Protektorat u nedogled

Do sada je u muslimanskom Sarajevu često istican koliko bizaran, toliko i politički indikativan fenomen da ne samo Srbi i Hrvati u BiH generalno, nego i srpski i hrvatski političari koji predstavljaju zajedničku državu, uvijek navijaju za sportiste iz susjednih država - Srbije i Hrvatske. Sada su, eto, vidi vraga, i Bošnjaci toliko strastveno navijali za Turke protiv Hrvata da su, poneseni njihovom pobjedom na zelenom poljančetu, kamenicama gađali svoje mostarske, sarajevske itd. sugrađane diljem većeg entiteta u BiH. Niko, naravno, ne može zamjeriti hercegovačkim Hrvatima što su navijali za reprezentaciju „matice“. A nije teško objasniti ni zašto su mostarskim Bošnjacima-muslimanima, inače deklarisanim BH patriotima, navijačkom srcu bliži hiljadama milja fizički udaljeni Turci. Incidenti u Mostaru, Sarajevu i drugim gradovima Federacije naprosto su potvrdili da i kod najbrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH postoji veliki deficit emocionalno-psihološke bliskosti sa druga dva naroda, te identifikacije sa projektovanom zajedničkom im državom. Iako nije mogao imati u vidu pomenuti slučaj, britanski ambasador u Sarajevu Metju Rajkroft je, krajem prošlog mjeseca, objasnio da je svijet izgubio nadu da će BiH postati (normalna) država u predvidivom roku. Rekao je da Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira više uopšte neće oročavati međunarodni protektorat, odnosno da će inostrana uprava trajati sve dok ova „kvazidržava” (Morton Abramovic) ne postane samoodrživa. Naveo je i spisak konkretnih preduslova, od kojih je onaj glavni, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, u međuvremenu potpisan, a većina drugih, bar se čini, već ispunjena. Sreću kvari samo jedna sitnica. Odluka da li je bilo šta ispunjeno ili nije, zavisiće od procjene samih protektora, dok su domaće političke snage, kao i uvijek i u svemu bitnom, isključene. Ipak, srpska i hrvatska strana same su se oglasile da, što se njih tiče, stranci mogu odmah da odu, a Bošnjaci zavapili da ih ne ostavljaju same sa komšijama. Da podsjetimo, prema Mirovnom sporazumu iz već daleke 1995. bilo je predviđeno da će visoki predstavnik UN ostati deset godina, tokom kojih će „podsticati, nadgledati i usmjeravati” rad domaćih demokratskih institucija. No, pošto su takve političke institucije poslužile Bošnjacima, Srbima i Hrvatima da legitimnim sredstvima izraze demokratsku volju za nacionalno ekskluzivnim samoorganizovanjem, odnosno međusobni animozitet i animozitet prema zajedničkoj državi, visoki predstavnik je uz pomoć „bonskih ovlašćenja” preko noći pretvoren u posljednjeg evropskog diktatora. Diktatura je inspirisana neoliberalnim individualističkim i globalističkim idejama da su „etnički identiteti predmoderni anahronizam, te da je nacionalizam na kraju XX vijeka isključivo plod manipulacije nacionalnih elita” (Erik Hobsbaum). Otuda se OHR tokom desetogodišnjeg mandata u BiH prije svega bavio izbornim inženjeringom, te korumpiranjem i smjenama demokratski izabranih političara, ali nacionalni zanos ni u jednom od tri naroda nije izgubio na intenzitetu. Čak i nemala međunarodna ekonomska pomoć upućivana je ili uskraćivana entitetima i kantonima po kriterijumu kooperativnosti, no ni to međunarodno priznatoj BiH nije obezbijedilo unutrašnji legitimitet. Političke elite su godinama pehlivanile između volje birača i ultimatuma visokih predstavnika, ali Bosanci i Hercegovci su i dalje ostajali ništa manje rodoljubi (trostruki nacionalisti) i ništa više domoljubi (BH patrioti). I, kada je 2005. iscurio desetogodišnji mandat OHR, ispostavilo se da situacija u BiH, sa stanovišta funkcionisanja države i međunacionalnih odnosa, nije ni za jotu bolja ako nije i gora nego predratne 1992. Zato je međunarodno Vijeće za implementaciju mira lakonski ocijenilo da situacija na terenu još nije sazrela i odložilo povlačenje OHR za godinu dana. Poslije je došlo još jedno, pa onda još jedno jednogodišnje odlaganje, a za to vrijeme su Vašington i Brisel grozničavo pokušavali da redizajniranjem Ustava tri