Makartijeva senka u Srbiji

Hegel je govorio da se historija uvijek ponavlja dva puta, a Marks je tome dodao da se prvi put to odvija kao tragedija, a drugi put kao farsa. Ovo što se sada događa u Srbiji u vezi knjige Helsinškog odbora za ljudska prava „Srbija 2007 – samoizolacija, realnost i cilj“, a i akcija koja se na osnovu nje vodi, liči na Makartijev lov na vještice iz ranih 50-ih prošlog stoljeća. Ali samo liči, jer na srbijanskoj sceni „lovci“ nisu autentične figure već karikature američkih. Da se podsjetimo. „Makartizam“ je razdoblje američke unutrašnje politike početkom Hladnog rata, koje je obilježio progon osumnjičenih, navodno, komunističkih simpatizera. Unutar Makartijevog senatskog pododbora prošle su stotine osoba iz javnog i kulturnog života, a za većinu je to značilo potpunu moralnu, profesionalnu i političku diskreditaciju. Općenito, termin „makartizam“ označava masovni pritisak i šikaniranje pojedinca bez osnovanih dokaza. Makartizam nikada nije nestao sa američke scene, jedino je poprimao različite oblike. Sa unutrašnjeg plana prešao je na vanjski. Meta suvremenog „lova na vještice“ su svi oni u svijetu koji se opiru američkom ekspanzionizmu. S obzirom na geostrateške ciljeve SAD-a, jednu grupu predstavljaju šezdesetak „terorističkih država“, a drugu čini skup „naci-genocidnih“ ličnosti i naroda. Prvoj grupi slijedi (po mogućnosti) okupacija i/ili uništenje, a drugoj „denacifikacija“. Jedan dio kritičara srbijanskog „lova na vještice“ svodi sadašnju situaciju na posljedicu „komunističkog sindroma“, ne želi da se makne dalje od toga i (ne)svjesno zabašuruje glavni uzrok zla. Drugi, manji, dio govori o Helsinškom odboru, i drugim NVO kao i o njihovim čelnicima: Biserko, Kandić, Vučo i inima kao eksponentima Europske unije, njenim marionetama i cinkarošima. Ono što je frapantno, to je činjenica da u ozbiljnim revijama i štampi, nitko, čak ni poimenice, ne spominje Sjedinjene Države! A svatko zna da su SAD u posljednjih 20 godina nametnuli takozvani novi svjetski poredak nazvan globalizacijom. Da su zemlje zapadne Europe vazali SAD-a što je Bžežinski plastično objasnio u svojoj knjizi „Velika šahovska tabla“. Da su SAD te koje su zakuhale sve na Balkanu, koje su satanizirale Srbe kao jedine krivce, koje su Srbiju bombardirale, nametnule joj sankcije, ucjenjivale je i ponižavale tražeći da srpske heroje preda zločinačkoj haškoj instituciji. Da su SAD te koje su uvele mudžahedine u BiH. Da su SAD te koje su izdejstvovale nezavisnost Kosova. Oni koji nisu glupi shvaćaju da je protivljenje Holandije potpisanom parcijalnom Sporazumu o pridruživanju i stabilizaciji između Srbije i EU učinjeno na američki zahtjev. Naime, SAD neizostavno trebaju Mladića, vojnog komandanta koji je odgovoran za navodni genocid (zločin da, ali ne i genocid) u Srebrenici zbog opravdanja svoje zločinačke, potpuno neopravdane agresije na Jugoslaviju, pa preko Holandije nastavljaju pritisak na Srbiju. Nakon svega ovoga, pitanje je: kako to da „nitko“ ne zna da su nevladine organizacije u Srbiji (in)direktni eksponenti SAD-a čak i onda kada su njihova sjedišta u zapadnoj Europi? Ono što ne valja kod kritičara srbijanskog makartizma to je da SAD-marionetama daju toliki publicitet. Te marionete su prodale dušu đavolu za šaku dolara, one su „his master’s voice“ i nisu vrijedne spomena. One uživaju kada se o njima govori, pogotovo kada ih se napada. To je njihovo, jedino, perverzno, zadovoljstvo. Pored svega, te sitne duše sa