Politika proizvela zločin

Nestanak i smrt Andrije Hebranga bila je jedna od najvećih tajni jugoslavenskoga režima: dok je genocid Jasenovca i Blajburga i dolazak Josipa Broza na čelo KPJ donekle osvijetljen, tajna smrti Andrije Hebranga iz pedesetih godina prošloga stoljeća i dalje je ostala nerazjašnjena. Ponovno je to zabranjena tema bila i tijekom 2003. u višim krugovima hrvatske vlasti: za Socijaldemokratsku partiju, koja je slijednik Saveza komunista Hrvatske, jer nije htjela objaviti istinu o svom ratnom vođi i drugim žrtvama i nije podržala zahtjev za vraćanje Andrijinih posmrtnih ostataka u Zagreb, za Hrvatsku seljačku stranku, jer nije podržala institucionalno razjašnjenje sudbine Andrije, pa donekle i za Liberalnu stranku čiji se predsjednik Ivo Banac iz opozicijske stolice borio za istinu o Andriji, a kada je došao na vlast oglušio se na poticaj za institucionalno razjašnjenje Andrijine sudbine. Slično je i sa srbijanskom političkom elitom koja još uvijek skriva dokumente iz pedesetih godina prošloga stoljeća o Andriji i grupi osoba koje su stradale samo zato jer su ga poznavale, premda je odavno prošlo međunarodnim standardnima i zakonom utvrđeno vrijeme kada se takvi papiri predaju javnom arhivu.

Zastara zlodjela progutala istinu: Na partijsko saslušanje negdje na Frušku goru Andrija Hebrang, ratni tajnik KPH i jedan od najuspješnijih hrvatskih komunističkih političara za Drugoga svjetskoga rata, ministar u poslijeratnoj vladi, odveden je u rano jutro 7. svibnja 1948. Iz beogradskoga kućnoga pritvora u Rumunskoj 46, odveo ga je general Ivan Gošnjak, bliski Andrijin prijatelj, u pratnji dviju osoba nepoznatih imena. Partijski je osumnjičen i partijski osuđen za suradnju s ustašama, premda dokazi za to nikada nisu pronađeni, analitički obrađeni i publicirani.

Andrija se doma nikada nije vratio, obitelj nikada nije obaviještena o njegovom uhićenju, istrazi i smrti. Obitelji nikada nisu vraćeni osobni predmeti oduzeti prilikom uhićenja. Obitelj nikada nije saznala gdje je Andrija pokopan. Istraga službeno nije završena.

Andrijina žena Olga Hebrang odvedena je u kućni pritvor navečer 8. svibnja 1948. zajedno s troje djece, Dunjom starom 54 mjeseca, Andrijom 27 mjeseci i Brankom pet mjeseci. Posvojenik Dragan bio je smješten u dom i po drugi put je izgubio roditelje-prave mu ubiše ustaše u Bosni.

Zapravo, Andrija je nestao između 7. svibnja 1948. i danas. Danas - zato što se ne zna točan način smrti Andrije Hebranga, vrijeme smrti, mjesto smrti, zato što nema valjane smrtovnice, zato što obitelji nije vraćeno tijelo, zato što obitelj nikada nije obaviještena o Andrijinoj smrti, zato što nije poznato mjesto pokopa.

Naknadno su obznanili da se ubio 11. lipnja 1949. u beogradskome zatvoru.

Može li im se vjerovati?

Poslije se sjetiše da su ga umorili beogradskom injekcijom.

Može li im se vjerovati?

Danas više nitko o tome ništa ne zna. Zastara zlodjela progutala je istinu.

Može li se u to vjerovati?

Komunisti odobrili zločin: Komunisti su prihvatili i odobrili zločin nad Andrijom i nedužnim osobama nepoznata broja. Staljinovi učenici te 1948. samo malo su promijenili kurs, ali nije bilo vremena za izmjene mentalnih matrica.

Dok je partijski tajnik Nikita Hruščov u veljači 1956. priznao komunističke zločine Staljinovoga režima, hrvatski (KPJ) komunisti nikada nisu priznali počinjene zločine u ime Partije, nisu rehabilitirali žrtve, vratili otetu imovinu, skinuli ljagu sa sotoniziranih prezimena i time pridonijeli u obnavljanju duševnoga integriteta u obiteljima stradalih i utjecali na jačanje integriteta hrvatskoga društva.

