Arhiva

Poslednji Mohikanac

Zoran Paunović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 30. maj 2018 | 19:26
Pre više od šest godina, Filip Rot je obznanio svoju odluku da prestane da piše. Pre nekoliko dana, postalo je potpuno izvesno da se neće predomisliti. Amerika se, dakle, od Rota kao aktivnog književnika oprostila još 2012. godine, ali je njegov konačni odlazak doživela kao novi veliki gubitak – i to ne samo zbog toga što je time nestala i poslednja slabašna nada da bi mogao da iznenadi čitaoce novim delom, već i iz jednog znatno dubljeg razloga. Rot je, naime, bio poslednji iz plejade pripadnika epohe u kojoj je književnost predstavljala savest i mudrost svog doba i imala moć da otključava prošlost, tumači sadašnjost i oblikuje budućnost. Svoju prvu knjigu, zbirku priča Zbogom, Kolumbo, objavio je daleke 1959. godine, samo osam godina posle Selindžerovog Lovca u žitu, pet godina posle Nabokovljeve Lolite i tri godine pre Kisijevog Leta iznad kukavičjeg gnezda – u vreme, dakle, kad su nastajale knjige po kojima će se i u potonjim stolećima, ako ih bude, prepoznavati dvadeseti vek. Prepoznavaće se i pamtiti taj vek i po delima Filipa Rota, pre svih po romanima Portnojeva boljka, Profesor žudnje i Američka pastorala. U njima, kao i u većini dela od kojih je sačinjen njegov izuzetno bogat stvaralački opus, Rot se ponajviše bavio temama muške seksualnosti i jevrejskog identiteta u savremenoj Americi. Pritom je umeo da bude gnevni, cinični kritičar moralnog licemerja u kome je ogrezlo američko društvo, ali i dobronamerni, setni mudrac koji veruje u suštinsku dobrotu ljudskog roda. Nepokolebljivost njegovih etičkih stavova, kao i postojano visoka umetnička vrednost njegovog opusa, razlozi su zbog kojih se Rotovo ime najčešće spominjalo uz još dvojicu istinskih velikana novije američke književnosti: Sola Beloua i DŽona Apdajka. Svoju posebnost unutar tog trijumvirata najbolje je objasnio sam Rot: „Apdajk i Belou usmeravaju svoje baterijske lampe ka svetu, pokazujući kakav je taj svet u ovom trenutku. A ja iskopam rupu u zemlji, pa usmerim svetlo u njene dubine.“ Svetlost umetnosti Filipa Rota još dugo će isijavati iz tih dubina.