svojim spiskovima moralno-politički nepodobnih kulturnih i javnih radnika Srbije neće ništa značajno postići. Nalogodavci ih jednako preziru kao i mi i nisu u mogućnosti, a ni željni, da se u Srbiji prave nekakve čistke. Znaju da mač ima dvije oštrice i da bi sadašnja krhka koalicija na vlasti mogla lako potonuti u talasima nezadovoljstva javnosti. Ono što će se vjerojatno desiti, to je da će glavna urednica „Politike“ biti smijenjena. Ali, takva je sudbina državnih medija: nova politička ekipa, (po potrebi) novi urednici. Čitava ova situacija ima i svoju komičnu stranu. Naime, marionete, kao dokazani mediokriteti, vjeruju u privid. Drugim riječima, one misle da sa njihovim makartističkim denuncijacijama, a preko sadašnje „proeuropske“, vladajuće ekipe, rade u interesu SAD-a. To je teška zabluda. Rusija je ta koja je sve uradila da Tadić i njegova stranka dođu na vlast. Naime, kada je vidjela da Koštunica isto priča što i Tadić, a to je da će Srbija svim nenasilnim, nevojnim sredstvima nastojati očuvati Kosovo, onda se odlučila da podrži original (Tadića), a ne kopiju. Da se Koštunica bio odlučio na akciju ulaskom policijskih snaga na sjeveru Kosmeta, Rusija bi ga vojno i diplomatski podržala, a pitanja Abhazije i Osetije bila bi odgođena. Kosovo je tako moglo postati probni poligon za suprotstavljene aktere novog hladnog rata. Ali, pošto se to nije desilo, Rusi su promijenili scenario. U novoj geostrateškoj viziji, Tadićeva formalna strana priče o obrani Kosova koja će se postepeno gubiti kako se indirektno (faktičko) priznanje Kosova od strane Srbije bude odvijalo, savršeno je odgovaralo ruskim namjerama u vezi njihovih populacija i teritorija na područjima bivših sovjetskih republika. Drugim riječima, Rusija je, kao i Zapad, počela upotrebljavati duple standarde u međunarodnim odnosima. Ona će i dalje formalno podržavati Srbiju koja suštinski ništa neće uraditi da očuva svoj teritorijalni integritet i tako će ostati njen prijatelj. Ali, s druge strane, pošto „međunarodna zajednica“ nasilno oduzima jedan dio teritorija jednoj suverenoj zemlji (oduzima Kosmet Srbiji), onda ni Rusija ne vidi ikakvog razloga zašto bi drugačije postupala kada se radi o njenim interesima; jednostavno je na to prisiljena! Sve u svemu, srpski „makartisti“ vjeruju da rade za Tadića i u interesu „velikog brata“ a, u stvari, upali su u geostratešku igru koju vodi Rusija! Ali, ostavimo se velikih, svjetskih igara. Bez obzira na sva moguća globalna mešetarenja, Srbija je morala pokazati mišice u obrani svoje južne pokrajine. Odricanje od Kosova, bez obzira na sadašnju retoriku i na prividnu borbu, a sve u cilju ulaska u Europu, potpuno je pogrešna koncepcija. Tadić vjerojatno to što radi, čini sa ubjeđenjem da želi dobro Srbiji. Ali ni ovaj ostatak Srbije nikada neće ući u EU! Amerikanci nisu glupi. Oni znaju da su Srbi, u krajnjoj liniji, ipak više vezani za Rusiju nego za Zapad. Kao praktična nacija koja puno ne filozofira, Amerika će sve učiniti na suzbijanje srpske duše: pravoslavlja, i na daljnjoj dezintegraciji Srbije koja će se odvijati u ime „ljudskih prava“ i „decentralizacije“. I kada dođe do istinske kalvarije u toj nesretnoj zemlji koja više neće moći prepoznati samu sebe, tada će joj pravi intelektualci, humanisti, patriote i vrhunski profesionalci kao što je, između ostalih, i sadašnja glavna urednica „Politike“, biti od neizmjerne koristi. NJihovo vrijeme tek dolazi. Dr Emil Vlajki, univerzitetski profesor, Banjaluka