Prijatno, dobar tek

Iznenađenje je bilo veliko: zahvaljujući glasovima dela vukovarskih Srba koji prvi put nisu bespogovorno sledili izbornu preporuku svoje najveće, a nedavno pocepane stranke, SDSS Milorada Pupovca, socijaldemokrata Željko Sabo prvi put je posle mirne reintegracije Vukovara 1997. godine izgurao HDZ sa čelne pozicije u tom gradu. U kome Srbi, ali i Hrvati i pored braniteljskih penzija, žive teško i to će vam svako reći, kaže jedna srpska koleginica rodom iz Vukovara. Ruku na srce, to golim okom mogu videti samo oni koji pamte vukovarsko predratno bogatstvo jer mnogi gradovi u Srbiji izgledaju depresivnije mada pre nepune dve decenije nisu opisivani ovako: “Ulazim sve dublje u grad koji se samo tako zove. To je ruševina, u njemu nema nijedne cele kuće.“ Mada, za razliku od Srba i Muslimana u Sarajevu, Srbi i Hrvati nisu fizički podelili Vukovar, u njemu ipak ne žive zajedno nego paralelno, jedni pored drugih, ali to vam neće niko zvanično reći, kaže jedna hrvatska koleginica koja u Vukovaru živi. Da ima činjenica koje njenu tvrdnju potvrđuju ne odriče u intervjuu za NIN ni gradonačelnik Sabo. Izvinite, kako je pravilno reći: Vukovarac ili Vukovarčanin? - Kako se pravilno kaže Vukovarac ili Vukovarčanin?, pita gradonačelnik Sabo saradnicu koja upravo ulazi. „Ja ne znam, ja nisam Vukovarčanka.“ „Ali kako se kaže?“, ponavlja gospodin Sabo. „Pa , ne znam“, kaže devojka. Dobro, a kako vi sami kažete? - Pa, Vukovarac - odgovara gospodin Sabo.. Onda dobro - Vukovarac. Pošto mi se čini da ima neki spor: da li je Vukovarac ili Vukovarčanin. Ima sajt Vukovarac.com, a moj kolega Branislav Gulan u svojoj knjizi naziva vas Vukovarčanima. Pa se pitam postoji li neka razlika u sadržaju, politička recimo. Govore li Hrvati Vukovarac, a Srbi Vukovarčanin? - Ne znam. Činjenica je da smo se mi u gradu Vukovaru pozdravljali sa „zdravo“ i znam da smo mi Hrvati devedesete godine počeli da se pozdravljamo sa „bog“, što smo dobili iz Zagreba, i da je to bila kao neka lozinka, znak prepoznavanja. Mnogi od nas koji smo tu živjeli nismo znali za nekog od poznanika da li je on Hrvat ili Srbin. Sa pozdravom „bog“ ti su se ljudi legitimirali. Ja znam da sam govorio uvijek tati i mami „prijatno“, a kad sam se vratio u Vukovar dobili smo sada da to više nije „prijatno“ da je to „dobar tek“. Sad sam ja smislio „prijatan vam tek“, pa kako vam bude. Srbi u Vukovaru govore ekavski? Vidim da su nazivi nekih srpskih organizacija ovde ispisani ekavicom? - Ekavica jeste srpsko pismo. Međutim, ja bih rekao da je prije rata bilo tu dosta, dosta miješanja. U principu mi smo u školi učili hrvatsko-srpski jezik, pa bih rekao da je to kako smo govorili i bio hrvatsko-srpski jezik. Ali interesantna je stvar da ste imali po popisu stanovništva neka sto posto srpska sela koja su govorila ijekavicu. Sve se to promijenilo nakon rata, pa i moji roditelji i ja smo u Hrvatskoj bili ispravljani. Pazite, postoji jedno šokačko selo u blizini Vinkovaca, zove se Tordinci, tamo se kaže „belo“ i „mleko“, kao što se kaže i u Zagorju. Ali ako mi kažemo „belo“ i „mleko“, oni nama iz Zagorja kažu: kako to govoriš po srpski, a kad oni kažu „mleko“ onda je to po hrvatski u njihovom narječju. Možda mi ne znamo izgovoriti po tom naglasku tu riječ. Rekao bih da sad u Vukovaru, nakon prognanstva i povratka, Hrvati govore, koliko je to moguće, čisto hrvatski jezik. Mnogi Srbi koji su ostali u gradu Vukovaru govore onako kako su govorili i ranije. A neki su se potrudili, koji su bili u mogućnosti da budu tamo prema Novom Sadu ili Beogradu, i za kratko vreme promijenili naglasak u izgovoru da bi se što prije tamo na neki određen način aklimatizirali i kroz jezik pokazali pripadnost tom gradu. A sad čujte, tako je kako je. Znači, Srbi i Hrvati u Vukovaru se mogu raspoznati i po jeziku? - Da, sigurno. Ali rekli