Dok kosovske i srpske vlasti jedne drugima blokiraju učešće u međunarodnim institucijama, uvode takse i usvajaju platforme kojima se ionako ne naročito svrhovit dijalog otežava ili onemogućuje, usput ubirajući političke poene među glasačkim telom, obilje trauma iz prošlosti koje se prelivaju u današnjicu i dalje nije sanirano. Poslednja u dugom, mučnom nizu bilo je etnički motivisano nasilje nad nealbanskim stanovništvom na Kosovu koje se odigralo 17, 18. i 19. marta 2014. i koje je bilo najgore od 1999. godine.
Tada je, prema zvaničnim podacima OEBS, ubijeno 19 lica, od kojih je osam bilo srpske nacionalnosti. Više od 900 je povređeno, a više od 4.000 proterano s Kosova. Srušeno je i zapaljeno 35 crkava i manastira, uništeno je oko 10.000 fresaka, ikona i drugih crkvenih relikvija, nestalo je oko 800 srpskih i 130 romskih i aškalijskih kuća i deset javnih objekata – škola, pošta i domova zdravlja. Od Srba je etnički očišćeno šest gradova i devet sela. Svega pet odsto raseljenih se vratilo u svoje domove, a kao paradigma beznađa može da posluži selo Svinjare na oko tri kilometra od Mitrovice gde je nekada bilo 580 Srba, a danas tamo živi samo jedan stariji bračni par.
Neposredan povod za nasilje bilo je davljenje trojice albanskih dečaka u Ibru. Albanski mediji su bili preneli da su dečaci bežali od Srba, besnih zbog ubistva osamnaestogodišnjeg Jovice Ilića u selu Čaglavica. UN nije ustanovio da su za tragediju odgovorni Srbi.
Međunarodni akteri i tadašnji albanski i srpski vlastodršci su jednoglasno osudili nasilje. Zaključno s 2010. godinom, zbog pogroma su osuđena 143 Albanca, od kojih 67 na zatvorske kazne duže od godinu dana.
Da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Pretplata
Već imate nalog? Ulogujte se