Andrijini drugovi bili su bezdušni: znatan dio partijskih organizacija “spontano” je, uz podršku Centralnoga komiteta KPJ i KPH, zatražio smrtnu kaznu za Andriju Hebranga i Sretena Žujovića, koji je bio istovremeno uhićen.

Čelnici Partije znali su zapravo o kakvoj optužbi se tu radi. Beogradska Udba organizirala je paralelnu istragu u Beogradu i Zagrebu. Tako se od 1948. u Zagrebu nalaze svi dokumenti iz te istrage Udbe za Hrvatsku. Zapisnici i izjave izvršitelja Udbe za Hrvatsku i uhićenih ustaša, s tvrdnjama da nisu pronađeni ustaški dokumenti koji bi teretili Andriju, bili su prepisani prije slanja u Beograd! Ta informacija sustavno je skrivana od istraživača i javnosti kako bi se spriječilo otkrivanje patologije boljševičkoga tipa vladavine i produljio ostanak na vlasti. Dio papira o Udbinoj istrazi u Zagrebu predan je u ožujka 2003. Hrvatskome državnom arhivu, pa uz takozvani Dosje Andrije Hebranga, koji je Beograd predao Zagrebu još 1985, ta arhivska građa baca više svjetla na partijsku verziju sudbine Andrije Hebranga i nekoliko desetaka nedužnih žrtva ubijenih i nastradalih za trajanja tzv. istrage.

U Srbiji još nije dostupan cjelokupni arhiv Andrije Hebranga. Josip Broz na rubu informacije o Dosjeu Andrije Hebranga 1971. napisao je: “Slažem se da se oba materijala (i dokumenti o Žujoviću) do daljega čuvaju zatvoreni na jednom mjestu i izvan upotrebe”. Kao što je njegovo djelo, tako su i riječi druga Tita besmrtne. Svijet se u posljednjih petnaestak godina stubokom izmijenio ali snaga riječi čovjeka koji je po zapovjednoj odgovornosti odgovoran za smrt tisuća ljudi, možda i za genocid, i dalje se poštuju! Čini se ne zadugo.

Krajem prosinca 2003. Istorijskom arhivu Beograda srbijanska Bezbednosna-informativna agencija (BIA) predala je dio arhivskoga gradiva starijega od 30 godina. Među dvadesetak tisuća dokumenata nalaze se i policijski papiri od Drugoga svjetskoga rata do šezdesetih godina prošloga stoljeća, ali među predanima nema dokumenata o Andriji Hebrangu.

Dr Branka Prpa, direktorica Istorijskog arhiva Beograd, u telefonskom razgovoru 30. prosinca 2003. objasnila je da su u BIA potvrdili da imaju dokumente o Andriji Hebrangu, ali da joj nisu mogli reći gdje su, kada će ih i kojemu arhivu dostaviti. Smatra da će se to dogoditi u narednu godinu, dvije, da je tako odlučeno. Kako je arhivsko gradivo prije bombardiranja Beograda (1999) spremljeno na različite lokacije sada se točno ne može odrediti lokacija dokumenata o Andriji Hebrangu i grupi nedužnih osoba

Okultne komunističke snage pobrinule su se da službena verzija Andrijina nestanka i umorstva nikada nije objavljena, a za medijske i politikantske potrebe rabi se partijsko-policijska verzija o suradnji s ustašama, utemeljena na falsifikatima, lažima i konstrukcijama. To traje od 1948. do danas. Politički i medijski ona je proglašena službenom i još se i danas ponavlja i navodi u knjigama znanja (priručnicima) kao “službena verzija”.

Mjesto pokopa - otvoren problem Budući da istraga nikada nije službeno završena, da Andriji nije suđeno, da službeno nikada nije objavljena verzija smrti, da tijelo nije vraćeno, obitelj Hebrang nikada nije mogla koristiti niti jedan pravni instrument s kojime bi mogla pokrenuti borbu za istinu, saznati mjesto Andrijinoga pokopa i u skladu s pravom na pijetet preseliti posmrtne ostatke u Zagreb.