naroda u dva entiteta definitivno uvežu u koliko-toliko funkcionalnu državu. Pošto ni to, uprkos neprestanom mahanju prijemom u Evropsku uniju, nije uspjelo, koliko zbog jedinstvenog otpora Srba i Hrvata, toliko i zbog otvoreno unitarističkih apetita Bošnjaka, Vašington i Brisel su, eto, odlučili da se protektorat nastavi unedogled. To, naravno, ne znači da se u BiH nije ništa promijenilo, ali to više ide u prilog dezintegraciji nego integraciji ili barem petrifikaciji postojećeg stanja u državi. Prije svega, u njoj, pored Srba, Hrvata i Bošnjaka, sada više ne žive, kao nekad, i Bosanci i Hercegovci. Sve do rata ove dvije regionalne identifikacije bile su toliko snažne da bi se svaki Hercegovac gotovo uvrijedio kada bi ga neko sa strane oslovio kao Bosanca, ali i obratno, a za one koji su se rodili u pograničnim mjestima, kao što je, recimo, Kalinovik, govorilo se da su „i“. Pošto sem tih malobrojnih niko nije mogao da bude istovremeno i Bosanac i Hercegovac, to je zapravo slabilo osjećanje identifikacije sa BiH kao cjelinom. A kako je i među Bosancima, kao i među Hercegovcima, bilo pripadnika sve tri nacije i vjeroispovijesti, ukršteni identiteti po etničkoj i regionalnoj liniji međusobno su se ublažavali. Sada je ranija simetrija vjere i nacije dopunjena simetrijom sa regionalnom pripadnošću. Ratom jesu uspostavljena, ali su u miru stabilizovana tri entiteta. Tako da ako danas kažete za nekoga da je „Hercegovac“, podrazumijeva se da je to Hrvat-katolik, jer se ovaj narod uglavnom povukao iz srednje Bosne i Posavine i na račun Bošnjaka i Srba se raširio na jugozapadu BiH. Kada se danas za nekoga kaže da je „Bosanac“, možete biti sigurni da se to odnosi na Muslimana, jer se ovaj narod promjenom ranijeg nacionalnog imena u „Bošnjak” zapravo odrekao hercegovstva, a to je koincidiralo sa njihovim povlačenjem iz zapadne Hercegovine i širenjem u centralnoj Bosni. Napokon, Srbi su odbacili svako i bosanstvo i hercegovstvo pa sebe oslovljavaju i odazivaju se isključivo na ime „Srbin iz Srpske“, za razliku, recimo, od Srbina iz Srbije. Zatim, političke elite kod sva tri naroda već je popunila mlađa generacija koja je još manje sklona zajednici i reintegraciji BiH nego roditelji. Sa javne scene nisu otišli samo Izetbegović, Karadžić i Boban i saradnici nego i širi krug nacionalnih saboraca. Mnoge od njih je smijenio OHR, ili im se još sudi u Hagu ili su na izdržavanju kazne, ali nemali broj ih se povukao iz politike ili više nisu među živima. Nasuprot međunarodnom optimizmu da će neki novi klinci bez nacionalnih predrasuda sa sve tri strane pogurati reintegraciju države, desilo se suprotno. Za razliku od starijih, koji imaju bar poneku lijepu uspomenu na vremena bratstva i jedinstva, zajedništva i komšiluka, te nisu prekinuli baš sva stara prijateljstva, kumstva i slično, nova generacija političara rasla je u ratu. NJihova rana sjećanja o onima drugima i trećima obilježena su traumama izbjeglištva, spaljenih kuća, pobijenih srodnika, a kasniji kontakti omeđeni granicama entiteta i kantona. I, napokon, ratni dosijei nove generacije političara su prazni, pa im OHR ne može „zavrtati ruke” hipotekama iz perioda `92-95, kao što je to praktikovano. Možda baš zato podmlađena politička elita i jeste uspjela da stabilizuje RS koja je godinama i iz drugog entiteta i iz inostranstva prozivana kao remetilački faktor u procesu reintegracije BiH. Prelom je vjerovatno nastupio kada su se Dragan Čavić (SDS), Mladen Ivanić (PDP) i Milorad Dodik (SNSD), iako lideri konkurentskih stranaka iz vlasti i opozicije, jedinstveno i energično suprotstavili ustavnim promjenama, uključiv i integraciji policije, te tako onemogućili manipulacije oko toga koga će od njih podržati visoki predstavnik. Potom je Dodik, kao već premijer, na proslavi povodom osamostaljenja Crne Gore pomenuo mogućnost da i RS, po istoj međunarodno prihvaćenoj proceduri, raspiše referendum. To je izazvalo takav šok u Sarajevu da nijednom bošnjačkom političaru više nije palo na pamet da ponovi do tada dnevno rabljenu optužbu da je RS „genocidna tvorevina“. Banjaluka