenata. Neki od njih su već u ovoj predstavi, Katarina Bradonjić, Nikola Knežević, Jovan Veljković, Filip Stankovski, Sofija Kovačević, Ksenija Repić. To je jedna snažna, mlada, a ipak iskusna ekipa. Imate dobar uvid u kulturni prostor regiona. Da li je svuda kultura jednako zavisna od vlasti koja odvaja manju ili veću crkavicu za kulturu? Kultura je uvijek zavisila od vlasti. Ko god je zavisan od budžeta, on je na ovaj ili onaj način zavisan i od vlasti, jer je vlast ta koja diktira pravila, postavlja svoje upravne odbore, direktore... Naravno, ima raznih vrsta zavisnosti. Postoje rukovodioci ustanova kulture koji mogu do neke mjere da utiču na vlast, braneći umjetnički integritet kuće na čijem se čelu nalaze. Rijetki su takvi upravnici, takva je bila Mira Trailović, takav je bio Jovan Ćirilov. Nažalost, mnogima je lakše da idu niz dlaku kome treba, da postanu oportuni, da se ne zamjeraju politici, da se ne zamjeraju svojim glumcima, da se ne zamjeraju medijima... I ta politika nezamjeranja dovodi pozorište u veliku krizu. To više nije pozorište istine, koje iskazuje potrebu vremena i publike, to nije pozorište koje nas čini živima. To je onda pozorište koje je Piter Bruk nazvao mrtvačko pozorište i to je ono što me stvarno ljuti. Znajući vas, vi ne možete biti ljuti na pozorište? Ne mogu, naravno, jer ja pozorište doživljavam kao svoj dom. To se odnosi na svako pozorište, na pozorište kao umjetnost i mislim da taj nevjerovatni talenat koji postoji danas u regionu ne smije biti zaustavljen bilo kojom granicom. Upravnici nemaju pravo na to. Ja sam se u Madlenijanumu sreo sa jednim fantastičnim razumijevanjem i poštovanjem prema poslu koji radim. U produkcionom smislu, ovo je jedan od tri najljepša rada u mojoj dugoj karijeri. Pregovarate i sa Srpskim narodnim pozorištem? Pozvao me je direktor Drame SNP Milovan Filipović da napravimo predstavu za sljedeću godinu kada će Novi Sad biti Evropska prestonica kulture. Veoma sam počastvovan tim pozivom, a radićemo jednu veliku, zanimljivu, važnu predstavu, Mefisto Klausa Mana, koji je remek-djelo 20. stoljeća a koji govori o nacizmu i posljedicama nacizma, što je evropski relevantna tema danas. Takođe me je pozvao Jug Radivojević, upravnik Beogradskog dramskog pozorišta, i rado sam prihvatio njegov poziv. Mislim da je to najavangardnije pozorište danas, ne samo u Srbiji već i u regionu. Ono što je JDP bilo krajem osamdesetih pod vođstvom Jovana Ćirilova, mislim da je to BDP danas. Glumac Dragan Nikolić se nikada nije usudio, bilo ga je sramota, da pita reditelja Žiku Pavlovića zašto ga posle ogromnog uspeha filma Kad budem mrtav i beo, nikada više nije zvao da igra u njegovom filmu. Da li je i vama bilo neprijatno da pitate zašto vas posle ogromnog uspeha vaših predstava više niko nije zvao da režirate u Jugoslovenskom dramskom pozorištu? Ja poštujem posao upravnika i umjetničkih rukovodilaca, i ne mislim da se iza neke odluke, ili nekog nečinjenja, krije neki poseban razlog. Ponekad je u pitanju sticaj nekih okolnosti, ponekad nemam logično objašnjenje pa i ne mislim o tome. Jugoslovensko dramsko pozorište i danas osjećam kao svoju kuću. Ja sam u njemu napravio neke od svojih najvećih predstava. Bilo je to u mom formativnom periodu i to ne zaboravljam. Ja sam nešto dao tom pozorištu, ono je dalo meni. Danas postoje nove generacije glumaca u tom pozorištu koje ja mnogo volim, koje pratim, gledam i doći će trenutak kada ćemo se naći i poželjeti da radimo svi zajedno.