Politika je proizvela zločin u onome što su nazvali “Slučaj Hebrang” i jedino politika može sada rasvijetliti sudbinu Andrijine grupe, skinuti zabranu pristupa relevantnim dokumentima i otkriti mjesto pokopa. Građanski zakonik ukinut je poslije Drugoga rata, komunistička vlast nije priznavala ljudska prava, a kako niti jedan član obitelji Hebrang nije pristupio Partiji, premda je bilo ozbiljnih ponuda, sva vrata jugoslavenskoga i hrvatskoga pravosudnoga i partijskoga sustava ostala su za Hebrangove zatvorena. Slabašni pokušaji borbe s pravosuđem zapletali su se u mreže republičkih državnosti u Jugoslaviji.

Svi prljavi pravosudni postupci od 1945. do 1953. naknadno proglašeni pravosudnom sivom zonom, za Andriju stvarnu mjesnu nadležnost imali su sudovi u Hrvatskoj, a nestao je i smaknut je bez pravorijeka u Srbiji, Olga i druge osobe iz grupe osuđeni su u Beogradu, pa niti takozvane organizacije za zaštitu ljudskih prava, Amnesti internešnel, Hrvatska i Hrvatski helsinški odbor nisu pokazale odviše zanimanja za posredovanje u traženju dokumenata u Beogradu i ostvarivanju prava na pijetet.

Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, predložio je u pismu 21. listopada 2003. Svetozaru Maroviću, predsjedniku Srbije i Crne Gore, formiranje zajedničke radne grupe koja bi radila na rješavanju tajne čuvane pedesetak godina. Tako je obiteljski problem postao otvoreni problem, ali dosad nije ništa više učinjeno.

Kako bi se opravdao zločin počinjen nad Andrijom Hebrangom, tijekom godina napisano je milijarde lažljivih riječi. Laž je bila opravdana jer je trebala sakriti istinu. I ljudi su prihvatili laž sluteći da je ona ipak bolja od istine. Kako je vladala, i još uvijek vlada, asimetričnost informacija o nacističkim, fašističkim i komunističkim zločinima, tako je uspostavljena i nesrazmjernost informacija Andrijinim grijehovima i političkome ubojstvu i malobrojnih informacija koje su na tragovima istine pokušale uspostaviti ravnotežu. Napisano je nekoliko desetaka zločestih knjiga o Andriji, na stotine medijskih tekstova, radio i televizijskih priloga s informacijama koje su u primatelja trebale razviti odbojnost prema Andriji Hebrangu, gnušanje nad njegovim djelima i posljedično partijsku osudu i zadovoljenje pravde društva koje je težilo svijetlome cilju pravedne ljudske zajednice na čelu s presvijetlim Maršalom.

“Trebalo je stvoriti mržnju prema Hebrangu”, instruirani su članovi Partije još 1948.

Žrtva je proglašena izdajnikom koji je zaslužio pravednu kaznu: izbacivanje iz Partije i smrt. Ta formula oslanjala se na praksu Sovjetskoga Saveza i iskustva drugova koji su prije rata takav način eliminiranja rado koristili za partijski uspon.

Taj scenarij razradili su drugovi iz političkih, vojnih, obavještajnih, propagandnih i medijskih službi, otisnuli u milijardama propagandnih riječi i stvorili društvenu sredinu u kojoj je prezime Hebrang bilo zabranjeno javno iznositi, Andriju su izbrisali s fotografija, Andrijina kćerka Dunja nije se mogla upisati u prvi razred osnovne škole jer učitelji tih ranih pedesetih godina prošloga stoljeća nisu znali hoće li im to biti veliki grijeh, potkraj pedesetih promijenili su prezime Hebrang u Markovac pa je i danas autor ovih redaka u zagrebačkim knjigama Hebrang a u beogradskim Markovac.

U beogradskoj matičnoj knjizi rođenih bratu Andriji nisu promijenili prezime, ali su tu promijenili prezime ocu Andriji u - Markovac!

