Arhiva

Ja, ideolog nasilja?

Jovo Bakić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 31. maj 2023 | 12:20
Ja, ideolog nasilja?
Laž ne bi imala smisla kada istina ne bi bila opasna. Alfred Adler U poslednje tri godine relativno sam retko javno nastupao, ako izuzmemo objave na Fejsbuku. Trećeg maja se dogodilo masovno ubistvo u OŠ „Vladislav Ribnikar“, a dan docnije još jedno u Mladenovcu. Zanemeo sam od tuge. Od novinara je samo Nemanja Rujević zvao i pitao za Dojče vele kako tumačim traženje krivaca za ova masovna ubistva na različitim stranama. Rekao sam šta mislim, ali ta izjava nije pobudila pažnju režima. Par dana docnije, na tviter-stranici Željka Mitrovića, a zatim i na njegovoj duhovnoj trovačnici, osvanuo je propagandni filmčić s rečima koje sam izgovorio pre četiri godine, a koje su i tada izazvale pažnju. Reč je o mojoj analizi da će ovaj režim nesumnjivo da bude juren po ulicama u trenutku kada građani postanu u potpunosti svesni njegove zločinačke prirode i nemogućnosti da ode na drugi način. Naravno, rekao sam da želim da se to dogodi, jer režim to u punoj meri zaslužuje. Takođe, pominjao sam plivanje različitim stilovima po Savi i Dunavu. Po nalogu tužilaštva (kao što vidite, ipak ta institucija postoji) bio sam pozvan u MUP, nakon montaže na RTS-u onog što sam izjavio za NIN. Razume se, poneo sam NIN kako bih pokazao da je RTS napravio lako dokazivu i zlonamernu montažu rečenog. Nije bilo elemenata krivičnog dela u onome što sam kazao, jer reč je samo o jednoj sociološkoj analizi i željama jednog građanina, pa ni „tužilaštvo“ nije moglo pokrenuti nikakav postupak protiv mene. Pored toga, o nasilju „kao glavnom sredstvu u politici“ pisao je još Maks Veber, pa u tom smislu nisam nimalo originalan. Svejedno, svi režimski tabloidi su četiri godine docnije, nakon što sam potvrdio da mišljenje uopšte nisam promenio, pisali očevidno pod jednom te istom uredničkom palicom: „Bakić želi krv po ulicama Beograda“, iako krv nisam uopšte pominjao. Pomenuta analiza i moje želje temelje se na sledećim najtežim slučajevima učešća režima u organizovanom kriminalu, o kojima sam već ranije pisao i javno govorio tokom ili nakon njihovog dešavanja (u zagradama su godine kada sam to činio), pa ih ovde neću šire obrazlagati: kontakti Ivice Dačića, Ivice Tončeva, Vanje Vukića i Branka Lazarevića s Rodoljubom Radulovićem zvanim Miša Banana, saradnikom Darka Šarića (2013); odnos režima prema Oliveru Ivanoviću (2013) i uloga Zvonka Veselinovića i Milana Radoičića na severu Kosova; režimsko stvaranje i upotreba zločinačke organizacije „Janjičari“ (2013-2021); afera helikopter i smrt sedmoro ljudi zbog želje dvojice ministara da se slikaju sa spasenom bebom (2015); afera Asomakum vezana za nepomenikovog brata (2015); veze nepomenikovog starijeg sina s kriminalcima koji vode navijačka plemena (2015-2023); Beograd na vodi kao najveća praonica novca u Evropi i veleizdaja Srbije (2016) i s tim povezano rušenje u Hercegovačkoj ulici u izbornoj noći (2016); afera Vulinova tetka (2017); afera Krušik (2019); afera Jovanjica (2019); Rio Tinto kao potencijalna veleizdaja Srbije (2022). Samo jedna od ovih afera dovoljna je da u civilizovanim zemljama odgovorni podnesu ostavke, jer ako to ne učine, onda besni građani izađu u velikom broju na ulice i primoraju ih na to. U zbiru, ove afere svedoče da je autoritarni, kriminalizovani, patološki i veleizdajnički režim na sve spreman („iz groba bih vas pobeđivao“ samo je najnovija izjava nepomenika), jer je do guše ogrezao u organizovanom kriminalu. Najvažnije i najužasnije je to što tužilaštvo ili uopšte ne reaguje na pobrojane slučajeve ili se suđenja namerno odugovlače kako bi došlo do zastarevanja (kao što je bilo sa slučajem Stanka Subotića Caneta). U svakom slučaju, da su građani reagovali na aferu helikopter 2015. (nepomenik nije hteo da se odrekne dvojice ministara koji su odgovorni za smrt sedam ljudi, jer su hteli da se slikaju sa spasenim detetom) ili bar na rušenje u Hercegovačkoj 2016. (suspendovanje pravnog poretka u izbornoj noći), onako kako su odgovorili na tragediju u majskim