je poslije dugogodišnje političke defanzive konačno počela redovito i ubojito da odgovara na sve provokacije, bez obzira na to kakav institucionalni i personalni autoritet iza nje stajao, ne samo u drugom entitetu ili OHR nego i u Briselu i Vašingtonu. A zahvaljujući, za balkanske prilike nevjerovatnoj efikasnosti i više nego uvjerljivoj većini u parlamentu, vlada Stranke nezavisnih socijaldemokrata je napredovala u privatizaciji i inostranim investicijama u naftnu industriju, elektroprivredu i telekomunikacije (Rusija, Srbija, SAD, Češka), tako da je „manji entitet“, iako čitavu deceniju i ekonomski međunarodno diskriminisan, po svim pokazateljima postao bolji dio BiH. Napokon, aktuelna vlast u RS je izgleda pronašla i međunarodno prihvatljivu formulu odnosa i sa drugim dijelom BiH i sa „maticom Srbijom“. Zaustavljeni su izvana podržavani neprestani bošnjački, a ponekad, iz taktičkih razloga, i hrvatski pritisci ka unitarizaciji „države“. Banjaluka, naime, odnedavno agresivno brani svaku preostalu tačku već okrnjenog Dejtonskog sporazuma, a američki i evropski funkcioneri zaduženi za BiH ne samo da više ne govore o potrebi revizije nego sve češće ističu da bolje rješenje nije pronađeno. Nakon iz Vašingtona sponzorisanog osamostaljenja Crne Gore, i pogotovo Kosova, te balansiranja nacionalnih odnosa u Makedoniji, priča kako su to sve posebni slučajevi i kako nema nikakve analogije sa RS u BiH, sve teže prolazi. Počinje da vrijeđa ne samo zdrav razum nego i osjećanje za političku realnost. „Mirna Bosna“, makar i sa neosporavanom Republikom Srpskom, predstavlja vjerovatno najviše što i Vašington i Brisel u ovom trenutku mogu realno poželjeti. Na drugoj strani, takvim željama mudro izlaze u susret i lideri RS sve učestalijim pojedinačnim izjavama da mogući referendum o napuštanju BiH ne podrazumijeva ujedinjenje sa Srbijom nego državno osamostaljenje, pa onda eventualno i (kon)federalnu rekonstrukciju BiH. „Naravno“, uskliknuo je jedan zapadni diplomata, „političarima u RS više odgovara da budu ravnopravni partneri u Sarajevu nego načelnici okruga u Srbiji!” i pri tome zaboravio da u demokratskim državama političari, ipak, zavise od izbornog raspoloženja nacije. Beograd i Banjaluka su na vrhuncu krize sa Kosovom možda propustili istorijsku priliku da otvore simetrično pitanje RS u BiH, a sve do sada nisu primijenili hrvatski recept po kome se u „Herceg-Bosni” bira delegacija poslanika za rezervisanu kvotu mjesta u Saboru u Zagrebu. Istovremeno, privredna (Telekom Srpske, Hidroelektrana Buk bijela), obrazovna (Fakultet političkih nauka), sportska (Partizan-Igokea), kulturna (film „Sveti Đorđe ubija aždahu“) itd. saradnja po liniji međunarodno legalizovanih „specijalnih veza“, u neprestanom je usponu. I pored svega, „međunarodna zajednica” i dalje u Bosni koči i usporava očito neminovan proces zaokruživanja nacionalnih država na Balkanu. Da li je to samo pitanje redoslijeda u tajnom kalendaru pa je, poslije Crne Gore i Kosova, na redu Makedonija? Ili prednost dobija ko pravi najveći pritisak, a Srbi i Hrvati u BiH nisu dovoljno agresivni? Da li će visoki predstavnik pri odlasku, diktatorska ovlaštenja ponijeti u Brisel umjesto da ih preda domaćinima u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru, pa će BiH prije ući u EU nego što postane država? Da li je BiH zbog neobične islamsko-pravoslavno-katoličke mješavine projektovana kao eksperimentalna zona trajnije nestabilnosti za razne geopolitičke manipulacije? Ali šta ako se i prije nego što Bosanci i Hercegovci dobiju odgovor, negdje u svijetu organizuje fudbalski tromeč Turska-Rusija-NJemačka, pa se bošnjački i hrvatski navijači dohvate za vratove, a pojačani srpskim, i malo ozbiljnije nego onomad u Mostaru. Zašto ne i ponovo građanski rat kada je takvu perspektivu čuveni Semjuel Hantington i teorijski obrazložio kao zakonitu? Poznato je da su svojevremeno dvije latinoameričke države (Honduras i Salvador 1970) zaratile poslije susreta svojih fudbalskih reprezentacija. Jeste da oni tamo više vole fudbal, ali se zato ovi u Bosni više mrze.