Jezički inženjering na Balkanu

Profesor dr Milan Šipka je došao iz Sarajeva na beogradski Sajam knjiga da bi predstavio šest svojih knjiga koje su u proteklih godinu dana objavljene u izdavačkoj kući “Prometej”. Pored “Velikog rečnika stranih reči i izraza” (2006) i “Stranih izraza i izreka” (2007), koje je potpisao zajedno sa akademikom Ivanom Klajnom, u ediciji Popularna lingvistika pojavile su se njegove knjige “Priče o rečima”, “Zanimljiva gramatika”, “Zašto se kaže?” i “Popularna lingvistika u školi”. Dr Milan Šipka je penzionisani redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, na Akademiji scenskih umjetnosti i Pedagoškoj akademiji. Bio je, kaže, profesor 51 godinu. Ali i višegodišnji direktor sarajevskog Instituta za jezik i književnost (1973 – 1984) i naučni savetnik u Institutu za proučavanje nacionalnih odnosa u Sarajevu (1984 – 1990). Danas je profesor dr Milan Šipka na nekim bošnjačkim sajtovima proglašen srpskim predvodnikom “hrvatsko–srpskog pogroma na bosanski jezik”. Apsurd je u tome što je on, kao “najveći protivnik bosanskog jezika”, po katalogizaciji Narodne i univerzitetske biblioteke BiH, postao autor čiji je jezik upravo - “bosanski”. Na početku razgovora za NIN, dr Šipka kaže: - Niko me nije ni pozvao, ni upitao kojim jezikom pišem. To je samovoljno nametanje i nasilje. Mislim da svako treba da ima (bilo pojedinačno ili kolektivno) pravo da jezik kojim se služi naziva kako hoće, ali je nedopustivo da taj svoj izbor nameće drugima. Postoji li način da zaštitite svoje delo? - Ne. Kako? Jedino Skupština BiH može da zahtijeva da isprave tu grešku, ili da ih ukine kao zajedničku instituciju višenacionalne Bosne i Hercegovine, jer krše ustav i negiraju postojanje i prava dva konstitutivna naroda, Srba i Hrvata. Bilo je nekih izlaganja u Skupštini o tome, ali se ništa nije promijenilo. I Narodna i Univerzitetska biblioteka RS su protestovale. Pa šta imaju od toga? Ništa. To je, čini mi se, dio širih nastojanja. Postoji, izgleda, neko kome to sada treba. Hoće da napravi ono što nije uspjelo Austrougarskoj, za vrijeme Kalaja: da stvori bosansku naciju, u koju bi se stopile tri već formirane nacije u BiH (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) sa zajedničkim bosanskim jezikom. Kao da iz istorije ništa nisu naučili, jer da jesu, znali bi da se i sama Austrougarska monarhija povukla i napustila ideju o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku. Sad to opet neko gura, i to različitim vidovima bezočnih pritisaka i nametanja. A nametanjem se ništa ne može postići. Ipak, ta katalogizacija po kojoj su mnogi srpski i hrvatski pisci svrstani među autore čiji je jezik bosanski – suštinski nije ništa novo. Na katedrama za bhs (bošnjački/hrvatski/srpski) jezik u Evropi i Meša Selimović i Ivo Andrić izučavaju se na studijama bosanskog/bošnjačkog jezika i književnosti. - Korijeni toga odnosa sežu još u vrijeme prije ovoga nesretnog rata. To se dogodilo čim je nacionalni kriterijum u BiH zamijenjen republičkim. Danas je to preneseno na lingvistički plan, pa se ne razlikuje šta je bosansko (što pripada svim Bosancima), a šta bošnjačko (što pripada samo Bošnjacima). U to vrijeme je i crnogorska književnost odvojena od srpske, pa je npr. NJegoš tretiran isključivo kao crnogorski, a ne i srpski pisac. Crnogorski jezik je, pak, već izvesno vreme upisan u program na Katedri za srpski, hrvatski i bosanski/bošnjački na Sorboni, samo su čekali da i zvanično bude potvrđen Ustavom Crne Gore. Pre nešto više od godinu dana profesor Pol Lui Toma, šef katedre, rekao je: “To nije nauka nego sociolingvistika a mi ne