Tužbe su opasne

Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, govori o potrebi formiranja foruma za hrvatsko-srpsku suradnju nakon najnovijeg zahlađenja odnosa između Zagreba i Beograda. Što vas je motiviralo da u ovom trenutku predložite formiranje foruma za hrvatsko-srpsku suradnju? - Da li će to biti forum povjerenja, vijeće dobre volje ili nešto treće, o tome se još može razgovarati ali meni se čini da je povjerenje dobar okvir za djelovanje. Iako su političari ove dvije države, među koje i ja spadam, napravili dosta u posljednjim godinama, neka otvorena pitanja – izbjeglice, Kosovo, Bosna i Hercegovina i sada ove tužbe u Hagu za genocid – učinila su ih svojevrsnim taocima naslijeđa ratnog raspada Jugoslavije. Zato bi bilo dobro da se stvori jedna vrsta foruma javnih osoba – koji ne bi preuzeo ovlasti onih koji donose odluke ali ih ne bi ni rasteretio odgovornosti. Kakva bi bila konkretna funkcija tog tijela? - To vijeće bi trebalo uspostaviti neku vrstu standarda komunikacije u međunacionalnim i međudržavnim odnosima. Na taj način bi to olakšalo razmatranje činjenica koje još treba sagledati u vezi sa tom prošlošću i, s druge strane, takva komunikacija bi omogućila drugačiji i lakši odnos prema onome što će poduzimati politike jedne i druge države. Konkretno, ako se u haškim tužbama i kontratužbama bude išlo do kraja, komunikacija o kojoj govorim trebala bi uticati da taj proces napravi što je moguće manje štete u operativnim odnosima između građana i između država. Vi ste se javno suprotstavili i haškoj tužbi Hrvatske protiv Srbije kao i kontratužbi Srbije protiv Hrvatske za zločine u posljednjem ratu... - Tužbe su neka vrsta nastavka rata pravnim sredstvima i to u materiji i u građi ratnoga naslijeđa i ratnih posljedica. Iz toga razloga su one opasne. S obzirom na to da pravna arbitraža može trajati dugo, s obzirom na to da se Hrvatska i Srbija uvijek mogu spotaknuti na takvim problemima i s obzirom na to da u rukama imaju veoma eksplozivan materijal, ne samo ovoga razdoblja nego i onoga iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, onda mi se čini da osim tog pravnog pitanja postoji puno važnije moralno i političko pitanje koje treba početi sagledavati. Kako vi promatrate rat na ovim prostorima u kontekstu problematiziranja moralnih i političkih pitanja? - Ono što se dogodilo, bila je realizacija serije ratnih zločina protiv humanosti. Očito da je bila pripremana politika koja je ljude uvela u tu zonu da mogu počiniti takve strašne zločine, da mogu potpuno izgubiti osjećaj koji čovjeka čini ljudskim bićem, da se mogu lišiti suosjećanja za patnje ljudi drugih nacionalnosti i taj gubitak suosjećanja prati nas i danas. Takvo raščovječenje ovakve tužbe ne rješavaju nego ih i dalje učvršćuju. Mi, Srbi iz Hrvatske, najbolje ćemo pomoći Hrvatskoj, Srbiji i sebi, ako konačno oblikujemo dosije Srba u Hrvatskoj tokom devedesetih jer – govori se o “Oluji” koja je bila strašna i o Vukovaru koji je također bio strašan, ali se još uvijek ne govori o tome šta se događalo u pozadini plamena rata. Što želite reći? - Želim reći, posebno onima koji pitaju gdje je tko ratovao i koji nalaze jednostavne kolektivističke odgovore, da deseci hiljada Srba u gradovima Hrvatske nisu ratovali ni protiv koga i nisu posegli ni za kakvim sredstvima osim za biračkim pravom i ni za čim osim za željom da ostanu na poslu, u svom domu i da žive sa susjedima. Nažalost, hiljade njih to nije moglo. Volio bih da ovo vijeće za hrvatsko-srpsku suradnju nauči ljude da se distanciraju od politika koje su za ideju Hrvatske ili Srbije bile spremne žrtvovati veliki dio svoga naroda, pretvoriti u žrtvu velik dio drugih naroda, jer ćemo bez osude takvih politika još mnogo godina živjeti na jednom potpuno nemoralnom temelju. Kakva je bila reakcija Srba u Hrvatskoj na tužbu i kontratužbu u Hagu? - Ova razmjena tužbi u Hagu izazvala je među ljudima uznemirenost. Kada se počne ratovati u vezi sa našim glavama i povrh njih, mi instinktivno znamo da nam se dobro ne piše. Zato smo ovaj put odlučili, u mjeri u kojoj najviše možemo, da se konsolidiramo, da oblikujemo svoju poziciju i iskažemo je javno u vezi s tužbom i kontratužbom. Ono što mi se čini veoma važnim jeste da se i jedna i druga javnost i politika suoče sa razmjerima stradanja, ne samo u svojem iskustvu nego i iz perspektive drugoga. Da se ne nabacujemo etiketama tipa “genocid” ili “etničko čišćenje” nego da ljudi doista na jednom mjestu vide, jer to već sada osjećaju, o čemu se tu zapravo radi, da li se tu samo tuži druga strana ili se tuži i samoga sebe. Bojim se da oni koji su se upustili u ove tužbe, gube iz vida ovo drugo. Kakve su reakcije hrvatskog javnog mnijenja, odnosno političke elite na vašu ideju o formiranju foruma za hrvatsko-srpsku suradnju? - Od kako je rasprava o tužbama u Hrvatskoj javno krenula, reakcije običnog svijeta na moje protivljenje tim tužbama je takvo da me ohrabruje. Onda se pitam sa kim ja o ideji foruma za suradnju Srba i Hrvata trebam razgovarati? Da li sa onim trgovcem koji mi je rekao “nastavite tako i mi smo vam na tome zahvalni” ili sa onih 34 posto ljudi koji su u anketi odgovorili da podržavaju ideju foruma? Ono što je važno je slijedeće: prije nego što se dogodilo ovo sa tužbama u Hagu, mi smo pripremali susret vanjskopolitičkih odbora parlamenata Hrvatske i Srbije. U ovakvim okolnostima taj susret više nije realan, ali vjerujem da među ljudima koji sjede u tim odborima s jedne i druge strane ima ljudi koji će reći “ne smijemo odustati”. Također znam da među ljudima od javnog ugleda ima onih koji bi htjeli da se odnosi između Hrvatske i Srbije kreću u drugom pravcu a ne ovim kojim sada idemo. Neovisno o tome kako će reagirati predstavnici neposredne vlasti, tražit ćemo, od razine parlamenta do razine civilnog društva, one koji će biti spremni krenuti prema odnosima suradnje.