Intelektualna logistika NATO

Uzet krajnje iskreno i dobronamjerno ICTY u Hagu se može postaviti u mentalnu pretenziju da se globalni politički tokovi formiraju oko neke zakonitosti, a onda opet oko one koja bi ljudima bila najpotrebnija. No ljudima je – ne bez razloga - od svega najpotrebnija zaštita od strahova, pa se na civilizacijskom tržištu javila napast da se umjesto teološkog uvede političko-pravni regulativ kao dobro formirani monopol novog globalnog prosuđivanja. Ovaj monopol je sebi već osigurao dirljivi populizam u nadgradnji sustava antinacizma kao ekonomičnog i pobjedničkog rješenja pri ruci, koje preuzima postojeći nirnberški instrumentarij i to na način da ga modernizira u antibiotik zaštite od strahova širokog spektra ili Lex Specialis izvrsno upakiran u Povelju o ljudskim pravima ili njen evropski derivativ. Koji sustav je namijenjen onima koji ulaze u sudnicu, ovisit će o potrebi političkog trenutka. Ova opsesija sa Šekspirovim „Mletačkim trgovcem” našla se već više puta krivo interpretirana na stranicama najboljih magazina uronjena u zabludu o lukavosti svog intelekta. Bez iznimke analiza se svodila na činjenicu da je taj trgovac - suočen sa uslovom da otkine tačno ugovoreni dio organizma tuženoga u svoju korist - odustao od ugovora, pa je pravda dobila engleski hepiend. Međutim ovaj trgovac nikad nije odustao kao Kafka od pravde zbog ovako formiranog intelektualizma. On se naprosto predao već na ulasku u sudnicu, jer u njoj nije imao nikakve šanse. On je znao da će kad bude pozvan u sudnicu od suca odmah biti „ispravno setiran”, odnosno biti najavljen kao Jevrej ili subjekt na kojeg se odnosi Lex Specialis engleske okoline. Moralna oholost institucije demonstrirala se onda performansom u sudnici u kojoj je Jevrej doveden do logičnog poraza (očito se već shvaćalo da je sukob sa jevrejskom logikom izgubljen ako se previše demokratizira). Čitava moderna historija jurisprudenca nikada nije istražila i manifestirala unutrašnju duhovnu zrelost da se suoči sa samopoštovanjem u pravcu svoje nezavisnosti od Lex Specialisa. A danas se u raljama ovog rovokopača nalaze i čitavi narodi već samom činjenicom da se u sudnicama najavljuju kao „subjekti bez suverene zaštite”. Upravo su ovi subjekti iz nekadašnje Jugoslavije, koji su unesrećeni ICTY-em, formirali višeslojni, ali cjeloviti zaključak o tome da je ICTY intelektualna logistika NATO čiji je jedini smisao formatiranje stabilnog sustava pritiska protiv bilo kakve ruske vlade. U tom smislu mi smo prva transgresijska kolaterala ICTY-a na infantilnom i hazarderskom izletu u budućnost Rusije. Bilo je za očekivati da će ICTY uspjeti formirati takvu operatiku koja će procesuirati one zahtjeve na koje upozorava Internacionalni sud za ljudska prava u Strazburu. No fijasko baš tog suda na konkretnim slučajevima slavenskih implikacija doveo je do toga da ga je Rusija upravo odbacila u cjelini, očito kao uvod u dovođenje ICTY-a u novi politički fokus samopoštovanja. Bilo je nadalje za očekivati i da će se za denacifikaciju založiti upravo brojne NVO, no one su se u cjelini okomile na intimu svojih naroda i denacifikaciju ostavili nekim svojim budućim honorarima. Čitav sustav nije uspio proizvesti niti jedan jedini zaključak o tome kako iz etičkog centra denacifikacije dolazi do fijaska u kojem smisao rezultantnog vektora počiva u političkom sloganu „Ubij, ubij Srbina” i to u smislu – „opet nas gone da idemo na Rusiju”. Ova transgresija etike u ništa, nalazi pokojnog Henri Milera u situaciji gdje kaže: „Kad god sam krenuo sa nekom uzvišenom idejom, završio sam u nekoj pokrajnoj uličici drkajući sve u šesnaest.” Biološka smo bića, daleko od toga da smo shvatili lokaciju holokausta u našim strahovima. Daleko od toga da vidimo prazninu krsta u tirkiznoj gromadi na vukovarskom groblju, pa da barem u nju donesemo ostatke neokajanog Jasenovca. Rikard Barić, Split, Hrvatska