su mi da se sem po jeziku, Srbi i Hrvati u Vukovaru sada mogu međusobno razlikovati i po tipu automobila koje voze. „Jugo“, to možeš biti sigurna, voze samo Srbi? - Ne bih rekao da je to tako. Moj otac, recimo, kao Hrvat ima „jugo“ od 1989. godine i vozi ga. Nije tačno, ne, ne. Poučili su me da je Vukovarsko-sremska županija nekad bila jako bogat kraj, a da je danas među radno sposobnim stanovništvom materijalno zbrinut samo onaj ko je stekao penziju, a u radno sposobnoj dobi penziju su stekli jedino branitelji, a kako su branitelji Hrvati, otud njima i dobra kola? - Braniteljska mirovina vam je u odnosu na ove radničke mirovine sigurno dva puta veća. Kad pogledam, mirovina moje majke i mirovina moga oca su zajedno ispod pet tisuća kuna. Moja vojna mirovina, koju sam primao dok nisam postao gradonačelnik, a ja sam bio u logoru Begejci i u Nišu, bila je veća od njihovih zajedničkih primanja. Ali u gradu Vukovaru imate puno branitelja koji imaju po dvoje, troje djece, da supruga ne radi i ta mirovina opet nije dostatna za neki visoki standard. Što se tiče automobila, danas su tako ove kreditne linije povoljne, danas je najlakše kupiti automobil... Internet-forumi kojima je Vukovar tema, među gorima su i svaka se rasprava vrlo brzo okrene ka Srbima i Hrvatima. Ali jedan razuman učesnik kaže: živimo u gradu segregacije, djeca su već u vrtićima podijeljena na ove i one. Da li biste vi kao gradonačelnik mogli da potvrdite da je Vukovar podeljen grad ili da to demantujete? - Ima dosta stvari koje bih ja želio promijeniti. Ali ne možemo generalizirati ništa, pa ni takvu tvrdnju. Ali očito da su posljedice rata dovele do toga da, nakon procesa mirne reintegracije, postoji mnogo činjenica koje bi mogle ukazivati na takvu jednu tvrdnju. Čitam: jedan Zagrepčanin se sprema u Vukovar, pa kako se ne bi nepotrebno nervirao, pita koje su kafane u Vukovaru hrvatske, a odgovara mu se da su na Trpinjskoj cesti, gde su inače krajem 1991. vođene najžešće borbe, baš sve hrvatske, ne možeš da promašiš. Jesu li Srbi i Hrvati podeljeni i po kafanama? - Činjenica je da postoje lokali u gradu Vukovaru gdje Vukovarci znaju da taj lokal drži vlasnik Srbin i da su ti gosti pretežno srpske nacionalnosti. Imate u centru grada dva lokala, koji imaju zajedničku terasu, bez ograde, samo je drugačiji namještaj, sad kad dođe neki stranac i ako ne zna, on će sjesti vamo ili tamo, možda će gledati stolice, a Vukovarci to jasno znaju: jedan lokal drži Srbin, jedan Hrvat. Vrlo često, ja kao gradonačelnik kad dođem među svoje sugrađane, kad se idem s nekim pozdraviti, nemam predrasuda da bih sjeo ovdje ili ondje, ali ako sjednem u jedan od tih lokala, ne prođe mnogo pa me zna neko pozvati: dođi malo pa sjedi i ovdje. Na Trpinjskoj cesti, sad kad ste rekli, postoje dva kafića koje drže Hrvati, recimo poznati „Mustang“ (za vreme bitke za Vukovar u tom lokalu je bio štab 3. hrvatske bojne, prim. R.Ć.), ali zato na kraju Trpinjske ceste imate lokal „Cirih“ u koji zalaze svi. Sad, vlasnik je iz Vinkovaca. Ima li mešovitih kafana? - Pa, ima. Ali su ređe? - Mislim da u hotele idu svi. Imate li nacionalno mešovitih dečjih vrtića? - Ne. Sigurno je da ja nisam zadovoljan što se tiče vrtića. Ali 2001. godine, kada je bilo obilježavanje godišnjice Erdutskog sporazuma, tada je bio svijet u Vukovaru, od UN, EU do veleposlanika Montgomerija, ja sam u ulozi dopredsjednika Zajednice povratnika Vukovarsko-srijemske županije bio gost i rekao sam da je činjenica da su ratni zločini u Vukovaru počinjeni i da to treba procesuirati, to svi kažu, ali kad je pravljen taj sporazum neko je trebao tada reći: to ne možete tako raditi. I jednoj i drugoj strani, i Hrvatima i Srbima, koji su nakon procesa mirne reintegracije sjeli za sto i dogovarali se kako će ustanove funkcionirati. Mi imamo u Vukovaru Vrtić 1 i Vrtić 