Iako je prošlo više od pola stoleća od kada je u novinama objavljeno da je Andrija Hebrang mrtav, njegovi posmrtni ostaci nisu vraćeni porodici i ona nikada nije obaveštena o njegovoj sudbini. Do danas mu se ne zna ni grob. Službeno nikada nije obrazložen kraj ratnog tajnika KP Hrvatske i posleratnog člana jugoslovenske vlade. Četrdesetak godina partijski aparat hranio je medije informacijama o navodnoj krivici Andrije Hebranga: s početka da je bio sovjetski agent, a u završnici ustaški. U svetlu novih arhivskih izvora, otvorenih posle 1990. i 2000. godine, njegov mlađi sin Branko Hebrang u ovom feljtonu objašnjava da dokumenti koji su dugo skrivani od javnosti govore drukčije od onoga što je proglašeno partijskom istinom. Inače, tokom trajanja istrage i traženja podobnih svedoka u Beogradu i Zagrebu radilo je više od dvadeset ljudi, a u Dosijeu Hebrang zabeležena su imena 5 100 osoba. Dok su hrvatski emigranti još šezdesetih godina prošloga veka pisali o lažnim optužbama vlasti protiv Andrije Hebranga, u Srbiji je sve vreme snažno podržavana partijska verzija i srpske vlasti još i danas skrivaju dokumente o posleratnim obračunima Josipa Broza Tita sa svojim neistomišljenicima. Krajem prošle godine Branko Hebrang pokrenuo je pred hrvatskim i srpskim vlastima postupak za vraćanje posmrtnih ostataka oca Andrije u Zagreb, ali je u tome naišao na nedovoljno razumevanje i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Zasad nije poznato koliko je dugo živio Andrija Hebrang. Može se reći da je poživio pedesetak godina, od toga više od 15 po zatvorima kao politički zatvorenik u predratnom, ratnom i poslijeratnom režimu.

Pogrešan i datum rođenja: Andrija Hebrang rođen je 22. listopada 1899. u selu Bačevcu kod Virovitice (Slavonija), od oca Andrije i majke Cele (Cecilije), rođene Straser. U policijskom kartonu s počeka dvadesetih godina prošloga stoljeća navedeno je da je rođen 21. listopada 1899. Taj je datum naveden i u takozvanoj istrazi 1948. pa je i kasnije u većini publikacija pogrešno navedeno da je rođen 21. listopada. S dvadeset godina učlanio se u Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista). U topnički puk u Nišu (Srbija) bio je raspoređen 1921. Kada je kapetan jugoslavenske vojske pitao tko će opisati top svi su šutjeli. Javio se Andrija i rekao: “Ovo je francuski brzometni top kojega je naša država na veresiju kupila u Francuskoj i još danas za njega duguje.” Prvi zatvor trajao je samo 14 dana.

Krajem veljače 1928. predsjedao je tajnom VIII konferencijom zagrebačkih komunista, sudjelovao je u antifrakcijskom bloku koji je zadobio povjerenje članstva. Omogućio je Josipu Brozu zvanom Tito preuzimanje vodstva.

Izabran je za delegata Mjesnog komiteta na savjetovanju jugoslavenskih komunista u Berlinu.

Prilikom putovanja na sastanak 13. ožujka uhićen je za prijelaza granice i pritvoren u Gracu. Osuđen je u Mariboru na tri mjeseca zatvora, ali je nakon žalbenoga postupka pušten poslije šest tjedana.

Državni sud za zaštitu države na političkom procesu u Beogradu zbog komunizma i nepoštivanja izgona 13. studenoga 1929. Andriju je osudio na 12 godina i dva mjeseca robije.

Kazna je istekla 15. veljače 1941. i vratio se u Zagreb. Na robiji je proveo dvanaest godina, pet mjeseci i osam dana. Sproveden je u Bačevac, ali se odmah vratio u Zagreb. Stanovao je kod Vladimira Frajtića u Hajnzelovoj 7a, u stanu koji je bio na raspolaganju i Partiji kao siguran stan. Nakon rata pokazalo se da je za Frajtićeve to ratno prijateljstvo bilo kobno: Vladimir je zaradio smrtnu kaznu, poslije pretvorenu u vremensku, a žena Margita u zatvoru je pobacila.

Stradali su samo zato što su za rata surađivali s Andrijom i znali su istinu.

Politički se aktivirao i ubrzo je preuzeo važne funkcije u Komunističkoj partiji Hrvatske. U listopadu zajedno s Vladom Popovićem osnovao je Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda.

U kući Ivana Srebrenjaka-Antonova, Kominterninoga agenta, u zagrebačkom Vrapču, 25. veljače 1942. Andriju su uhitili agenti Ustaške nadzorne službe. Prilikom uhićenja pružio je oružani otpor kako bi Franciska Srebrenjak imala vremena za uništenje dokumenata. Nakon dva sata razmjene vatre ranjen je u glavu, što je za istrage 1948. interpretirano kao pokušaj samoubojstva.