danima 2023, tj. okupili se u dovoljnom broju i blagovremeno najurili nepomenika, danas bismo živeli u pravednijem društvu. Zbog čega je ova analiza sporna za režim? Ako je neka vlast sigurna da su njeni postupci zasnovani na pravdi i pravu, onda bi ovakve reči jednog univerzitetskog nastavnika zvučale građanima budalasto i ni on, ni ono što je izrekao ne bi zavređivali nikakvu pažnju. Ovakve reči i onaj koji ih je izrekao mogu postati problem samo za onaj režim koji vlada protivno pravdi i zakonu, čega je savršeno svestan, pa zna da je ono što je izrečeno veoma verovatno, a za njih zastrašujuće. Naravno, tada problem postaje glasnik koji donosi za režim loše vesti. No, kada nepravda postane zakon, kao što je slučaj u Srbiji, pobuna je neotuđivo ljudsko pravo. Pa ipak, zašto režim nepomenika aktuelizuje ove reči četiri godine nakon što su izrečene i tri godine nakon skoro potpunog povlačenja iz javnosti onog ko ih je izrekao? Svakako, razlog je u činjenici da se mnogo građanki i građana okupilo na protestu protiv nasilja, te u strahu koji je to izazvalo kod pripadnika režima, kako u vlasti tako u opoziciji. U strahu su velike oči i pune gaće, pa su se prisetili i reči koje su pre četiri godine izrečene, kako bi na taj način skrenuli pažnju sa sebe na one koji su ih upozoravali da način njihove vladavine zakonomerno vodi za njih nepoželjnom ishodu. Reč je, dakle, o medijskoj manipulaciji u cilju skretanja pažnje javnosti s njihove odgovornosti za tragična dešavanja. Naime, upravo je duboko kriminalizovani režim na čelu s nepomenikom izvor i utoka svekolikog nasilja u ovom društvu, pa je sada, nakon što je narod konačno rešio da ga pozove k poznaniju prava, počeo da viče „hvatajte lopova“. No, dok je očekivano da se davljenik za slamku hvata, otkud izričita ili prećutna podrška opozicije ovoj hajci režima? Opozicione vođe, ako ih dobro razumem, smatraju da zovem „Srbe na Srbe“, da prizivam „građanski rat“ i da „pozivam na nasilje“. Da li iko zaista misli da će nepomenik, poznat po svojoj istinoljubivosti, poboljšati izborne uslove ili priznati poraz na izborima? Ako se ne dogodi ni jedno ni drugo, da li će predvodnike režima opozicija pojuriti po ulicama? Šta će umesto toga da radi? Pored toga, zašto su vođe opozicije onomad insistirale na bojkotu izbora, a danas na izborima, iako se izborni uslovi uopšte nisu promenili? Možda su u međuvremenu izgradili partijsku infrastrukturu? Naposletku, kakva je snaga i kvalitet opozicije, ako jedan čovek bez ikakvih političkih ambicija u poslednje tri godine, makar bio i univerzitetski nastavnik, može da joj smeta u tolikoj meri da mora od njega da se „ograđuje“ i da ga „osuđuje“? Da možda ne smeta ostvarenju tešnje saradnje s nepomenikom? Da li opozicija misli da je autoritarni i duboko kriminalizovani režim nepomenika vlast kao i svaka druga, tj. da li su joj nepomenik i njegova razbojnička družina samo „politički protivnici“? Naposletku, da li pripadnost oligarhiji i podela plena vođe opozicije odvaja od naroda u toj meri da su spremni da sarađuju i s kriminalcima, baš onako kako je bivši gradonačelnik Beograda pre nepomenika koristio usluge Dragana J. Vučićevića? Ako tužilaštvo ne goni kriminalce, iako im je to zakonom određena dužnost, a sudovi dopuštaju da slučajevi zastare, da li to znači da i mi ne treba da ih jurimo samo zbog toga što su igrom slučaja Srbi? Da li prizivam „građanski rat“ ili zovem „Srbe da udare na Srbe“, ako pozivam sve građane, pa naravno i Srbe, da jure kriminalce iz režima bez obzira na versku, etničku i bilo koju drugu pripadnost? Da li bismo kriminalce jurili da nisu Srbi? Da li su nam nacionalizam i malograđanština toliko pomračili um, da ne možemo više razlikovati kriminalce, ako su „Srbi“ ili „politički protivnici“, od ljudi koji poštuju zakon? Da li mislimo da su kriminalci među Srbima toliko brojni da bi izbio građanski rat, ako bismo ih mi, Srbi koji nismo kriminalci, pojurili posle jedanaest godina zuluma? Konačno, da li ste spremni na doživotnu vlast nepomenika i njegovih prirepaka, samo zato što je Srbin ili samo zato što ste protiv nasilja?