Tajni i javni život

Da srpsko i hrvatsko tržište knjiga nije podeljeno na komplikovan način premostivom carinskom barijerom, odnosno da se ono što se štampa u Beogradu i Zagrebu može odmah pojavljivati i prodavati na oba, jedna Nolitova knjiga, objavljena još prošle godine, bila bi u ovom trenutku u Hrvatskoj prava izdavačka ekskluziva i svakako bestseler. I ne bi se moglo dogoditi da se ono što u Beogradu već egzistira kao knjiga, u Zagrebu otkriva kao senzacionalan rukopis za koji se jedan tamošnji izdavač zainteresovao samo nekoliko sati pošto se na kioscima pojavio tjednik Globus u kojem se taj rukopis feljtonizira. Knjiga o kojoj je reč su “memoari kontroverznog generala” Gleza fon Horstenaua čiji je beogradski naslov Između Hitlera i Pavelića, a prevodilac sa nemačkog Nikola Živković. I, iako je njeno štampanje pomogao Sekretarijat za kulturu grada Beograda, što znači da ju je jedna komisija preporučila javnosti kao kapitalnu, nije se, bar do sada, moglo primetiti da je kao takva dočekana ni u čitalačkim ni u stručnim krugovima. Drugačiji prijem se, međutim, nije mogao ni očekivati s obzirom na to da u Srbiji, kada je reč o literaturi o Drugom svetskom ratu, još uvek najbolju prođu ima makulaturna istoriografska publicistika čiji su relativizirajući i revizionistički vrednosni sudovi, nažalost, uveliko kontaminirali i školsku nastavu istorije i oficijelna tumačenja srpskog antifašizma i učešća u Drugom svetskom ratu. I u Hrvatskoj je, doduše, u tom smislu slično stanje ali, sudeći po Globusovom pristupu Horstenauu, njegove ukoričene ratne dnevničke i memoarske zapise tamo bi mogla da dočeka bolja sudbina. Takvo očekivanje zasnovano je na dvema važnim činjenicama – na nesumnjivoj misterioznosti koja prati “otkriće” i lansiranje javnosti rukopisa hrvatskog prevoda i na njegovoj provokativnoj novinarskoj prezentaciji i stručnoj oceni značaja za hrvatsku istoriografiju. Redakcijska, kratka najava ekskluzivnog priloga jednog povjesničara, koja ide pod nadnaslovom “Gleise von Horstenau protiv Pavelića i NDH” i naslovom “Iz tajnog arhiva Josipa Vrhovca”, glasi: “Povjesničar i publicist prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, u osobnom arhivu pokojnog Josipa Vrhovca, negdašnjeg člana Predsjedništva SFRJ, jugoslavenskog ministra vanjskih poslova i hrvatskog partijskog dužnosnika, pronašao je, kako tvrdi, za našu historiografiju ključni rukopis: gotovo tisuću stranica neobjavljenog hrvatskog prijevoda memoara Edmunda Gleisea von Horstenaua, od 1941. do 1944. “njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj”, koji je bio politički kontakt između njemačkog Wermachta i vrha NDH, u kojima piše o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Mađarskoj, prilikama u Reichu, odnosu Austrije i Nijemaca, kontaktima s partizanima, razlikama SS-a i Wermachta.” Pre nego što će preći na priređivanje odlomaka iz samog rukopisa, prof. Jakovina, skicirajući životopis njegovog autora, primećuje i da je rukopis, pored već navedenog, posebno “zanimljiv zbog osobitog kuta gledanja na NDH”, pa zato kaže: “Posve je neshvatljivo da se za ono što je bilo, primjerice, dovoljno zanimljivo da bi se u skraćenom obliku nedavno objavilo u Srbiji, ne tiska u Hrvatskoj.” Upoznajući Zorana Živkovića, glavnog i odgovornog urednika Nolita, sa ovom opaskom, odmah saznajemo da nije tačno da su Horstenauovi memoari u srpskom prevodu skraćivani. Potvrdu za to nalazimo i u prevodiočevoj napomeni na kraju knjige u kojoj se navodi da srpski čitaoci pred sobom imaju kompletan prevod treće knjige “Sećanja” generala Horstenaua koju je na nemačkom jeziku za štampu priredio austrijski istoričar Peter Brouček i koja sadrži dnevničke beleške vođene od aprila 1941. do juna 1945. godine. Ali, dok se uveravamo da je prof. Jakovina