živimo u svetu apstrakcije nego pratimo događanja”. - Prvo, ne bih se složio da sociolingvistika nije nauka. Koga to zanima, može da pročita sjajnu knjigu prof. Milorada Radovanovića upravo pod tim naslovom (“Sociolingvistika”). Drugo, ne bih rekao da stranci samo “prate događanja”, oni odavno pokušavaju da utiču na njih. Zapadni svijet, koji mi nazivamo “međunarodna zajednica”, pokušava da pravi ovdje jezički i etnički inženjering. Jezik koji čujemo na crnogorskoj televiziji i čitamo u tamošnjim novinama po svemu je ijekavska verzija srpskoga standardnog jezika, izuzev dva, tri detalja (nijesam, mjesto nisam, sjutra mjesto sutra, ili cistijerna, mjesto cisterna i sl.). Znači li to da su te sitnice dokaz o posebnom jeziku? Tu se, zapravo, radi o čistoj politici. Dovoljno je prisjetiti se činjenice da je proces rastakanja jugoslovenske državne zajednice počeo upravo žestokim raspravama o jeziku, koje su pokazale da je jezik samo područje ispoljavanja različitih političkih težnji i manipulacija. I u Crnoj Gori je jezik bio poprište žestoke borbe za državnu samostalnost te republike, koja se, i kad je bila samostalna država do 1918. smatrala srpskom, jer su se svi Crnogorci tada, bez ikakvog pritiska sa strane, izjašnjavali kao Srbi, a i standardni jezik im je bio isti i zajednički – srpski. Danas se nastoji dokazati da Srbi i Crnogorci imaju dva potpuno različita jezika, mada jezička praksa pokazuje sasvim suprotno. Po tome je crnogorski jezik čista politička konstrukcija koja nema nikakvo uporište u jezičkoj, a, čini mi se, ni u društvenoj stvarnosti, jer se veliki broj onih kojima se taj naziv nameće na posljednjem popisu stanovnika Crne Gore izjasnio da im je maternji jezik srpski. Takva je situacija svojevrstan apsurd, koji takođe nekome odgovara. Zato ja nerado govorim o tome. Tu politika pokušava da nešto mijenja ne osvrćući se na jezičku stvarnost, na jezičke činjenice. Ja nisam političar, nego lingvista, i mene prvenstveno zanimaju jezičke činjenice, a pošto se one ignorišu, tu jedan lingvista nema šta da kaže. Kao sociolingvistu zanima me, naravno, i funkcionisanje jezika u društvenom (dakle i političkom) kontekstu. Ali ovdje se ne radi o tome, nego o običnim političkim manipulacijama jezikom. Apsurd je i to što u Francuskoj, recimo, uglavnom postoje srpskohrvatski i hrvatski lektorati. Tamo je sve teže objasniti postoji li, uopšte, srpski jezik. - I ko je kriv za to? Sami Srbi, jer oni i dalje ganjaju srpskohrvatski. Na jednom mjestu, Dalibor Brozović, najznačajniji hrvatski lingvista, rekao je da treba podvući crtu i okrenuti novi list. Hrvati su to uradili i zato su se okrenuli hrvatskom jeziku i profiliranju hrvatskog jezičkog standarda, pa su u jezičkim aktivnostima daleko ispred Srba. Srbi se prema jeziku još nisu odredili i nemaju jasnu jezičku politiku. Trebalo bi, prije svega, da prihvate činjenice kakve jesu, tj. da srpskohrvatski jezik kao zajednički standard Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca - više ne postoji. To treba da bude konstatacija od koje će se poći da bi se formulisala realna jezička politika. Ona mora da polazi od objektivno spoznate društvene i jezičke stvarnosti. A stvarnost je, koja se ne može poricati, da se na južnoslovenskom prostoru razvilo više nacija i da su one disolucijom zajedničkog srpskohrvatskog standardnog jezika formirale svoje posebne nacionalne jezičke standarde. Vrijeme je da se Srbi odrede prema toj i takvoj stvarnosti, da utvrde osnove svoje jezičke politike, prestanu da se bave time šta drugi rade sa jezikom koji normiraju za svoje potrebe i okrenu se njegovanju