Dušan DŽamonja

Umro je posljednji veliki jugoslavenski kipar nadživjevši biološki zemlju u kojoj je ostvario najveći i najvažniji dio svog opusa, a umjetnički već početno svoje djelo zavještao vječnosti bez granica i politike. Istina DŽamonjine umjetnosti istina je kipara koji je potpuno uspio jer je spojio nekoliko bitnih elemenata, od stvaralačke invencije i osjetljivosti za duh vremena, preko one za prostor, do brige za društveni kontekst svoga kiparstva. Od samih početaka bio je suvremen i u stalnoj istraživačkoj strasti, koja je razvijala njegov likovni izraz. Kroz desetljeća u tom se kiparstvu zrcalila epoha u kojoj je nastajalo, a kozmopolitizam je značio krila slobode imanentne istinskom stvaralaštvu. Godine 1945. u prvoj poslijeratnoj generaciji studenata kiparstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti DŽamonja je učio u klasi Vanje Radauša, da bi sretan niz velikih kipara i pedagoga nastavio s Franom Kršinićem i Antunom Augustinčićem. Od samih početaka, dakle, privilegirani zanat upoznao je uz tri klasika modernosti čiji su izrazi svjedočili različitost hrvatske skulpture, od lirske posvojivosti ženskog tijela (Kršinić), preko monumentalne mjere spomenika (Augustinčić), do dramatične ekspresivnosti (Radauš). I upravo prepoznavanjem svih tih kanona skulpture od komorne do monumentalne i bioritmom vremena DŽamonja započinje svoj jedinstveni umjetnički put, čija je sveukupna dionica i poslije više od pola stoljeća ostala, autentičnošću izraza, ista. Zamašnim korakom s niti trideset godina izlaže u Zagrebu i Beogradu, ali i već nastupa na prestižnom Venecijanskom bijenalu (1954); izlaže samostalno u Milanu (1957); radi na projektu za spomenik strijeljanima u Jajincima kraj Beograda, za koji dobiva i nagradu; sudjeluje na međunarodnim natječajima za spomenik žrtvama Aušvica i Dahaua (1957 – 1959)... Pedesetih godina prošlog stoljeća DŽamonjino kiparstvo imalo je i pionirsku ulogu participacije u pretvorbi tradicionalne figurativne skulpture u slobodno asocijativnu – apstraktnu. Poslije XXX bijenala u Veneciji 196O. godine, kada biva zapažena njegova skulptura, čiji su ekspresivni oblik tvorili spaljeno drvo i zavareni čavli, kojom ulazi u Museum of Modern Art u Wujorku, DŽamonja već zarana zaokružuje svoju internacionalnu reputaciju. Put je bio otvoren: osim u domaćim muzejima i galerijama, njegove se skulpture i crteži nalaze u najrespektabilnijim kulturnim institucijama svijeta (Musee de lž art moderne, Pariz; Tate Gallerdž, London; Peggdž Gugenheim Collection, Venecija...). Prepoznatljivost i priznavanje takve autentičnosti ogleda se u dodjeli Rembrantove nagrade kiparu, iz Geteove fundacije, davne 1977. godine. Niz takvih priznanja vrsnosti nastavljalo se sve do kraja života umjetnika, a posebna mu je čast upriličena izložbom monumentalnih skulptura na pariškom Place Vendome, poslije sličnih Marina Marinija i Salvadora Dalija, 1998. godine. U datume povijesne datosti u kiparskoj umjetnosti ubrajaju se DŽamonjini spomenici: reljef jasenovačkim žrtvama u Jasenovcu (1968); Spomen-kosturnica u Barleti (1969–197O); Spomenik i muzej na Kozari, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i drugi. I upravo dva potonja spomenika navode na pomisao kanda se DŽamonja cijeloga života pripremao za ostvarenje tih spomeničkih kompleksa na grandioznu narodnu temu, gdje se tragičnost i povijesnost ujedinjuju s počašću. A upravo radi spomeničke plastike kipar je prozvan i najvećim simbolistom našeg vremena. Neka kiparska eksteritorijalnost ili eksteritorijalna kiparska posebnost oznake su DŽamonjine umjetnosti. Oblikovnoj ikonici korespondira sam postupak nastajanja. Mijenja se ritmom različitosti oblikovnog materijala (drvo, staklo, čelik, čavao, korten...). Zato osim voluminoznosti skulpture važan je i njezin epidermički izgled, efektan i taktilan. Kiparski razmišljajući okrenut je materiji, odabrani materijal svodi na ulogu izraza, ekspresije. Od pronalaska čavla ispleo je fine granulirane površine topljenih metalnih glavica, koje su sastavnice oblika ili tapiserije. Kiparstvo je u svom tvorcu probudilo zanimanje, strast i iskustvo za čak sedam zanata. Takve forme ili tapiserije bile su svojevrsni pandan enformelu u slikarstvu. Kritika je suglasna uglavnom da je to “totemska sugestija skulpture“(B. Gagro) ili nekonvencionalna, slobodna egzistencijalna metaforika. Izbjegavajući velike poruke, kontemplaciju i metafiziku, kao spone za komunikaciju, DŽamonja je zastupao tezu da suvremeno kiparstvo mora voditi računa o načelima prostora (ambijenta) i strukture. Osvojivši te postulate zanata postigao je čudesno poistovjećivanje svoga djela s vremenom kojem pripada. Zato je ta skulptura ZNAK. Ta intuitivna i intrigantna prostorna senzacija dovela je DŽamonju i do arhitekture (Projekt džamije u Oranu, Alžir, 1985; Idejni projekt za Galeriju DŽamonja, 1985; Projekt džamije u Rijeci, 2OOO. i drugi) u kojoj je postigao isto zapažene doprinose. Radišan i znatiželjan, pametan i simpatično lukav, uvijek korak-dva prije svih, danas je Dušan DŽamonja uspoređivan s Ivanom Meštrovićem, kao dva najpoznatija svjetska kipara daleke zemlje na Balkanu. Usporedbe su uvijek nezahvalne i nepravedne, tek oba naša velikana dijele istu sudbinu u jednom – grčevitom nastojanju za spas svojeg kiparstva pred nemarom i zaboravom baštinika. Još 1982. godine s otvaranjem Muzejsko-galerijskog prostora (danas: Galerija Klovićevi dvori) u Zagrebu počela je DŽamonjina uzaludna borba za smještaj donacije gradu Zagrebu. Novi prostor reprezentativne važnosti otvoren je izložbom “Prijedlog za donaciju gradu Zagrebu”. Do danas, gotovo tri desetljeća poslije, DŽamonjin opus nema svoj dom. Umro je Dušan DŽamonja bez iluzija o narodnoj zahvalnosti; umro je kipar svjetski priznat, u svojoj sredini počesto i omalovažavan, duhovit do stupnja ironije u privatnom kontaktu; svoj i ničiji, kako potvrđuje već odavno povijest ovih naših zemljopisno–povijesnih prostora.