ovde u krivu, uočavamo istovremeno da je on donekle i u pravu jer srpskom izdanju, u odnosu na nemački original (Beč, 1988), ipak nešto nedostaje. Izostavljen je, naime, imenski registar, koji je kod ovako obimnih knjiga (oko 750 stranica velikog formata) više nego neophodan i, što je još veća šteta, znatno je skraćen uvodni tekst Petera Broučeka, koji hrvatski povesničar ocenjuje kao “odličan, detaljan”. Generalov rukopis je, da ponovimo, ostao u izvornom obliku, nedirnut. Dakle, da nekadašnje jedinstveno kulturno tržište ne funkcioniše na način koji smo opisali na početku ovog teksta, Globusovim serijalom zagolicanu radoznalost hrvatskog čitateljstva za generalove memoare moglo bi u potpunosti da zadovolji i ovo srpsko izdanje. Utoliko više što je pismo na kojem je ono štampano – latinično i što je sigurno jeftinije u odnosu na bilo kakvo buduće hrvatsko izdanje. Ima još jedna stvar koja u celom ovom slučaju kopka prof. Jakovinu a sadržana je u rečenici koja glasi: “Zašto se prijevod rukopisa, inače sređenog, urednog, modernog i čitkog nikada nije našao u tiskarnama nekog od izdavača, pravo je pitanje koje se vjerojatno ne može razumjeti bez razumijevanja političkih prilika u RH(rvatskoj).” Slično pitanje bi se, nažalost, moglo uputiti i srpskim izdavačima iako smo odgovor na njega već dali napomenom kakva se istoriografska publicistička produkcija više od dve decenije favorizuje u Srbiji. Ovde je, doduše, Vasa Kazimirović svojevremeno objavio jedan izbor iz ovih sećanja, ali time svakako nije bio otklonjen ni društveni ni naučni interes za njihovo kompletno izdanje, kakvo je sada napravio Nolit na putu još jednog pokušaja da se ova nekada ugledna izdavačka kuća, ako je to uopšte moguće, digne iz mrtvih. Knjiga Između Hitlera i Pavelića je u svakom slučaju odličan izdavački potez i ona bi, da parafraziramo prof. Jakovinu, mogla da bude u dobroj meri ključna i za srpsku istoriografiju. Jer, ona ne predstavlja samo autentično svedočanstvo o ratnim prilikama u NDH, već fragmentarno i u Nedićevoj Srbiji u koju je Horstenau povremeno dolazio i kratko vreme i u njoj bio vojni komandant nemačkih snaga. Zato je on imao direktna ili posredna saznanja o mnoštvu zanimljivih stvari vezanih za postojanje dva međusobno suprotstavljena antifašistička pokreta u Srbiji koje su predvodili Tito i Draža, za dve kvislinške vladajuće garniture koje su se takmičile u germanofilstvu, za partizanske pregovore s Nemcima i četničku kolaboraciju, za običan život u okupiranoj Srbiji koja je, po Horstenauu, 1944. izgledala kao najmirnija zemlja ne samo na Balkanu već i u Evropi... Ali, iznad svega, ova memoarska knjiga značajna je i dragocena po tome što govori, kako je to jednom napisao prof. dr Branko Petranović, da se nemački vojni zapovednik u NDH grozio sadističke bestijalnosti ustaša u obračunavanju sa tamošnjim Srbima. Wegovo pero ovekovečilo je stravične prizore likvidacija pravoslavnog življa u NDH, plastično opisalo zločinački karakter Ante Pavelića i ljudi oko njega te sistematska nastojanja da se, s Hitlerovim blagoslovom, Srbi u Hrvatskoj istrebe. Takva svedočanstva, a i Horstenauova dnevnička građa u celini, kako u tekstu srpskom izdanju pod naslovom “Umesto predgovora”, primećuje akademik i poznati germanista Zoran Konstantinović, “pokazuje kontinuiranost nemačke politike na ovom prostoru, koja je u jednom trenutku toliko izbila na videlo da bi se u tragediji Jugoslavije pola veka potom ponovo ispoljila”. Zato što joj se u svoje vreme suprotstavljao, možda i više nego što mu je to njegov položaj dozvoljavao, Horstenau je optužen kao defetista i morao je da napusti Hrvatsku pre završetka rata. A čekajući u savezničkom zatvoru suđenje, osećanje sopstvene odgovornosti i depresija naveli su ga 1945. godine na samoubistvo.