norme i kulture savremenog srpskog jezika. Trebalo bi da je dobar početak to što je na ovogodišnjem beogradskom Sajmu knjiga, posle 155 godina otkako je Vuk Stefanović Karadžić izdao “Srpski rječnik”, predstavljen jednotomni “Rečnik srpskog jezika” Matice srpske? - Jeste. Ali, u isto vrijeme, u Institutu za srpski jezik, trideset ili četrdeset ljudi radi na “Rečniku srpskohrvatskog narodnog i književnog jezika”, čiji je 17. tom izašao prošle godine. Očekuje se još toliko tomova u narednih 30 godina. Kome to treba? Dozvoljavam da treba da se bavimo i onim što je zajedničko, ali zašto se to radi, kad nemamo svoje? Nemamo velikog rječnika, nemamo temeljitog pravopisa, niti naučne gramatike srpskog jezika, o kulturi jezika da ne govorimo. Ovde su lingvisti razjedinjeni u odnosu prema srpskohrvatskom jeziku. Dok jedni ne prihvataju činjenicu da srpskohrvatski kao jezički standard više ne postoji, za druge je Bečki dogovor 1850. godine bio politički dogovor koji je samo poslužio formiranju i kasnije standardizaciji hrvatskog jezika, a potom i bosanskog i crnogorskog? - Oni prvi se nadaju da će vrijeme hrvatskog i bosanskog, eto tako, proći, pa, valjda, hoće da sačuvaju “zajedništvo”. Ovi drugi pak stalno zaranjaju u prošlost, traže krivca, istražuju ko je ugrozio srpski jezik. Bečki dogovor je bio samo jedna etapa u razvoju srpsko-hrvatskih jezičkih odnosa. Ni na koji način nije naudio srpskom jeziku. Naprotiv, srpski jezički standard od Vuka do danas ima svoju pravu liniju (vertikalu), nije krivudao, nego se normalno razvijao u skladu sa novim društvenim i kulturnim potrebama. Čitajte srpske narodne pripovijetke, srpske pisce iz 19. vijeka: Milovana Glišića, Janka Veselinovića, Lazu Lazarevića, Simu Matavulja, pa kasnije Kočića i druge..., ili pjesnike: Branka Radičevića, Zmaja, Vojislava Ilića... tu savremenom srpskom čitaocu nema ništa strano ili nerazumljivo. Hrvatski jezički standard je, naprotiv, meandrirao, čas se približavajući srpskom standardu gotovo do potpunog stapanja s njim (nastojanjima hrvatskih vukovaca krajem 19. i početkom 20. vijeka), pa se udaljavajući za vrijeme NDH, pa približavajući se opet u socijalističkoj Jugoslaviji... Danas se insistira na udaljavanju. Za razliku od drugih, koji u jeziku meandriraju, Srbi imaju svoju pravu liniju kojom idu. I umjesto sad samo da njeguju ono što imaju, oni raspravljaju šta su učinili Hrvati, šta Bošnjaci, a šta će dio Crnogoraca uraditi sa jezikom. I prepiru se oko toga jesu li Srbi svima dali jezik ili nisu. Čemu to? Sve i da je tako, sve i da su prije Bečkoga dogovora Hrvati bili nijemi pa preuzeli od Srba jezik (što je apsurdna teza s obzirom na bogatu književnojezičku tradiciju Hrvata od Marka Marulića pa dalje, a o bogatoj leksikografskoj tradiciji da i ne govorimo), šta sad imamo mi od toga? Oni su na osnovu svoje filološke tradicije i savremenih potreba profilirali svoj standardni jezik, i to nikako ne može biti srpski. Treba gledati u budućnost. Srbi su se vratili svom nacionalnom imenu u jeziku. Sada treba da definišu njegovo mjesto među (južno)slovenskim standardnim jezicima, da odrede odnos prema drugima, uspostave pravila ponašanja u upotrebi srpskog standardnog jezika s obzirom na dvojnosti koje u njemu postoje (ekavski i ijekavski izgovor, ćirilično i latinično pismo). Što to već nije učinjeno, ne treba kriviti samo lingviste. Ko je, onda, kriv? - Srbi u cjelini, posebno političari i vrhunski intelektualci. Ne mogu lingvisti biti jedinstveni kad Srbi kao narod to nisu. U Srbiji je odnos prema jeziku (i kulturi) na posljednjoj ljestvici u društvenoj hijerarhiji vrijednosti. Kod