Ozljeda je bila ozbiljna, tri dana bio je u komi, a kasnije je na desno oko razlikovao samo svjetlost i tamu. Nakon liječenja prebačen je u zatvor na Trgu Kulina bana (sada Trg žrtava fašizma), a u lipnju prebačen je u logor Stara Gradiška.

U blizini Okučana 23. rujna zamijenjen je za ustaške dužnosnike Mirka Vutuca i Karla Vagnera, koje zarobiše slavonski partizani.

Boravak u logoru Stara Gradiška Partija je 1948. iskoristila za scenarij izdaje. Da bi priča bila uvjerljivija, u to su uključili i Olgu Hebrang, Frajtićeve i niz drugih osoba: svi su oni postali ustaški suradnici. Za Andriju su, kao dokaze, proizveli iz priča uhićenih osoba, zapisnik iz logora Stara Gradiška i dodali radi uvjerljivosti, kako su mislili, proizvedeni zapisnik iz Jasenovca. Članove grupe torturom su dovodili do priznanja ili smrti.

Tijekom 1943. sudjelovao je u osnivanju i radu ZAVNOH-a čiji je potpredsjednik. U radu ZAVNOH-a sudjelovao je Izvršni odbor HSS-a i Srpski klub vijećnika ZAVNOH-a.

Na zasjedanjima ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) 1944. u Otočcu, Plaškom i Topuskom Andrija je bio začetnik i organizator priključenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Hrvatskoj, stvaranju Federalne Države Hrvatske, pokrenuo je osnivanje prve hrvatske novinske agencije Telegrafske agencije Hrvatske, u to je vrijeme uveden vjeronauk kao izborni predmet, a u radu ZAVNOH-a sudjelovali su i članovi HSS-a te Srpski klub vijećnika. Zbog naglašenih težnji za ostvarivanjem hrvatske nacionalne ideje, Andrija je u listopadu smijenjen s mjesta generalnog tajnika CK KPH i imenovan je povjerenikom trgovine i industrije NKOJ-a (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije) a u prosincu je imenovan predsjednikom Privrednoga savjeta NKOJ-a.

Politička platforma za smjenjivanje kreirana je u pismu Edvarda Kardelja što ga je 30. rujna 1944. napisao šefu Brozu. Bila je to zapravo procjena stanja u Hrvatskoj s motrišta Jugoslavije, lagano dirigirana Đilasovim utiscima za boravka na oslobođenom dijelu Hrvatske. Dok je prvi primijetio da kod Andrije “izbija na svakom koraku na dan neki nacionalistički hrvatski uklon”, drugi je zbog pripajanja matici Hrvatskoj Istre, Zadra i dalmatinskih otoka smatrao da je tako bila oteta suverenost koja je pripadala jedino Jugoslaviji, što je kasnije objavio u knjizi Vartime

Pobuna protiv partizanske Hrvatske: Postoji visoki stupanj vjerojatnosti da je na konačno rješenje Andrijine sudbine odlučujuće utjecala, uz poslovičnu komunističku pragmu za vlast i egzekucija, i interpersonalna komunikacija ideološki, politički i interesno povezanih osoba na matrici zaštite ugroženoga srpstva u Hrvatskoj, nabijenih još od rata mržnjom i prema partizanskoj Hrvatskoj, ali i neslaganje Andrije Hebranga s postupcima vezanim uz blajburške žrtve.

Prema zasad nepotpunim podacima, može se pretpostaviti da je na međuljudskoj razini mogući motiv likvidacije Andrije Hebranga bila i srpska odmazda zbog suđenja na Višem vojnom sudu Komande područja Korduna 1944. kada je petero Srba, zbog simboličnih aktivnosti protiv ZAVNOH-a i partizanske Hrvatske, osuđeno na smrt strijeljanjem.

Taj događaj, poznat kao suđenje dezerterima, suđenje Koraćevoj grupi, suđenje četničko-špijunskoj grupi, proces u Gornjem Budačkom ili Kordunaški proces, uglavnom je od povjesničara i javnosti bio skrivan kao loša praksa za budućnost u jugoslavenskome bratstvu i jedinstvu.

