Arhiva

Serija nesrećnih događaja

Nikola Tomić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 1. februar 2017 | 16:47
Serija nesrećnih događaja
Još jedna burna afera kojoj se ne vidi ni pravosudni ni politički ishod. Tako bi se mogao rezimirati slučaj Zlatibora Lončara, ministra zdravlja, čije je fotografije koje sugerišu povezanost sa „zemunskim klanom“, ubicama premijera Zorana Đinđića, u dva navrata javnosti pokazao Velimir Ilić. Osvetoljubivi lider Nove Srbije, razočaran jer ga premijer Aleksandar Vučić nije postavio za direktora preduzeća Koridori Srbije, ustalasao je deo javnosti, onaj opoziciono nastrojen. Svi ostali su ćutali, od pravosudnih instanci nadalje, samo je premijer Vučić posle objavljivanja prve fotografije izjavio, da mu je ministar objasnio da je 2002. operisao oca jednog od „zemunaca“, da su ga pozvali u kafić kod vile u Šilerovoj i da je tada nastao snimak s njihovim vođom Dušanom Spasojevićem. I to je to. Lončar je davao slične komentare, prilično konfuzne, ali s jasnom porukom da nije bio u vili zločinaca, a kamoli da je sarađivao s njima. Druga fotografija, međutim, kvari ministrovu verziju. Kada se enterijer u kojem je Zlatibor Lončar s još trojicom - kolega doktor Miroslav Risović i fudbaleri Danko Lazović i Dragoljub Jeremić - uporedi sa fotografijama iz sedišta klana, vide se „neverovatne“ sličnosti. Pored toga, još jedna čudna slučajnost: sva četvorica su saslušavani u Sablji zbog veza sa „zemuncima“ i pominjani na suđenju za ubistvo Đinđića. Podsetimo, 2002-2003. godine Lončar je bio anonimus, mladi hirurg Urgentnog centra, i ne postoji nijedan razlog zašto bi ga neko tada zbog politike saslušavao i kaljao mu ugled. Nije Lončar bio ministar ni 2004-2006, kada su na suđenju ubicama premijera čak trojica „zemunaca“ (Dejan Milenković, Miladin Suvajdžić i Milomir Kaličanin) u iskazima tvrdili da je redovno dolazio u Šilerovu, što da igra fudbal, što da navodno prima naredbe. Za likvidacije. „Serija nesrećnih događaja“ prati Zlatibora Lončara evo do danas. Suviše koincidencija da se sve svede na dnevnopolitičku osvetu Velimira Ilića. Ipak, sve vreme ovde se govori o nečemu navodnom, o pretpostavkama, o sličnostima i slučajnostima, o povezivanjima, o iskazima i saslušavanjima. Miroslav Risović, anesteziolog Urgentnog centra, bio je direktnije nego Lončar povezivan sa ubistvima po nalogu „zemunskog klana“ pa se, posle kratkog privođenja u Sablji, kao slobodan čovek odselio u Kanadu. Šta tek reći za samog ministra. Razmislimo malo. Da li je moguće da njegove fotografije sa Spasojevićem i društvom nijedna bezbednosna služba i pravosudni organ, uključujući periode kada ih je kontrolisao DS, nisu imali? Optužnica ubicama Đinđića nije obuhvatila Lončara, protiv njega nikada nije sprovođena ni čestita istraga. Od marta 2003, ime Zlatibora Lončara je samo provlačeno kroz priče, on nikada nije procesuiran. Da li zbog nedostatka dokaza, da li zbog nekih drugih razloga, ali sve to uveliko prevazilazi period vladavine naprednjaka i Vučića. Ili je Lončar, i pored „serije nesrećnih događaja“, zaista nevin čovek ili mu naš sistem dugi niz godina prosto ne može ništa. Zašto? I za samog ministra, i za dobrobit i zdravlje srpskog društva, i za istinu o okolnostima koje su pratile ubistvo Đinđića, bilo bi najbolje da pravosuđe jednom zanavek stavi tačku na njegov slučaj.