Hrvata su nacionalni prioriteti jezik, kultura, pa onda i vjera. Hrvatska nacija je, po mom mišljenju, mnogo bolje homogenizirana od srpske. Ona je krenula od najširih integracija, od panslavizma preko južnoslavjanstva, jugoslovenstva, i preko srbohrvatstva ušla u hrvatstvo. Išla je u lijevak, pri čemu su šire integracije bile okvir u kome se formirala hrvatska nacija. Kod Srba je obrnuto. Još 1804, što nije učinio nijedan narod na ovim prostorima, Karađorđevom oružanom revolucijom pa Vukovom kulturnom revolucijom, Srbi postaju samostalna moderna evropska nacija. A onda idu u šire integracije: jugoslovenstvo, komunizam, globalizam... Pri tom to nisu bili okviri u kojima se homogeniraju, naprotiv - rastaču se. Kob Srba su seobe i deobe. Srbi su se u širim integracijama dijelili, a drugi su se homogenizirali. To se i danas osjeća, u jeziku takođe. Ipak, kažete da se ta “prava linija od Vuka do danas” ogleda i u tome što je u srpskom, u poređenju sa ostalim južnoslovenskim standardnim jezicima, najmanja razlika između književne norme i govornog jezika. - Tako je. Srbi su u normi pratili jezički razvoj. Pri tom je srpski standard jedinstven. Za razliku od tri nacionalna jezička standarda u BiH, ne postoje tri srpska standarda. Nema, dakle, nekog srpskobosanskog, postoji srpski jezik ijekavskog izgovora i srpski ekavskog i to je sve. Uz to, srpski se standardni ijekavizam razlikuje od hrvatskog, jer je hrvatska ijekavska norma konzervativnija i po tom bliža vukovskoj. Što je u hrvatskom standard, kod nas je dijalektalno, kao, recimo, prijelaz. Moji seljaci, pod Kozarom, kad kroz ogradu proture dasku da bi se lakše prelazilo s jedne na drugu stranu, to nazivaju prijelaz, a u gradu zebra je prelaz. U selu je kru, kruva, a u gradu hljeb. U hrvatskom je standard prijelaz, kruh itd. Bošnjački se standard stvarao i stvara arhaizacijom, ruralizacijom, pa djelimično i kroatizacijom. Vraćaju se u standard odavno preživjeli turcizmi, vade se neki dijalekatski oblici, koji, nota bene, i nisu samo bošnjački. U bošnjačkom je standardu sada deseterica, peterica, umjesto desetorica, petorica, a deseterica, peterica i sl. govori se u narodu, ali tako govore i neki Srbi i Hrvati, ne samo Bošnjaci. Za bošnjački standard je, kao što je već rečeno, karakteristična i kroatizacija (rastavljeno pisanje futura: čitat ću, neki ijekavski oblici koji odstupaju od govornoga bošnjačkog jezika itd.). O svemu tome, međutim, treba da razmišljaju sami Bošnjaci i niko sa strane ne treba u to da se miješa. Ruralizacijom i arhaizaciom pokušao je i Vojislav Nikčević stvoriti poseban crnogorski standardni jezik, ali ne vidim da to praksa prihvata. Otuda veliki raskorak između standardnojezičke prakse i norme, najviše nikčevićevske, pa zatim bošnjačke, bar prema onome kako je u zvaničnom pravopisu i gramatici, pa i nekim rječnicima (Jahićevom, npr.), jednim dijelom i hrvatske. Na Institutu za slavistiku u Gracu, učestvujete u jednom istraživanju o razlikama između bosanskog/bošnjačkog, hrvatskog i srpskog jezika. O čemu je reč? - Cilj projekta je da se objektivno utvrde te razlike, bez unaprijed zadatih teza o tome kako je to jedan te isti jezik, i to srpski, ili da su to “potpuno različiti jezici” (što sugerišu neki autori koji su se bavili popisom razlika između srpskog i hrvatskog, pa u velikom Brodnjakovom “Razlikovnom rječniku srpskog i hrvatskog jezika”, možete npr. naći da je hrvatski sladoled, a srpski doldrma!?). Protivnici tog projekta su i jezički separatisti i jezički unitaristi. I jedni i drugi se boje da će činjenice pokazati da nije baš onako kako oni tvrde.