Arhivsko gradivo o tom događaju bilo je do 1990. uglavnom izuzeto iz gradiva dostupnoga istraživačima, a tek je u drugoj polovici devedesetih dozvoljen uvid u dio dokumenata Ozne i Predsjedništva ZAVNOH-a u Hrvatskome državnome arhivu. U zbornicima ZAVNOH-a suđenje srpskim partizanima se ne spominje, premda je baš taj događaj Edvard Kardelj u poznatome pismu iz rujna 1944. naglasio kao jedan od jačih argumenata loše politike KPH.

Kulminacija je bila početkom 1944. kada dio srpskih partizana nije više želio podržavati politiku KPH s istaknutim hrvatskim interesima, sluteći da bi u novoj državi mogli imati naizgled manja prava od Hrvata. Jezgro unutrašnjega otpora bilo je u Propagandnom odjelu Okružnog NOO-a za Krajinu, pretežno sastavljenom od Srba. Najljući protivnici bili su im Hrvatice iz Agitpropa Okružnoga komiteta KPH Karlovac. Partijski nalaz ukazao je da nezdravo stanje provocira nacionalni sastav Agitpropa koji nije mogao kao takav biti autoritet za Propagandni odjel. Nije ni uvažavao u dovoljnoj mjeri teško materijalno i društveno stanje Srba na Kordunu. U veljači je Agitprop bio raspušten. O tome je pisala i DŽil A. Irvin, koja je 1989. doktorirala na temi KPJ i hrvatsko pitanje 1941-1945. na Sveučilištu Harvard. (Prema: DŽil En Irvin “Tito, Hebrang i hrvatsko pitanje, 1943-1944”, Časopis za suvremenu povijest, 1991. br.1/28)

Dezerteri prešli Nijemcima: Partizanska verzija: Nezadovoljstvo srpskih partizana bilo je sve izražajnije, pa je Jovan (Joco) Eremić, partizanski komandir kordunskog područja, 27. travnja 1944. dezertirao i stavio se na raspolaganje 846. puku njemačke 392. legionarske divizije. Već 15/16. svibnja 1944. njegovi vjerni suradnici Stevo Kosanović Jabučar, pomoćnik komesara Grupe partizanskih odreda 4. korpusa NOVJ, Đuđa Šumonja, komandant i Milan Basta, politički komesar Plaščanskog partizanskog odreda, odveli su prevarom na neprijateljsku stranu oko 90 boraca Drugog bataljuna ovog odreda, obrazloživši im da idu na položaje prema Modrušu. Tek onda, kad su im ti izdajnici saopćili da se oni stavljaju na stranu Nijemaca i protiv NOP-a, borci su shvatili da su umiješani u izdaju svog naroda”, zabilježio je Zatezalo. (Đuro Zatezalo: “Četvrta konferencija KPH za okrug Karlovac 1945.”, Karlovac 1985./52). Većina se vratila u partizane nakon nekoliko dana. Na suđenju 13. i 14. srpnja 1944. Veljko Korać, Ilija Žegarac, LJubo Vujčić, Milan Momčilović i Marko Mrkić presudom Višeg vojnog suda osuđeni su na smrt strijeljanjem. Sedmorica okrivljenih osuđeni su na vremenske kazne u trajanju od jedne do četiri godine, koje su ukinute odlukom AVNOJ-a u studenome 1944.

Stradali srpski junaci: Suvremena verzija: U arhivskome gradivu Hrvatskoga državnoga arhiva (HDA) nema presude sa suđenja. Presudu i detalje sa suđenja dosad je objavio samo Čedomir Višnjić u knjizi “Kordunaški proces, Fragment iz historije nestajanja”, Zagreb 1997., a kao izvor naveo je: “Stenogram suđenja objavljujemo prema fotokopiji prijepisa originala, što se vidi i iz napomena prepisivača unutar teksta. Do dokumenta smo došli neslužbenim kanalima.” U telefonskom razgovoru 16. prosinca 2003. rekao mi je da je 1996. kopiju dokumenata sa suđenja u Gornjem Budačkom dobio iz sefa u HDA. Tu informaciju u Hrvatskome državnome arhivu nisu mogli potvrditi niti su uspjeli naći presudu Višega vojnog suda iz 1944.