2. U Vrtić 1 idu hrvatska djeca, u Vrtić 2 idu srpska djeca. Zato što je u Vrtiću 2 to predškolsko obrazovanje po srpskom pismu. Oni koji rade u Vrtiću 1 govore hrvatski, oni koji rade u Vrtiću 2 imaju izgovor po srpskom jeziku. Pitao sam tada: da li mi u Vukovaru činimo civilni zločin nad djecom? Ja sam u osamnaestoj godini saznao da sam Hrvat. Možda bi mi neki Hrvat rekao: „Na čast nek ti bude, i tvojim roditeljima“, ali tad smo tako živjeli u Jugoslaviji, pa to uopće meni nije bilo bitno, ili mojim roditeljima. Tek u osamnaestoj godini ja sam pitao oca i majku da oni meni kažu što sam ja. Danas mnogi ljudi moraju svojoj djeci u najmlađem uzrastu, kad oni možda i ne razumiju što to znači Hrvat ili Srbin ili Amerikanac, objašnjavati što su oni. Ja sam tad, 2001. godine, jasno rekao da se to meni ne dopada i da ja drugačije razmišljam. Da li ja sada kao gradonačelnik imam iskrene ljude koji mogu da shvate težinu ovoga što ja govorim, da li žele da im se djeca, nakon rata i svega što se desilo u Vukovaru, igraju zajedno, da grad Vukovar bar kroz vrtiće sve ove predrasude, koje jesu u gradu Vukovaru, na neki način pokuša anulirati? Ukoliko bi neka srpska porodica htela da upiše dete u hrvatski vrtić, i obratno, da li bi im to bilo uskraćeno? - Ne bi. Ali prijašnjih godina je bilo ovako: ako dođe neki roditelj srpske nacionalnosti da upiše dijete u hrvatsku školu, onda dođu izaslanici, neki političari, kod te obitelji i kažu im da to ne čine jer na taj način ugrožavaju opstanak Srba u gradu Vukovaru, jer ako bi to sad učinili svi Srbi i upisali svoju djecu u školu gdje se ona ne bi obrazovala po programu srpske nacionalne manjine, odnosno na nacionalnom pismu, onda bi bio ugrožen opstanak Srba na ovim prostorima. Neki su ostali uporni, a neki su nakon par dana ispisali svoju djecu. Možda sada to ne bi bilo baš tako, ali taj model je dogovorila srpska zajednica sa Ministarstvom prosvjete i zasad taj model funkcionira. Djeca se susreću, samo u različitim smjenama. Ja sam sa puno Srba razgovarao i oni su rekli da bi voljeli kad bi to bila jedna škola, da sva djeca idu u jednu školu i da kroz neku dopunsku nastavu uče srpski jezik. Ali mislim da politika srpske nacionalne manjine nije pristalica toga. Čini mi se da se na taj način čuvaju i radna mjesta pojedinih ljudi. A ja ne vidim razloga zašto jedna osoba koja ima važeću diplomu i vjerovatno zna hrvatski jezik ne bi mogla normalno funkcionirati kroz osnovnu školu. Da li je tačno da nastavnik Srbin ne može držati nastavu u hrvatskom odeljenju ni iz matematike? - Pa, nije. Niste imali slučajeva da su roditelji protestovali što im nastavnik Srbin uči decu? - Jesam, imao sam. Znam konkretno ime i prezime osobe, svog prijatelja koji je počeo predavati fiziku i matematiku u Srednjoj tehničkoj školi „Nikola Tesla“ u Borovu Naselju, i da su se onda pobunili neki roditelji što njihovoj djeci predaje, kao, zato što on govori na srpskom. Možda se čovjek i jeste zabunio pa izgovorio na srpskom neku riječ, ali znam konkretno o kojoj osobi se radi, da je završio pedagogiju u Osijeku, znam da mu je bilo jako žao što je to doživio, ali sad mislim da opet predaje svima, mislim da predaje... ne znam. Kako se u Vukovaru sada gleda na mešovite, srpsko-hrvatske brakove, nove, ne stare? Ima li toga? - Ja osobno bih bio sretan kad bi moja ćerka našla nekog momka koji će prema njoj biti pažljiv, nježan, drag i pametan, bez obzira na to o kome se radi. Ali znam da ima roditelja koji su prestali razgovarati sa svojom kćerkom zato što je imala momka Srbina. Ja znam za jedan slučaj. Ali ne možemo reći da je to sad neko pravilo. Vjerovatno, kad bi se družili više, bilo bi i više međusobne ljubavi. Ali već to da ljudi zalaze samo u određene lokale preduvjet je da tamo ne sretnu osobu druge nacionalnosti. Ipak, mislim da to nije pravilo.