U zapisniku Višeg vojnog suda od 13. srpnja 1944. “u krivičnoj stvari protiv Veljka Koraća i drugova optuženih zbog zločina veleizdaje” (ukupno 16 partizana) navedeno je da je predsjednik Suda bio Bogdan Oreščanin, komandant IV korpusa, a članovi vijeća Ilija Pavlović, pukovnik, Milan Šumonja, potpukovnik, Nikola Vidović, potpukovnik, Mane Trbojević, kapetan, Mile Martinović, major, Mile Novaković, Miloš Miščević i Stanko Manojlović. Tajnik Suda bio je dr Ferdo Čulinović. Branitelji su bili Ivan Amulić, Milutin Košarić i Stevo Tomić.

Državni tužitelj bio je Duško Brkić, član ZAVNOH-a, a narodni tužitelj Stanko-Ćanica Opačić (Č. Višnjić: “Kordunaški proces”, str. 333)

Četiri desetljeća nakon ovoga događaja Stanko Ćanica Opačić prisjetio se glavnoga krivca za strijeljanje srpskih partizana - njihova imena podvukao je Andrija Hebrang.

Višnjić je u spomenutoj knjizi prenio sjećanje sa suđenja narodnoga tužitelja Opačića, koje je crpio iz njegova rukopisa “Biografija”, (pohranjenoga u Arhivu SANU, s potpisom “U Tušiloviću 1973.-1975.”). “Proces je održan javno. Svi smo mi izvršili direktivu CK, ali efekat nije mogao biti onakav kakav se očekivao. Vidilo se da je i pljesak optužbi, i negodovanje prema optuženim, namješteno.”

Za Opačićevu tvrdnju dokazi zasad nisu pronađeni, a dok je Ivan Krajačić (1906-1986.; član CK KPJ i CK KPH, povjerenik više obavještajnih službi) bio živ, on je o tome šutio. Bez obzira na stvaran tijek zbivanja, dio srpske partizanske i današnje elite podržavao je i podržava mit o Andrijinoj krivnji, kako za stvaranje partizanske Hrvatske, tako i za strijeljanje pobunjenih partizana.

U siječnju 1945. Andrija je predvodio jugoslavensku delegaciju u Moskvu. Bio je to jedini njegov posjet SSSR-u na temelju kojega je tri godine kasnije konstruiran partijski trač da je Andrija Staljinov čovjek, kao dodatni scenarij njegova eliminiranja. Partijski propagandni aparat kasnije je dopunio ovu verziju “izdaje” klevetanjem o sovjetskim pismima imenovanim na Andriju i priklanjanje Informbirou. Premda je u to vrijeme već bio u kućnom pritvoru, ta rado publicirana verzija i danas još živi.

U ožujku u Vladi Tito-Šubašić imenovan je ministrom industrije.

Na izborima u studenome izabran je za zastupnika u Saboru NR Hrvatske i poslanika u Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije, kao zastupnik kotareva Virovitica i Zagreb (Črnomerec i Kustošija).

Rađanje tobožnjega ustaškoga agenta: U novoj Vladi FNRJ 1946. ponovno je bio ministar industrije i predsjednik Privrednoga savjeta i Savezne planske komisije. Pomoćnik ministra bio je Mijo Mirković (ekonomist i književnik Mate Balota; 1898-1963.), koji je dvije godine kasnije bio šikaniran kao Andrijin suradnik. U travnju je isključen iz Politbiroa CK KPJ zbog sukoba oko koncepcije gospodarskoga razvoja. U lipnju je smijenjen s dužnosti ministra industrije i predsjednika Privrednoga savjeta.

“Hebrang i Crni (Žujović), protiv mene su iz velikosrpskih i ustaških motiva! Ja ne mogu drukčije raditi na ovom mjestu. Ja ne mogu slušati svakoga”, izjavio je Josip Broz 12. travnja 1948. na sjednici CK KPJ dok je partijski propagandista Milovan Đilas poentirao: “Hebrang i Žujović su za čekanje ujedinjenja sa SSSR-om, a kada to dođe, jurišali bi u socijalizam, a dotle bi pustili slobodan hod kapitalizma.” (Nada Kisić Kolanović: “Hebrang, iluzije i otrežnjenja”, Zagreb 1966./196).

-Nastaviće se –